Zadar – Riječ na predstavljanju Panonskog ljetopisa 2012.

 

LJETOPIS PO SVOME SADRŽAJU DJELUJE KAO ZBIRKA TAJNI

Riječ na predstavljanju Panonskog ljetopisa 2012., Matica hrvatska, Zadar
8. studenoga 2012.

Foto: S predstavljanjau MH u Zadru

O bilo čemu da je riječ, stvarnu vrijednost i značaj nečega tek shvatite pri spoznaji da toga na što mislite, što vam treba, ili što očekujete više nema, da je to zagubljeno ili izgubljeno, pa i još gore ako je to zauvijek nestalo, što se meni slučio i s Panonskim ljetopisom u času kada sam shvatio / uvidio da do sada od 18 objelodanjenih tomova, u svojoj biblioteci posjedujem svega šest egzemplara ovog vrijednog almanaha. A kako već dugi niz godina poznajem dr. Roberta Hajszana, marnog urednika Ljetopisa, i kako sam se u uviše prilika i susreta opskrbljivao s njegovim izdanjima, u kojemu sam ponešto i surađivao, to će značiti da izdanja ovoga zbornika u mojoj biblioteci nema iz razloga što su i neki drugi, očito meni bliski i dragi ljudi, sličnih ili istih nagnuća i opredjeljenja, pokazali također interes za Ljetopis, pa i više od toga, interes da ga zadrže u trajnom vlasništvu. Ovo držim pouzdanim znakom vrijednosti neke knjige, jer kud veće pohvale od ove;  ljetopisi, kako im ime i govori (sugerira), i jesu namijenjeni osobnim, kućnim bibliotekama, čuvanju i praćenju u obitelji, oni su kao prošireni godišnji kalendari koji se listaju po potrebi i tako otvaraju u nuždi kao kakva bibliofilska banka, jer u njima ćemo trenutno naći sve ono što nas zanima, i to jedno uz drugo umreženo, u suživotu, dapače u zagrljaju,  kako ono veliko, značajno, svjetsko i globalno, tako i ono što je lokalno, zavičajno, poznato, gotovo intimno.

Ovdje tako neću govoriti o sadržaju Panonskog ljetopisa 2012., jer bi se ne samo iscrpio na njegovom kazalu, već bi i mnoge zbunio obiljem podataka i informacija, obljetnicama hrvatskih velikana, njihovim zaslugama i doprinosima, biografskim pikanterijama ili bibliografskim jedinicama,  rubrikama u kojima se obrađuje povijest i jezik (lingvistika je inače jača strana sadržaja Ljetopisa), pričama, zgodama i anegdotama našijenaca u davno doba rasutim po srednjoeuropskim prostorima. Ponekada su tu prilozi  zabilježeni u pohodima i istraživanjima od sela do sela, detalji mnogih značajnih obitelji i njihovi «mali» prinosi povijesti, kulturi i literaturi nacionalnog korpusa, zabilješke o pučkom i vjerskom životu, etnografiji i folkloru, svećeničkim pozivima, i toliko drugih osvjedočenih zanimljivosti koje nas obogaćuju novim spoznajama. Neka ovaj zapis bude samo pokušaj, ako je to meni dano, ukazivanja na iznimnost, vrijednost i značaj Panosnkog ljetopisa bez kojega ne bi bilo svjedočanstva o održivosti hrvatskog jezika i bića u izdvojenim, turbulentnim, i k tomu tuđim prostorima na kojima su se gložile mnoge države i politike, vojske i ideologije, jezici i kulture.

Uopće, što je ljetopis, pa i ovaj naš dični Panonski ljetopis, kakva je to knjiga!? Ukratko to je knjiga o svemu, kronika o svim ljudskim djelatnostima, kronologija svega bitnoga što se dogodilo u nekom određenom vremenu, na nekom određenom prostoru, zapisi o bitnome, novosti, događaji i raščlambe, autobiografije, biografije, povjesnice, godišnjice, ogledi, prikazi, studije, sumarumi o kulturi, umjetnosti, znanosti, školstvu, odgoju, izdavalaštvu, gospodarstvu, sportu, vjerskim i vojnim pitanjima, narodnosnom i nacionalnom, etničkom i etičkom. Ljetopis je tako složen od stotine različitih tema. U njemu je bar toliko i različitih autora, misli, poruka i informacija da i ne zborimo. U njemu ćete naći baš uvijek nešto što samo vas zanima, po čemu će te ga posebno i pamtiti, držati vrijednim i dragocjenim. Ljetopis već po svome sadržaju djeluje kao zbirka tajni, on otkriva, informira, ocjenjuje i podučava, njegovo je pismo sastavljeno između beletristike i znanosti, popularnoga štiva i čiste lirike, u njemu ćete naći obične, svakodnevne, ali neophodne hrane, kao i pravih poslastica, pa ponekada djeluje kao da je u njemu nagomilano sve znanje i sve blago svijeta. To je živ glas onoga što je bilo živo, glas koji nastoji ostati utemeljen, zacementiran, poput spomenika obilježiti i ukazati na vrijeme i prostor iznad kojega se diže. Ako u ljetopisu i ne zateknete sam život, vi ćete se na svakoj njegovoj stranici suočiti sa sjenama života, sa svim onim što je kroz život prohujalo, i tu ostalo zabilježeno kako ne bi nestalo u nepovrat.

Kada znamo da od već davne, prošlostoljetne 1994. godine Panonski ljetopis u četverojezičnom izdanju (hrvatski, njemački, mađarski, slovenski jezik), uređuje slavist, jezikoslovac i povjesničar Robert Hajzan, a izdaje Panonski institut kojega je isti gospodin osnovao 1993. godine i čiji je i danas predstojnik, onda nam i mnogo toga biva jasno kad u rukama imamo Ljetopise ovog izdavača otisnute sitnim slovima na više od pet stotina stranica velikog knjiškog formata. Neviđeni je trud potreban kako bi se uredilo, opremilo, složilo blizu tristo, i više, različitih priloga, mahom dvojezičnih, s toliko različitih tema kao što su godišnjice, biografije, velikani, pisci, svećenici, umjetnici, povjesničari, potom znanstveni i etno prilozi, prilozi iz povijesti, kulture i literature, recenzije knjiga, teatralogija, školstvo, omladina i sport, uvijek s obiljem fotografija i grafičkih priloga, a sve to namijenjeno i posvećeno Hrvatima u matičnoj domovini, Gradišćancima, Hrvatima u dijaspori, nacionalnoj domovinskoj i izvan domovinskoj kulturi, podjednako onome što pokrivaju državne institucije, kao i onome što nacionalnim sjajem blista (često sa službenih strana i ne primijećeno) u rasuću. Svatko tko imalo želi bilo što saznati, površinski ili dubinski, o našim gradišćanskim Hrvatima, uopće o našijencima u dijaspori, kao i o značajnim domovinskim Hrvatima, neće to cjelovito moći ukoliko se ne posluži Panonskim ljetopisom o kojemu, kao što je rečeno, već godinama skrbi pisac djela kao što su Pinkovski Hrvati, Gradišćanski Hrvati na Batthyányevoj gospošćini, Ranija povijest Nove Gore, te nekoliko drugih djela sa sličnom tematikom na njemačkom jeziku (Die Kroaten der Herrschaft Güssing, Die Bevölkerung der Herrschaft Rechnitz-Schlaining im 16. Jahrhundert, Die Herrschaft Güns im 15. und 16. Jahrhundert). Dr. Robert Hajszan, autor desetka stručnih i znanstvenih radova iz povijesti i hrvatskog jezika, tekstova o hrvatskome iseljeništvu, zbornika o gradišćanskim velikanima, školskih knjiga i udžbenika, urednik posebnih izdanja Panonskog instituta, zbirki poezije, te Panonskog lista, što je zapravo ljetopis u malom, sudionik je i mnogih književnih susreta u Rovinju, Koljnofu, Rešetarima, Subotici i drugdje, ljetnih škola hrvatskoga jezika, organizator mnogih predstavljanja i promocija, duša je i tijelo ovoga sadržajem i značajem zavidnoga djela kojega znamo pod imenom Panonski ljetopis na četiri jezika.
Ponavljam, raditi cjelovit pregled onoga što donosi samo i jedan broj Panonskog ljetopisa, pa i ovoga s nadnevkom 2012. godine kojeg predstavljamo, značilo bi upustiti se u studiju o cjelovitom problemu gradišćanskih Hrvata što danas podrazumijeva Hrvate u Burgenlandu (u Austriji), kao i zapadnomađarske, slovačke i moravske Hrvate. Sve to opet ne bi bilo moguće bez poznavanja slojevite, u domovini, nažalost, malo poznate i izučavane, hrvatske gradišćanske povijesti, kulture, jezika i književnosti, izvorne zasebnosti u kojoj je fokusirano nacionalno biće ove hrvatske skupine međusobno čak obiteljski razdijeljene granicama, ideologijama i politikama. Hrvatske enklave u fokusu srednjoeuropskoga bića do današnjih su dana kroz pet stotina godina tuđinske sile i vlasti, ugnjetavanja i nepriznavanja, sačuvale izvorni čakavski i kajkavski jezik, i tako očuvale hrvatsku samobitnost na cijelom ovom rasutom (nekad jedinstvenom) prostoru. Vezujući svoje narodnosno ime uz naziv na hrvatski jezik preimenovane  jedne pokrajine, očuvali su svoje zajedništvo i jedinstvo, kojega mi u Hrvatskoj često i nesvjesno, s neznanjem brkamo s Hrvatima koji su u političkome smislu Austrijanci, zaboravljajući pri tome one u Mađarskoj (gotovo nepoznate nam donedavno), Slovačkoj i Moravskoj. I ovdje se krug zatvara, jer bez Panonskog ljetopisa (koji nadati se očekuje kritičku recepciju) mi  ne bi znali za djelo mnogih uglednih gradišćanskih svećenika, pisaca, etnologa, jezičara, cijele jedne plejade (da ovdje u kontekstu problema spomenem samo  Miloradića) ljudi velika duha, kojima pored tisuće nepoznatih suplemenjaka pripada slava i čast za višestoljetno očuvanje materinskog jezika i to one kakvoće kakva je upamćena i u novu domovinu ponijeta tijekom zulumćarskih vremenima hrvatske povijesti.

Tomislav Marijan Bilosnić