Vraća li se boja u obraze Davora Bernardića?

Mlad, ali bljedunjav. Taj opis kao po nekom nepisanom dogovoru krasi gotovo sve novinarske tekstove i komentare o Davoru Bernardiću. No, ako je vjerovati Mireli Holy i onome što je napisala u svojoj knjizi, samo takav je i mogao napredovati u SDP-u

 
Naime, Holy tvrdi da je tajna stranačkog uspona u tome da ostanete nevidljivi i da se što manje ističete. Politički uspon Davora Bernardića najbolji je dokaz da je ta teorija uspješna i u praksi
Kada se Bernardić kandidirao za predsjednika zagrebačkog SDP-a, za njega je malo tko izvan njegove stranke čuo, a još manje su znali za njegove stavove. Unatoč, ili baš zahvaljujući tome, mladić s nepunih trideset godina ipak je pobijedio puno jasnije i prepoznatljivije protukandidate. U duelu od vrha stranke odmetnute Željke Antunović i Ive Jelušića, koji je bio favorit Zorana Milanovića, trijumfirao je treći – anonimni saborski zastupnik koji je, da stvar bude gora, u Sabor došao kao zamjena Milana Bandića.
Nije Bernardić tada, kao uostalom ni sada, bio u milosti šefa stranke Zorana Milanovića. Koliko ga je Zoran volio zorno pokazuje mjesto koje mu je neposredno prije toga odredio na listi SDP-a na prošlim lokalnim izborima. Na istim izborima na kojima je Zoran Milanović tvrdio da je Milan Bandić najbolje što SDP Zagrebu može ponuditi i istaknuo ga kao prvoga, Bernardića je smjestio na 42. mjesto.
Protiv Bernardića su tada bili i njegovi najbliži stranački prijatelji. Jedna osobna digresija. Autor ovog teksta Bernardića je upoznao prije desetak godina. Za Jutarnji list je radio priču o mladim SDP-ovcima čije vrijeme tek dolazi. Na velikoj duplerici Magazina osvanuli su tada Jurica Meić, Iva Prpić, Dan Špicer, Davor Bernardić, Tomislav Saucha, Marija Lugarić iTin Pažur. Ono što je njima davalo snagu i zbog čega su i postali novinarska priča je što su tada na unutastranačkim izborima uspjeli progurati neke svoje forumaše u predsjedništvo i gradski odbor zagrebačkog SDP-a uprkos volji tada svemoćnog Milana Bandića. A uspjeli su jer su bili složna i nerazdvojna ekipa. Bernardić je tada među njima bio najmanje poznat i pozicioniran. Saucha je bio vođa studentske organizacije, Meić, Špicer i Prpićka su bili gradski zastupnici a Lugarićka saborska zastupnica ( zanimljivo je da je i ona, kao i Bernardić poslije nje, u Saboru sjedila kao zamjena Milana Bandića). Ista ta ekipa je nešto kasnije do stranačkog vrha progurala i Zorana Milanovića, a spomenuta duplerica s njihovom slikom kako trijumfalno skaču u zrak krasila je i zidove prostorija gdje se slavila prva Milanovićeva stranačka pobjeda.
No, kada se Bernardić kandidirao za predsjednika zagrebačkog SDP-a, sva ekipa s duplerice je otišla u stožer Ive Jelušića, a protiv Davora Bernardića su plasirali jako prizemne i ružne video uratke na Youtube. Svog bivšeg prijatelja su optužili da je Bandićev igrač i sveučilični varalica. Čak su i šake tada pale među bivšim drugovima i nesuđenim kumovima.
Bernardiću je ta nekada nerazdvojna ekipa zamjerila što je pokazao osobnu ambiciju. Iskočio je u stranci u kojoj se iskakanje ne oprašta. No, pobijedio je. A nakon pobjede, odmah je odlučio pokazati da, osim ambicije, ima i vlastiti stav. Prkoseći volji Zorana Milanovića pokušao je srušiti proračun Milana Bandića čime bi izazvao prijevremene izbore u Zagrebu godinu dana prije parlamentarnih izbora. Svoje stranačke kolege je optuživao da će izgubiti obraz ako proračun podrže. No, njima su od obraza bile draže stolice, a Davor Bernardić je postao prvi predsjednik zagrebačkog SDP-a protiv kojeg su glasali gotovo svi SDP-ovi zastupnici. Milanović se mladom kolegi zaprijetio da je to napravio prvi i zadnji puta. I lekcija je naučena iako knjiga Mirele Holy još nije bila ni u povojima.
Bilo je to Bernardiću stvarno prvi i posljednji puta. Glavu je od tada saginjao češće nego što bi je dizao. Malo se tek uspravio na zadnjim stranačkim izborima kada je vještim lobiranjem opkolio Milanovića svojim ljudima u stranačkom predsjedništvu i time sebi zacementirao status stranačkog kandidata za zagrebačkog gradonačelnika.
No, da bi to uspio, morao je napraviti puno kompromisa. Možda i previše. Uz nesklonog Milanovića Bernardić više nije trebao ni želio nijednog drugog stranačkog neprijatelja. Okružio se ekipom koja ga je naučila da se više nikome ne zamjera. A najlakše se ne zamjeriti ako nemaš vlastitog stava. I Bernardić je postao trbuhozborac stranačkih činovnika. Što je više cementirao svoj položaj u stranačkoj hijerarhiji, bezličniji je postajao. Ali, što prolazi u stranci, ne prolaziti nužno i izvan stranačkih zidova. Dok u stranci bezličnost pobjeđuje, na izborima, osobito neposrednim lokalnim, prolaze osobnosti pa čak i ekscentričnosti. Za dokaz tome su profili svih poznatijih hrvatskih gradonačelnika. Pa ni Vojko Obersnel ni Zvonimir Mršić ne bi tako uvjerljivo pobjeđivali da su bili samo poslušni stranački vojnici. A što tek reći o Milanu Bandiću ( koji je na izborima u prvom krugu osvojio i više glasova nego SDP-ova lista koju je nosio Zoran Milanović), Željku Kerumu, Zoranu Vinkoviću, Stipi Petrini i inima? Ili o šansama koje sada prema anketama imaju Damir Kajin i don Vinko Grubišić?
Bernardić je već pokazao da je stranačku matematiku usavršio i bolje nego fiziku koju je diplomirao i iz koje je osvajao državna prvenstva. Ali ta matematika mu ne može donijeti 51 posto glasova na općim neposrednim izborima. Čini se da je to i sam Bernardić shvatio. U intervjuu koji je dao ovog vikenda Obzoru Bernardić je odustao od pretvaranja da je novi Milan Bandić samo zato što Milan Bandić dobro stoji na anketama. Kao da ipak shvaća da se stavovi, za razliku od matematičkih formula, ne mogu tako lako prekopirati. Ako Bandiću dobro stoje svijeća i hodočašća, ne moraju nužno pristajati i njemu. Neće Bernardić pobijediti ako ide na ista mjesta na koja ide i Bandić nego ako ide na mjesta gde Bandića nema.
Izbori se ne zovu tako bez vraga. Ne bi li izabrali, biračima se moraju ponuditi kandidati koji su različiti. A ta razlika je zasada nevidljiva. Obzor je samo dobar, ali skromni početak. Bernardić mora pokazati ono što mu neće nikada savjetovati pr stručnjaci jer oni igraju na sigurno. A da je on igrao na sigurno ne bi bio tu gdje je sada bez obzira što misli da ga je to ostavilo tu gdje je. Bernardić mora pokazati da je drukčiji kao što je drukčiji bio kada je prije desetak godina došao sa svojim kolegama na slikanje za duplericu Jutarnjeg. On tada u tekstu i slici nije odskakao samo svojom visinom. Tada mu odgovore nisu pisali drugi niti ga je Marija Lugarić mogla ušutkati udarcima nogom ispod stola kao što je ušutkavala druge kada bi htjeli reći nešto što nije usuglašeno na forumaškim sastancima. Prije 10 godina Davor Bernardić je bio mladić sa bojom u obrazima i uspravnom kičmom koja je prkosila sustavu koji mu je prerano oteo oca. Imao je težak život, ali strast u očima i nepokoreni osmijeh na licu. Danas je bezlični projekt ljudi nerealiziranih vlastitih ambicija koji ga pokušavaju učiniti sličnim sebi ne bi li tako opravdali svoje stranačko parazitiranje. Takvi projekti, kao što Holy piše, prolaze izvrsno u strankama. No, ne prolaze tako dobro među ljudima koji stranačke iskaznice ni mrtvi ne bi potpisali. Takvi su i danas u ovom društvu i gradu većina i njima je, više nego ikada, puna ona stvar političkih stranaka i njihovih stručnjaka. A njihove glasove za šest mjeseci treba Bernardić više nego glasove svojih stranačkih kolega. Njega u svibnju čega sasvim drukčija utakmica.
Za pobjedu Bernardić mora vratiti boju svoju obrazima. Pa bila ta boja i crvena. Ali neka bude njegova. 
Foto: Ranko Šuvar/Cropix