Bilosnićev Put za Barcelonu, kao uspomena na dugo čekanje na ulazak u novu zgradu Kazališta lutaka Zadar

Pred mnogobrojnom zadarskom publikom i sudionicima 23. Susreta lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske – SLUK, u Zadru je u četvrtak 2. lipnja s početkom u 18 sati, u novoj zgradi Kazališta lutaka Zadar održana promocija knjige Tomislava Marijana Bilosnića «Put za Barcelonu». O knjizi su govorili prof. dr. sc. Živko Nižić, sveučilišni profesor, Abdulah Seferović, publicista i umjetnički fotograf, Srećko Šestan, pomoćnik ministra kulture, te sam autor, dok je tekstove iz knjige čitala glumica Tamara Šoletić.

 S «Ribarom Palunkom i njegovom ženom» ansambl Kazališta lutaka Zadar gostovao je u svibnju 1990. godine na Međunarodnom festivalu kazališta lutaka u Barceloni, u Španjolskoj, gdje je Kazalište lutaka Zadar proglašeno najboljim ansamblom. Kako su zadarski lutkari već tada u nedostatku prostora igrali u napuštenoj crkvi sv. Dominika, Bilosnić se zarekao da će cijelu priču s putovanja u Barcelonu objaviti tek kada lutkari uđu u novu kazališnu zgradu. Kako je za 23. SLUK kazališna zgrada završena, uređena i opremljena, autor je odlučio poslije 21 godine čekanja odjaviti svoje tekstove u knjizi nazvanoj Put za Barcelonu.

Knjigu Put za Barcelonu objavila je Udruga 3000 godina Za dar iz Zadra.

Prof.dr. sc. Živko Nižić
ZNAČAJAN KNJIŽEVNI DOPRINOS HRVATSKOM PUTOPISNOM ŽANRU

Tomislav Marijan Bilosnić doveo me, rekao bih, u bilosnićevsku situaciju kad me samo dva dana pred predstavljanje svoje knjige nazvao, a tek dan kasnije mi predao svoj putopis, najnoviju knjigu Put za Barcelonu – Dnevnik putovanja s ansamblom Kazališta lutaka Zadar. Ostalo mi je manje od jednog dana da knjigu u bljesku pročitam, ali i da nešto kažem o njoj i to javno. Bilosnić je u tako kratkom vremenu sposoban daleko puno više stvari obaviti i da sve budu visoko ocijenjene. Tko pozna zadarskog intelektualca titanske kreativne snage, jasno mu je da mu teško možete odbiti takvu želju, štoviše jer je i malo laskava, pa se osjećate i počašćenim. Neobična je, možda i sretna okolnost, da sam i sâm imao sreću biti u autobusu koji je s Palunkovcima brodio prema uglednom međunarodnom festivalu u Barceloni. Novi problem je puknuo kad sam došao do kraja knjige jer je pogovor naslovljen „Priče iz davnine o realnom i vilinskom“ nadahnuta i precizna sintetična recenzija, recimo odmah, ovog izvrsnog djela kojemu je motiv putovanje. Ipak, probat ćemo se nekako spasiti ne ponavljajući, bar ne namjerno, ono što je napisano u pogovoru. Mogu reći da tzv. „putopisna književnost“, što moja uža struka talijanistike naziva „letteratura di viaggio“, ima posebno mjesto u europskim istraživanjima i kulturološkim poticajima, pa mogu konstatirati i prvu pohvalu autoru i njegovoj knjizi da je žanrovski vrlo aktualna i vrlo moderna i sa stajališta europske filologije.
Ono o čemu i sâm, uz neke kolege sudjelujem, je europski program INTERREG, odnosno projekt VIAGGIADR, Jadranska putovanja, u kojem sudjeluju znanstvenici nekoliko regionalnih sveučilišta pa tako i zadarskog preko talijanistike, uz par talijanskih sveučilišta ( Bari, Lecce, Perscara, Trst ). To ističem i zato jer je Bilosnićeva knjiga objavljena u gradu u kojemu je u skladu s ovim međunarodnim projektom održan 2007. prvi međunarodni kongres o putopisnoj književnosti prvenstveno na istočnoj i zapadnoj obali Jadrana. Druga pohvala autoru, nadam se, da će na jednom od sljedećih kongresa, vjerujem u Italiji, jer projekt i dalje financira Europska unija, njegov putopis kao neosporna vrijednost biti odgovarajuće znanstveno predstavljen i interpretiran. To ću učiniti osobno ili netko od mojih mlađih suradnika. Naime, svi su mlađi od mene. Teoretičari i teorija književnosti sve više nastoje visoko pozicionirati putopisne tekstove čak i one prividno novinskog karaktera, nastojeći potpuno eliminirati formalni pristup. Prije nego što ću biti slobodan ponuditi neke prosudbe o literarnoj vrijednosti knjige, namjerno nisam rekao putopisa, istaknuo bih njen doprinos afirmaciji naše nacionalne kulture. Pohvali je ishodište Kazalište lutaka odnosno tadašnja orijentacija da se u novoj vizualno-umjetničkoj dimenziji valoriziraju najbolji autori i djela iz hrvatske književnosti. To je bilo moguće nakon ulaska u sv. Dominik koji je postavši jedinstveni kazališni prostor dao tu novu dimenziju tekstovima. Prva je upravo bila Ivana Brlić Mažuranić s kojom su lutkari počeli i nastavili obranu svoje regije, afirmaciju nacionalnih vrijednosti umjetnošću o to u prostoru u kojem su oratori dominikanci branili kršćanstvo. Odlaskom s „Palunkom“ u Barcelonu zadarski su lutkari propagirali i afirmirali upravo te vrijednosti i kao socio-literarni dokument koji dodiruje visoke paradigme podsjećanja na jednu Brlićku, autoricu europskih dometa i vrlo ozbiljnu kandidatkinju za Nobelovu nagradu. Taj je sklop svojom knjigom nadogradio Bilosnić nadovezujući se na tradiciju, literarizirajući, kroz putovanje taj naš nacionalni kulturološki put u Europu, što su ga bez kompleksa poduzeli naši dragi prijatelji lutkari. Putopis je upravo snažni dokument koji će, nadam se, preći granice hrvatskog jezika i svjedočiti o ovom literarnom „Palunkovom“ kulturološkom pothvatu. Već smo jednu mogućnost nagovijestili. Nikako ne valja zanemariti i ostale kreativne novinare koji su bili u „Palunkovom“ autobusu i dali svojim slikama i riječima veliku dimenziju gostovanju (Seferović, Foretić, Mustajbegović). Ovakva vrsta djela dragocjeni je doprinos afirmaciji vlastitog prostora prema sebi i prema svijetu. Koliko je pisanje pa proučavanje putopisa značajan identifikacijsko kulturološki za neki mikro ili makro prostor, napravit ću jednu malu prividnu digresiju u čast mojem profesoru talijanistike pok. Akademiku Žarku Muljačiću, velikom europskom romanistu, upravo zato da bih dao još jednu dimenziju ovom što sam o knjizi nabacio. Vjerujem da je svima poznato koliki je povijesni značaj za Dalmaciju i Hrvatsku imalo objavljivanje Viaggo in Dalmazia (Put po Dalmaciji, Mleci, 1774.) Alberta Fortisa (1741.-1803.). To je kapitalno djelo o nama na jednom svjetskom jeziku koje ima svoju vrijednost ne samo zato što je Fortis svojim putovanjem opisao Dalmaciju nego je tim putopisom Dalmacija otplovila u svijet. To je djelo prosvjetiteljsko-znanstvena i esejistička proza kojom su se bavili, secirali, interpretirali, sporili naši, talijanski, europski znanstvenici, kao još uvijek živuću strukturu naših interesa. Prof. Muljačić je cijeli život proučavao Fortisa, najbolje je rekonstruirao podatke i put. Objavljujući do zadnjega dana u europskim časopisima desetke znanstvenih radova, dao je Europi anatomiju jednog putopisa o nama. Što je još jedna vrijednost Bilosnićeve knjige sa stajališta nazovimo to književne kritike. On putuje, slika se miče, bilježi krajolik, susrete, ponašanje suputnika. To je temeljna realistička struktura putopisa, ali podložna literizaciji i fikcionalnosti s povremeno zadivljujućim dometima; međutim, on otvoreno putuje u vlastitu intimu, ako smo mi i autobus kopno, njegova intima je more u koje želi uroniti, neprekidno ispituje vlastite spoznaje i njihove vrijednosti, lista svoje znanje, želi svojim morem pretvoriti autobus u brod a kao da na trenutke ne želi izroniti da ne vidi nas četvoricu kako do besvijesti bez veze kartamo neosjetljivi na ljepote kroz koje prolazimo. Tako pisanje postupno dobiva polifonijsku dimenziju. Realnoj realističkoj strukturi koju opisuje, stavlja u kontrapunkt vlastitu intimu, vodi dijalog sa svojim omiljenim slikama, na sliku realne prirode koju mistificira i uz pomoć klasike posebno u Provansi lijepi i svoje slike koje je nacrtao ili koje će nacrtati.
Slikovno mu je lakše komunicirati jer nije potreban jezični posrednik. Pa ne bih se čudio da je uz sav zgusnuti vlastiti program koji je opisao. Poneku sliku i potajno nacrtao. Treća linija je uklapanje suputnika, fragmentarno bilježi njihove reakcije provodeći i humorističnu liniju, tuđu intimu ostavlja na razini anegdote, ali njegovo pisanje za druge u ogledalu pruža nam mogućnost da se u njenim reflektorima i nakon dvadesetak godina prepozna naša retrospektivna minibiografija, skica o nama tih nekoliko dana. Možete vidjeti svoje lice koje se upravo na takvim putovanjima ili još više iskrivljuje prema bijegu, prema laži ili iskrenosti. Dodiruje Pirandellovu poetiku o stotinu lica. Gleda suputnike, sa simpatijom ih interferira u ono što intenzivno doživljava ali i komentira i to suptilnom ironijom. U kompleksnost pisanja u tom smislu uklapa se dio Zadra u pokretu, u otklonu, svi u autobusu dijele povijest svojega grada i prenose je u Europu. Uočio je Bilosnić i floru i faunu. Spomenut ćemo još jedno distinktivno obilježje putopisa koji traži kompleksno isčitavanje. Lijepi su opisi parkova, posebice tržnice s mesnicama, doživljava ih mediteranski, takav nje pristup opisu ponude; on dok to gleda ima neizrečenu predodžbu jela na stolu, što bi se od toga dalo napraviti. Tak bi opis mogao biti i uvod u Bettizinu splitsku obiteljsku kuhinju, fenomenalno trimalhionski opisanoj u ne tako davnom romanu o Splitu, Egzil. Dakle, autor ima odjeke Petronijevih Saturnae. I ta linija, kao što vidimo, prati mediteransku gastronomsku kulturu.
Za kraj mogu reći da je ova knjiga značajan književni doprinos hrvatskom putopisnom žanru, da je prividno jedan put cestom u Barcelonu otvorio mnoge putove ili raskrižja koje Bilosnić suvereno literarizira potvrđujući svoj talent, umijeće i znanje. Naravno da sam za „Palunka“ i sentimentalno vezan jer je to bila prva premijera mog kratkotrajnog ravnanja Kazalištem lutaka.

Abdulah Seferović Sefi

ZADARSKI LUTKARI U BILOSNIĆEVOJ VREMENSKOJ KAPSULI
Pred nama je knjiga Put za Barcelonu Tomislava Marijana Bilosnića. Malena je formatom, ali ne i duhom. U njoj autor literarno evocira put zadarskih lutkara na međunarodni festival, davne 1990. godine, ali i puno onoga što je uzgred vidio i doživio. U ovoj ćemo se prigodi međutim držati samo lutkara kojima je djelo posvećeno.
To što i ja govorim o ovoj knjizi velika je greška. Prije svega, zato što sam u dubokom sukobu interesa. Osobno sam sudjelovao u događaju koji vam sada trebam predstaviti kao Bilosnićevu priču. Znam, jedno je zbilja, a drugo priča. Kako se u Barcelonu putovalo s ribarom Palunkom, nije čudno da se sa svim onim zemaljskim isplelo i puno toga vilinskog, odnosno umjetničkog. I sâm autor svoje djelo ne naziva samo putopisom već dnevnikom i pričom.
Mene međutim najviše zbunjuje što se zavjetovao kako će knjigu objaviti tek kada se otvore vrata nove kazališne zgrade u Zadru? Znači li to da je njezina objava odgođena kako se ne bi doznalo da je zadarskim lutkarima bilo lakše ući u Europu nego u novu zgradu, koja je za njih još uvijek zaključana sa sedam, birokratskih brava?
Ako nije tako, onda je posrijedi svojevrsni metaforički inženjering koji je vremenskim hijatom povezao putopis s protokom vremena na podizanju Gaudijeve Sagrade Familije u Barceloni i Kazališta lutaka u Zadru? Tako su sada i zgrada i putopis dovršeni istodobno. Ostvarena je potpuno sinkrona i dijakrona ravnoteža, bez obzira što je gradnja kazališta počela prije 25 godina, a u Barcelonu se putovalo prije 20 godina.
Zahvaljujući takvoj spisateljskoj invenciji, autobus na putu u Barcelonu pretvoren je u literarnu parabolu puta zadarskoga Kazališta lutaka u visoko društvo. U dogodovštinama s tog puta čitatelj će lako osjetiti nešto od onog duha što je vladao među zadarskim lutkarima prije 20 godina. Štoviše, ekipu u autobusu popunjavaju nezaboravni Šole (Karlo Šoletić) i Džimi ( Branko Stojaković), koji nažalost nisu dočekali ovu veliku feštu, ali bez kojih suvremena zadarska lutkarska poetika ne bi bila ono što jest.
Upravo taj duh predstavlja najveće umjetničko naslijeđe što će ga zadarski lutkari unijeti u novu zgradu, a u ovom se putopisu vrlo lijepo sjeća ozračje koje godi tvorbi kreativnog duha. Na jednoj strani, Bilosnić zna iz vlastitog iskustva koliko je dobro raspoloženje poticajno za stvaralaštvo, a na drugoj strani naslanja se na kazališnu tradiciju čuvanja spomena. Putopis je pun anegdota koje među kazalištarcima imaju posebno značenje. Poznate su kao specifičan način pohrane i prijenosa kolektivne memorije.
Vrijedno je, pak, primijetiti kako lutkari nisu sami u toj Bilosnićevoj vremenskoj kapsuli. S njima su zajedno novinari, glazbenici, profesori, kulturnjaci i predstavnici gradske vlasti. Među njima čak i jedan Zadranin iz Zagreba (nažalost, i on je već pokojni ) – Dali bor Foretić, ondašnji ugledni kazališni kritičar. Simptomatično je da je postao prvim predsjednikom Hrvatskog centra UNIMA-e.
Cijelo to šaroliko društvo pokazuje kako zadarski lutkari nisu u gradu repa bez korijena već dio njegova kreativnog identiteta. Okupljanje dijela kulturnoga i intelektualnog zadarskog potencijala oko Kazališta lutaka inicirali su još dalekih šezdesetih godina prošlog stoljeća Zvonko Festini i pokojni Branko Stojaković. Koliko ta tradicija trajno živi ne pokazuje samo Bilosnićev putopis već i sâm Bilosnić.
Kada na kraju sve zbrojimo i ništa ne odbijemo, vidjet ćemo kako je Bilosnić na ovu feštu došao kao pravi kavalir. Slavljenicima je na dar donio kiticu lijepa cvijeća, kreativno prepariranoga i s ljubavlju posloženog u herbarij pod naslovom Za uspomenu i dugo čekanje na ulazak u novu zgradu!


Bilosnić potpisuje primjerak knjige kolegi Jakši Fiamengu

Akademija-Art.hr
05.06.20111.