Zadar – Zvonimir Balog: Isus koji se smije

Motiv Kristova raspeća jedan je od tradicijski najukorijenjenijih, a istodobno je i iznimno poticajan i gotovo najživlji u suvremenoj umjetnosti kršćanskog nadahnuća ili makar antropomorfne figuralne orijentacije. Naime, smrt Bogočovjeka na križu doživljuje je danas pretežno kao metafora ili simbol prepoznatljive ljudske patnje, za koju u svijetu oko nas imamo bezbroj primjera. Od Gauguina i brojnih ekspresionista izredali su se slikari muke na križu, empirijski mnogo bliži izražavanju fizičkih atributa pasije negoli duhovne dimenzije spasenja.

Standardna ikonografija Krista na križu poznaje inače dva klasična rješenja. U ideologiji „pobjedničke crkve“ romaničkog razdoblja (XI.-XIII. st.) prevladava Christus triumphans, to jest raspeti Isus prikazan je kao pobjednik, smirenoga, statičnoga lika i izraza, uzvišen nad svojom trenutačnom zemaljskom pozicijom u perspektivi svoje nebeske uloge i božanske funkcije. Gotičko razdoblje (XIII.-XV. st.) prebacuje naglasak na patničku stranu prizora. Christus patiens je predstavljen kao ljudima bliži, uvjerljiviji, empatijski prihvatljiviji i kao model razumljiviji, lakši za oponašanje u želji nasljedovanja. Kao svojevrsna iznimka stoji vizija Krista na križu svetoga Franje. Asiškome isposniku raspeti se prikazuje s onu stranu smrti, ne više pribijen nego lebdeći poput krilatog serafina.

Sloboda s kojom slikar i pjesnik Zvonimir Balog pristupa inače posvećen motivu i više nego obvezujućoj temi znak je autentičnog emotivnog posvajanja i stoga stečenog prava na vlastito viđenje. Shvaćajući Kristovu žrtvu kao nužnu etapu na putu iskupljenja, a čitav događaj kao možda središnje mjesto u čovjekovoj sudbini ili u njegovu položaju u kozmosu, odlučio se za definitivnu sublimaciju patnje, za nasmijanog Krista koji s križa svjedoči nadmašivanje okrutne zbilje.

U svojoj interpretaciji Bogočovjekova lika Balog se ponajviše udaljio od realističkih, verističkih ili naturalističkih tendencija, od svega što bi prizemljivalo ili banaliziralo čin koji ima transcendentalno značenje. U prikazu instrumenta žrtve, samoga križa, iskoristio je, dakako simbolizam jedinstva i suprotnosti, stjecanja temeljnih prostonih koordinata, fokusiranja središta kao metafizičkog težišta itd. Ipak je, čini se, više naglasio nosivu gredu, kao vertikalnu osovinu i volju prema elevaciji, dok je poprečnu gredu dijelom oslobodio funkcije pridržavanja raspetoga tijela. Naime, „Isus koji se smije“ kao da je već dijelom dignuo ruke od čavala i sprema se primiti u zagrljaj spašeno čovječanstvo.

Drugačije kazano, dvije strane poprečne grede križa kao da se pretvaraju u krila koja, umjesto da Krista pritežu za zemlju, olakšavaju svladanje gravitacije. Ne može biti slučajno da oko Isusa pobjednika, na Balogovim slikama, gotovo redovito lepršaju ptice, koje svojim obrisima kao da sugeriraju upravo formu križa. Tako onda i Krist s njima uzlijeće u protege onostranoga, u slobodu od zemnih okova, u negaciju determinizma smrti.

Kao i uvijek dosad, Balogovo mišljenje iskonskoga nalazi korelativ s nesputanim infantilnim viđenjem kao arhetipskim modelom svijeta. Utoliko nije peuzetno pomisliti kako se njegova vizija Krista na križu u stanovitoj mjeri dodiruje ili – na velikom razmaku – rimuje s poniznim i nevinim viđenjem svetoga Franje, kojemu se u La Verni raspeti Isus prikazao u krilatom vidu. Naime, u kontemplaciji čina koji prelazi granice vremena i prostora doista je moguće i dozvoljeno prepustiti se mašti i zanemariti sve konvencionalne odrednice i tradicionalne ikonografske sheme. Stoga nije blasfemično niti prikazivanje koje se vraća prvotnosti osjećaja sreće zbog velike pobjede.

Najnoviji Balogov slikarski ciklus u skladu je s njegovim zaigranim, ludičkim senzibilitetom i istodobno s dubokim kozmološkim promišljanjem svih fenomena. Kao afirmacija životnosti i vedra teologija serija slika na motiv „Isus koji se smije“ omogućila je autora da iskaže sve svoje lirske sklonosti i upotrijebi sva raspoloživa likovna sredstva, da se prepusti vitalnom kovitlacu mrlja i crta, pravom sazviježđu kružića i točkica, odnosno da u figuralnom jeziku iskoristi brojne prigode asocijativnog i aluzivnog, višestruko kodiranog simboličkog govora. Vjerujem da je zrelošću koja ne zaboravlja lakoću i opuštenost ostvario svoj slikarski apogej, komplementaran visokom mjerilu poetskog opusa Zvonimira Baloga.

Tonko Maroević

Akademija-Art.hr
12.04.2011.