Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkoj gornjoj Dubravi organizirala je na Dušni dan 2. studenoga procesiju i molitvu pored neoznačene masovne grobnice iz 1945. godine, u kojoj su pokopani hrvatski i njemački vojnici, kao i civili ubijeni nakon dolaska partizana u Zagreb
Riječ je o grobnici koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve sv. Leopolda, koja dosada nije bila prikladno obilježena.
Procesiji je prethodilo euharistijsko slavlje koje je predvodio upravitelj župe fra Ivica Vrbić uz koncelebraciju dvojice franjevaca kapucina, a uzveličao ga mješoviti župni zbor pod ravnanjem Frane Kusa.
Uvodeći u misno slavlje o. Vrbić je istaknuo da po prvi puta župna zajednica želi javno moliti za tolike mučenike hrvatskoga naroda, ali i za Nijemce koji su pobijeni nedaleko od crkve te neljudski bačeni u grobove koji su ostali prikriveni sve do danas.
Osvrćući se na događaje iz 1945., u propovijedi je naglasio da istinski spomen na te žrtve treba biti molitva. Podsjetio je da je svaki čovjek vrijedan te da se treba znati mjesto njegova posljednjega počivališta, a vjerniku, koji je sakramentom krštenja obilježen krstom, mjesto njegova vječnog počinka treba biti obilježeno križem.
Nakon mise vjernici su se iz crkve zaputili u procesiji do mjesta zločina, zajedno sa svećenicima i časnim sestrama, s upaljenim svijećama u rukama i uz zajedničku molitvu i pjesmu.
Upravitelj župe predvodio je molitvu za sve pobijene koji počivaju na tome mjestu u masovnoj grobnici, za sve kojima je život okončan nasilnom smrću, za nevino stradale u svim ratovima, kao i za "sve one koji su gazili život svojih bližnjih, za sve krvnike da se pokaju za sve svoje grijehe i za sve one koji skrivaju tu istinu" da se odvaže "progovoriti o masakrima i masovnim grobnicama kako bi svaki grob dobio svoj križ".
U prigodnom govoru župnik je podsjetio da su se, "potaknuti kršćanskom ljubavlju i sviješću potrebe spominjanja onih kojima je nasilno oduzet život", sabrali da mole za pokojnu braću i sestre koji su "svoj prijelaz iz smrti u život doživjeli nasilno i nenadano", a beživotna tijela su im nečovječno bačena na tome mjestu u masovnoj grobnici.
O. Vrbić je naveo da svjedok tih događaja iz 1945. svjedoči kako su u neposrednoj blizini njegove kuće vršene odmazde, strijeljanja hrvatskih vojnika, Nijemaca i civila koji su nabacani u rovove, odnosno streljačke jarke, koji su se nalazili na lokalitetu na kojem se danas nalazi prodavaonica (Ljubijska 58).
Streljačke jame bile su do vrha ispunjene leševima, nisu bile dovoljno prikrivene zemljom te su iz zemlje virili pojedini dijelovi tijela, uslijed čega je došlo do naglog raspadanja leševa… Da bi se to prikrilo od šire javnosti organizirana je svojedobno, prema svjedočenju očevidca, akcija posipavanja vapnom i pravljenjem humaka, kazao je fra Vrbić.
Tom molitvenom gestom odana je počast žrtvama, a od donesenih svijeća napravljen je križ kako bi se zaustavilo sustavno prikrivanje i prešućivanje istine o nemilim događajima nakon Drugoga svjetskog rata.
