Zagreb – Zlatko Šulentić: Kritička retrospektiva

Nakon retrospektiva Uzelca, Trepšea, Gecana, izložbe "Proljetnog salona", Umjetnički paviljon predstavlja još jedno neizostavno ime drugog vala hrvatske moderne – Zlatka Šulentića.

Od posljednje, tada već posthumne retrospektive iz 1972. godine, Šulentićev opus polako je padao u zaborav, njegovi radovi tek su ponekad bili uključivani u neka problemska tematiziranja, da bi ga neki veći retrospektivni pregledi zaobilazili. Četrdeset godina nakon autorove smrti, nepotpunost u prikazu njegova djela pokušava ispraviti (uz Željka Gruma, Mladena Pejakovića, Igora Zidića koji su se bavili Šulentićem) i Ivanka Reberski po čijoj je koncepciji i izboru za Umjetnički paviljon odabrano 120 djela iz svih autorovih razdoblja. Kako Reberski ističe Šulentić za svoga života nije bio zanemarivan, no nikada nije bio previše eksponirana ličnost, živio je samozatajno i nenametljivo, što je utjecalo i na recepciju njegova djela. Za razliku od svojih suvremenika, drugih protagonista "druge moderne" poput Uzelca koji su u svom izrazu dosegli, kako je ravnatelj Umjetničkog paviljona Radovan Vuković rekao, veću razinu radikalnosti, Šulentić je razvio utišaniji i poetičniji, ali i snažan individualan stil koji se ne može lako opisati ili svrstati pod pojmove brojnih modernih pravaca. On nikad, napominje Reberski, ne slika u čistom stilu, nego uvijek nekako između, odnosno izvan svih stilova.

Odavna nazvan "slikarskom konstantom", Šulentić je u pravom smislu slikar kontinuiteta, koji je svojim formiranim pogledom, pouzdanim senzibilitetom i načinom znao premošćivati stilske slojeve što ih je donosilo novo vrijeme i pritom očuvati specifikum svoje izražajne osobnosti. Iako pripada generaciji formiranoj u počecima Proljetnog salona i još prije, znao je i u kasnim godinama odgovoriti izazovima likovnog moderniteta, podvrgavajući ustaljene standarde svome temperamentu. Znao je » umjetnost učiniti blagu i poetičnu«. Idući više usputno nego li u matici magistralnih kretanja bio je na svoj način i autentično suputnik u stilu i vremenu. Šulentić je jedan od najizražejnijih predstavnika našeg espresionizma drugog desetljeća, a još prije je, sa slikom Čovjek s crvenom bradom, ostvario kapitalno djelo hrvatskog sezanizma, da bi u trećem desetljeću svojom blagom naravi znao intervenirati u čvrsti «plastični» stil novih realizama specifičnim fluidnim omekšanjima. Tako je u ravnoteži čudesno ekspresivne impresije uspio sublimno reducirati motiv u koherentnu sintezu jake oduhovljenosti, ostvarivši u visokoj zrelosti osobnu stilsku paradigmu. Sve do kraja zadržao se na visokoj ljestvici kvalitete, za razliku od većine njegovih generacijskih kolega koji su pod teretom godina gubili svježinu i vitalitet. Tehnikom širokih ploha i mrlja koje prosijavaju svjetlo razgrađivao je oblike u krajoliku, zastirao ih providnim opnama profinjene kromatike, uzdigavši ih tako do vizije koja postaje prepoznatljiva stilska metafora zaustavljena – na korak do apstrakcije, i to na kraju životnog i stvaralačkog puta. I u sakralnim temama nije se podvrgavao tradicionalnim ukusima već je svoju zamisao biblijskih motiva realizirao istim stilskim vokabularom po čemu je njegov sakralni opus također jedan od najznačajnijih doprinosa korpusu našeg sakralnog slikarstva druge polovine dvadesetoga stoljeća.

Zlatko Šulentić rođen je 16. ožujka 1893. u Glini. 1910. pohađao je predavanja večernjeg akta na Privremenoj školi za umjetnost i umjetni obrt kod prof. Roberta Auera. Školovanje je nastavio u Münchenu, na privatnom tečaju kod H. Knirra, a potom na Akademiji 1911.-1914. Putovao je Europom, južnom Amerikom i sjevernom Afrikom. Dojmove s putovanja bilježio je brzim crtežom i akvarelom, te nizom bilježaka koje je kasnije objavio u knjizi Ljudi, krajevi, beskraj 1971. Na Akademiji u Zagrebu službovao je kao redoviti profesor od 1939.-1946. Prestankom rada na Akademiji nastupilo je posljednje, osobito plodno razdoblje, kada mu i nadalje glavnim motivom ostaje portret, pejzaž i mrtva priroda. Potkraj šestog desetljeća izveo je i ciklus fresaka u franjevačkoj crkvi na Ksaveru, na kojima se, među sakralnim likovima, krije i njegov posljednji autoportret. Zlatko Šulentić umro je 9. srpnja 1971. u Zagrebu.

Akademija-Art.hr
07.04.2011.