Zagreb – Izidor Popijač-Žiga i sinovi August i Petar

Osebujnost izraza prizašla iz talenta i duboke povezanosti sa sadržajnom slojevitošću odabrane motivike, karakteristike su opusa Izidora Popijača – Žige, kipara koji je sjajno povezao vještinu ruke i maštovitost u razvijanju brojnih tematika utkanih u stvarnosti i tajnu života. Popijač izuzetnim senzibilitetom promatra zbivanja u prirodi, s razumijevanjem prati veličajnost ljepote, uočavajući u svemu ideju stvaranja, uzroka postojećem do upućenosti transcendentalnom, vidljivom u travci, grumenu zemlje, kapima vode. Umjetnik je, a Popijač to itekako osjeća, sastavni dio kontinuiteta u trajanju zemnog, obnavljanja te tvarnosti, ali i uključen u bezvremenost duhovnog kojim djelo uz materijalnu konkretnost dobiva i dimenziju misaonog. Sraslost sa tlom manifestira se u odabiru materijala, pretežno gline, ili hrasta kojeg se starost mjeri tisućama godina. Ima simboličnosti u upotrebi amorfnosti zemlje i stupovite forme drveta – znakovi su vitaliteta u dojmu njihove sačuvanosti i snazi preobrazbe. Potka su rastu života odnosno odraz njegove postojanosti. Za Popijača pulsiranje i taktilitet primijenjenog materijala vrijednost su neraskidiva u ukupnosti umjetničkog događanja, izraslog na silnicama jezgre skulpture i njezinog oplošja. Dakako, uz stalnu iskru emotivnog u oblikovanju punine volumena, zanosa uprisutnjenog i u prividno jednostavnijim zadacima. Kod Popijača postoji sklonost kreativnoj igri, ali je i važan promišljaj u postavljanju koncepcije i ciklusa i pojedinog djela. Impresivni opus podijeljen je na četrnaest ciklusa koji su i zasebne cjeline, no i često upućeni jedan na drugoga. I najčešće ne nastaju u slijedu definiranih faza, već se svojim dionicama povremeno isprepliću. Potvrda je to Popijačevog stvaralačkog naboja, traženja istine i otvorenosti raznovrsnim izazovima i mogućnostima. Drugim riječima, teško je dionice opusa svesti na zajednički nazivnik, jer uz stilske vrsnosti vidljiva je neukalupljenost nadahnuća, reagiranja srcem u marnosti izvedbe djela ipak neosporna je vjernost realističnoj formi, integrirana u smjene i mjere stupnja opisnosti. S rasponima od mimetičke činjeničnosti do ekspresivne pokrenutosti, s doticanjem apstrakcije, one organičkog prizvuka.

Nabrajanje svakog ciklusa predaleko bi nas odvelo pa spominjemo tek one glavne. U scenama biblijske inspiracije Popijač se koncentrira na prizor kalvarijskog hoda, raspeće Krista donijetog u drami golgotskog martirija. Grč tijela, patnja lica, bljesak božanskog, uvjerljivo odražavaju scenu spasenja, u skulpturi izrasloj u tragu velike tradicije i osobnog doživljaja. Razložnom kombinatorikom materija, drveta i gline, Popijač potencira dramu, istodobno suprotstavljajući kromatske datosti i postižući njihovu sintezu. Likove Isusa i Marije Popijač realizira u reljefnoj formi u izlaženju iz bloka drveta, ispunjenog nebrojenim užljebljenjima. Sličnog su karaktera i betlehemske jaslice, prvonagrađene na prestižnoj izložbi jaslica u Riminiju. Figure u komornim i monumentalnim dimenzijama, poput one Nikole Tesle sigurno su modelirane, izraženih portretnih crta, s atributima izvanjskom znaku djelatnosti. U svim vizurama postoji napetost volumena i siluete proizišle i iz dominante izgleda skulpture. Popijač uz stilizaciju, pozornost pridaje i anatomskoj preciznosti, posebno vidljivoj u prikazu životinja. Radi se vrhunskim ostvarenjima animalističke tematike, razrađenoj minucioznom obradom površine, razložnom unošenju detalja, pokretom. Sklonost detalju može se pratiti u genre scenama, radovima specifične ikonografije, upamćenih životnih zgoda i filozofije malog čovjeka. Scenarij je to promatran sa simpatijom i dozom gorkog humora života bez površnog sjaja, ali otkrivanog u njegovoj metafizičnosti koja se kao neka aura nadvija nad znatni dio Popijačevih ostvarenja. Objektivno u skulpturi iskonske elementarnosti, produhovljene plemenitošću stvaralačkog čina.