“Vlast na krvi branitelja vježba demokraciju”

zlata velat

Intervju vodio V. Čutura/Glas Koncila

Zlata Velat, predsjednica Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Osijek

Premda je od završetka Domovinskoga rata prošlo 18 godina, i danas mnogi nose brojne traume, tragaju za svojim nestalim, obilaze grobove svojih najmilijih. Njihova žrtva često ne nailazi na razumijevanje, a što trebala biti briga cijeloga društva i države. O tome što prolaze udovice branitelja Domovinskoga rata, članovi njihovih obitelji, djeca, te koliko se danas vrednuje žrtva govori Zlata Velat, predsjednica Udruge obitelji poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Osijek, čiji je suprug utkao svoj život za hrvatsku slobodu.
– Udovice Domovinskoga rata žrtve su hrvatske slobode. Ostale su bez svojih muževa nadomještajući oca i majku, odgojile su svoju djecu, često obespravljene i marginalizirane poslije smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana. Kakav je stav društva, medija prema udovicama, a kako se odnose političari prema Vašim teškoćama?

ZLATA VELAT: Kada govorimo o žrtvi, moramo gledati sve aspekte uloge žrtve sa svih polazišta. Naime, ne smijemo isključiti ni udovce ni skrbnike djece kojima su poginuli otac i majka. Pristup ovoj populaciji uglavnom je površan i selekcijski, ovisno o potrebi aktera koji svoj interes pokazuju, razumljivo samo za osobne potrebe u svrhu svojih ciljeva, a što isključuje stvarnu zainteresiranost za bilo kakav ozbiljan pristup rješavanju problema.

Moramo prvo definirati oblike žrtve koju je svaka osoba podnijela. U vrijeme Domovinskoga rata obitelji nisu bile u istoj poziciji stradavanja. Obitelji su prognane, živjele u ratnom okruženju ili su u cijelosti poubijane, a ostala su samo djeca koju su roditelji za života sklonili na sigurno jer su odlučili braniti svoj kućni prag pod cijenu svoga života za boljitak svoje djece. U tim ratnim strahotama svaka osoba ponijela je sa sobom svoju tragediju tako da je to vrlo složeno i trebalo je sustavnu skrb i pažnju s dugoročnom skrbi koja bi umanjila traume u daljnjem životu osobe. Govorimo o osobama koje su osim pogibije supruga doživjele i silovanja, zlostavljanja i druge oblika nasilja, što je ostavilo dubok trag i veliku ranu te bez skrbi ulaze u bolest i umiru. Kad govorimo o udovicama i udovcima, valja reći da boreći se s osobnim traumama osoba je preuzela skrb o svojoj obitelji u svim segmentima potreba obitelji bez svog partnera. Sigurno da nije lako pokriti sve zahtjeve obitelji, a k tome osobno patiti od traume.

Temelj istine je žrtva, i upravo u te temelje branitelji su utkali svoje živote. Tu je još niz stradalnika, i to ne može i ne smije nitko osporavati. Istodobno, na krvi branitelja nitko nema pravo i ne smije vježbati demokraciju, ekonomiju ili neki drugi oblik političke nasilne vladavine. Jer to je polazište. Tko ne poštuje žrtvu, ne poštuje demokraciju. Obitelji Gilja časne su obitelji koje su na tom području uvelike nosile teret Domovinskoga rata i sigurna sam kako je taj mladi čovjek koji je doživio veliku ranu gubitkom svoga oca i obveze čuvanja dostojanstva svoga oca svjestan svoga čina. Sigurno će ga mladi poginulih branitelja podržati, što je i logično, kao svoga člana verbalno, a i neverbalno. Suosjećanje mladih koji su izgubili svoje roditelje intenzivnije će to učiniti, i to s razlogom.

Cijeli članak možete pročitati u on-line izdanju Glasa Koncila, kao i u novome broju tiskanog izdanja, dostupnog u župama diljem Hrvatske (Tekst i foto: V. Čutura)