Prof.dr.sc. Vlado Jukić
Činjenica je da je u Hrvatskoj broj oboljelih od PTSP-a (posttraumatskog stresnog poremećaja) – ili barem onih koji se vode pod tom dijagnozom – veći od očekivanoga
Zadnjih 15 godina oboljeli od PTSP-a zauzimaju 10 posto svih bolničkih kapaciteta rezerviranih za psihičke bolesnike. Čak je jedne godine ta brojka iznosila oko 14 posto.
Ako u Hrvatskoj ima 4000 psihijatrijskih kreveta na dan, tada je na dan više od 400 ljudi koji su hospitalizirani zbog PTSP-a. Riječ je o velikoj, ali nerealnoj brojci. Naime, kako se donose neki zakoni, tako se mijenja i njihova pozicija u društvu. Kada trebaju dostaviti određene dokumente nekim državnim službama, tada brojka ljudi koji se javljaju na psihijatrijsku hospitalizaciju zbog PTSP-a raste. Naravno da je to dijelom i zbog prava oboljelih od PTSP-a na invalidninu temeljem invalidnosti koju procjenjuju povjerenstva. Svaki oboljeli od PTSP-a mora biti najmanje triput na povjerenstvu na procjeni invalidnosti, komentira dr. Vlado Jukić, ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, u Zagrebu.
Tako se odlasci oboljelih od PTSP-a na hospitalizaciju povećavaju neposredno prije odlaska pred povjerenstvo. U Hrvatskoj tako, čini se, ima više oboljelih od PTSP-a nego u zemljama u okružju koje su također prošle ratna zbivanja.
»Nekima od onih koji se vode kao oboljeli od PTSP-a hospitalizacija je doista potrebna iz zdravstvenih razloga, a nekima je potrebna samo iz administrativnih«, kaže Jukić.
Ipak, možemo očekivati da će taj broj početi padati jer se status oboljelih od PTSP-a, među kojima je najviše onih iz rata, rješava.
Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP javlja se u osoba koje su proživjele izuzetan emocionalni ili fizički traumatski doživljaj, a pojam se u hrvatskoj javnosti učestalio tek početkom Domovinskog rata. PTSP se u ratnim slučajevima ne javlja samo u osoba koje su bile izravno pogođene ratnim zbivanjima, nego i kod onih koji su im svjedočili.
»Kada je riječ o hospitalizacijama oboljelih od PTSP-a, one bi trebale biti vrlo kratke, dok se neka krizna situacija kroz koju oboljeli prolazi ne razriješi. Na žalost, s obzirom na to da su ovisnosti o alkoholu ili drogama ili pak agresija često pratitelji PTSP-a, hospitalizacija je potrebna ako se svi ti problemi akumuliraju. Međutim, dovoljno je liječenje u bolnici od dva do tri dana da se pacijentovo stanje smiri. PTSP je kronična bolest i intenzitet tegoba je trajan, pa kada nema pojačanih akumulacija problema, nema ni razloga da se pacijenti hospitaliziraju jer se na taj način izdvajaju iz društva i nepotrebno stigmatiziraju. Probleme je u tim slučajevima puno bolje rješavati ambulantno ili u dnevnim bolnicama. Lijekovi su ti koji će pacijentu pružiti dodatnu podršku«, smatra dr. Jukić.
Prema njegovu mišljenju, s oboljelima se pristupa više-manje kako treba – koliko treba, toliko im se podrška pruža lijekovima, a koliko treba, i psihoterapijski. Govoriti o pojačanoj upotrebi lijekova na štetu psihoterapijskog pristupa zbog nedostatka vremena može biti u nekim slučajevima možda i istina, ali s druge strane može biti i traženje nečega što nije uvijek potrebno.
»Kao što se može predozirati lijek, tako se može predozirati i psihoterapija. Sve treba imati mjeru. I meda može biti previše«, slikovito opisuje dr. Jukić. Dodaje da bi svaki psihijatrijski bolesnik, pa tako i oboljeli od PTSP-a, mogao potražiti pomoć i trojice psihijatara na dan jer, na primjer, ocijeni da mu je to potrebno. Ako se ne zadovolji tom zahtjevu koji nije realno moguć niti je potreban, odmah slijedi priča da mu se ne daje dovoljno pozornosti.
»Mislim da se oboljelima od PTSP-a daje dovoljno pažnje, da je ima u dovoljnoj mjeri. S obzirom na to koliko je ljudi vezano uz psihijatriju, mislim kako je veći problem u tome što se pažnja daje i ljudima koji to ne zaslužuju. Na temelju velikog istraživanja koje sam radio, otkrio sam da 56 posto onih koji se bolnički liječe i onih koji se godinu dana vode pod dijagnozom PTSP-a zadovoljavaju kriterije za tu dijagnozu, ali njih 44 posto ne. Kao relevantne uzeo sam kriterije Svjetske zdravstvene organizacije i Američkog psihijatrijskog društva. Kada sam uzeo nešto strožu skalu, tada je samo njih 42 posto zadovoljavalo kriterije«, kaže dr. Jukić.
Drugim riječima, gotovo polovica ljudi koji se vode pod dijagnozom PTSP-a ne zadovoljavaju kriterije te dijagnoze, a oni su vrlo jasni.
»Ponajprije se podrazumijeva da je osoba prošla stresnu situaciju, teško životno iskustvo u kojem je bila ugrožena njezina egzistencija, u kojem ona nije imala mogućnost vladanja situacijom. Kod određenih ljudi koji su prošli kroz takvo traumatsko iskustvo, a uz to nisu imali podršku sredine, javljaju se različiti simptomi, od ponovnog proživljavanja traume koja se odražava u vidu nametnutih sjećanja i noćnih mora, preko snova traumatskog događaja, do osjećaja kada osoba emocionalno i fiziološki proživljava i ponovo se prisjeća stresnog događaja, a pritom joj i srce počinje jače lupati. Tu su i simptomi izbjegavanja određenih mjesta, recimo silovana žena bježat će od parka ili lifta u kojem je silovana. Istodobno se javlja i emocionalna otupljenost i osjećaj besperspektivnosti. Jedan pacijent koji je obolio od PTSP-a rekao mi je da je u vrijeme kada je obolio imao dijete u dobi od godinu dana i kada bi ga prije bolesti primio, osjećao je jedinstvo sebe i djeteta, svojevrstan fluid, a otkako je obolio, kada uzme svoje dijete u naručje, mora razmišljati kojom će ga snagom stisnuti da ne bi bilo premlitavo ili da mu ne bi polomio rebra ako ga prejako stisne. Ono što mu je bilo prirodno, intuitivno, otad je morao osjećati na racionalnoj razini. Prisutni mogu biti i simptomi zbog kojih je PTSP dobio naziv ‘vijetnamski sindrom’ ili ‘vukovarski simptom’, odnosno kada se na malu provokaciju reagira oštro. Osobu uz to muči nesanica, ne može prosnivati cijelu noć, a mora imati i kontrolu nad svim onim što se događa. U kafiću, na primjer, mora sjediti u kutu da bi imao nadzor nad situacijom i da mu se nitko ne može prišuljati iza leđa«, kaže dr. Jukić.
PTSP koji se javlja do šest mjeseci nakon stresa akutna je reakcija na stres, a ako se javi nakon šest mjeseci ili se prolongira, tada je riječ o posttraumatskom stresnom poremećaju.
U knjizi »Ratna psihologija i psihijatrija« u čijem je pisanju sudjelovao 1991. godine i dr. Jukić, opisao je slučaj pacijenta koji je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu i koji je tada bio izveden na strijeljanje. Njegova reakcija na taj iznimno traumatski događaj razvila se u PTSP. Pacijent se liječio do 1955. godine kada je zaključeno da su njegovi simptomi PTSP-a nestali te da se zaliječio. Budući da je živio blizu vojarne u Dugom Selu, u to vrijeme s početka devedesetih svjedočio je pokušaju oslobađanja vojarni od JNA. Njemu se cjelokupna paleta simptoma PTSP-a reaktivirala, što pokazuje zorno da se PTSP može reaktivirati nakon mnogo godina.
Dr. Jukić smatra kako cijela medicina jako petlja s riječima zaliječiti i izliječiti, a ustvari ne može izliječiti ni gripu jer ona sama prođe. Kronični bronhitis pacijent također vuče cijeli život, a tako je i s PTSP-om.
»U 50 posto slučajeva PTSP prolazi sam od sebe – kao svojevrsni psihički imunitet ili kao pandan tjelesnom imunitetu koji tijelo ozdravi od gripe. Jasno, podrška okoline vrlo je važna stavka u samoizlječenju od PTSP-a. U ostalih 50 posto slučajeva potrebna je psihijatrijska pomoć. No od tih 50 posto pacijenata kojima PTSP nije prošao sam od sebe njih tri četvrtine mogu se liječenjem dovesti u situaciju da praktički žive bez poteškoća. Moguće je da jednog dana simptomi PTSP-a izbiju ponovo na površinu, ali činjenica je da ti pacijenti dobro reagiraju i na lijekove i na psihoterapiju. Kod 22 do 23 posto preostalih dolazi do određenog poboljšanja, ali ti ljudi ipak pate, kao da stalno imaju golem teret na leđima koji vuku i kao da, umjesto da hodaju po čistoj cesti, idu po snijegu. Oni će se oznojiti, mučiti, ali ipak hodaju. Međutim, tri do četiri posto ima takve simptome koji im pričinjaju veliku muku. Oni se bore sami sa sobom, njihova se okolina muči s njima, a posebno je opasno kada se uz to razviju i ovisnosti. PTSP kod takvih ljudi može biti okidač i za suicid«, objašnjava dr. Jukić.
Kada bi se strogo znanstveno gledalo, dodaje Vjesnikov sugovornik, i izoliralo PTSP, on ne bi doveo do samoubojstva, no problem je što u gotovo 80 posto slučajeva PTSP prati depresija, a slijedi i ovisnost o alkoholu. Fatalna može biti ta kombinacija PTSP-a i depresije, koja se međusobno akumulira.
Izvor: Nataša Gajski Kovačić /Vjesnik/
Akademija-Art
