Vladimir Vrljić Ankin: More nemirno

U svojemu novom ciklusu morskih veduta Vladimir Vrljić Ankin ostaje vjeran suptilnomu načinu tašističke interpretacije svijeta prirode, odnosno slikarstvu na granici stvarnosti i privida, figuracije i apstrakcije po kojemu smo ga i dosad prepoznavali. Bez obzira na motivsku usmjerenost, Ankin se odlikuje visokim stupnjem stilske pročišćenosti u kojoj naslućujemo naslijeđe ukupnosti hrvatskoga lirskog slikarstva (Murtić, Parać, Seder i dr.). Pokušamo li slikara identificirati kroz elemente likovne forme, rekli bismo da kontrolirano nanošenje biranih kolorističkih mrlja možda ponajbolje odgovara Ankinovoj mekoj opažajnoj senzibilnosti. Ipak, ono što je zamjetno novo na paleti ovoga marljiva umjetnika jest pojačana pigmentna gestikulacija prisutna u njegovim najnovijim radovima, što ga je danas dovelo do još znatnijeg oslobađanja samog poteza i još veće sigurnosti vlastita slikarskog izraza. Pigment se sada jednostavno rastočio u morski val te zasuo svojom snagom obalno raslinje i stijenje.

Ovo slikarstvo zato ponajprije doživljavamo kao spontanu reakciju da se likovno sugerira jedan bolji i ugođajniji prostor kontemplacije. Da se predoči prostor jednoga obnovljenog i prirodnog zajedništva. S druge strane, posve je jasno/sigurno da se u ovom slikarstvu održavaju upravo one ambijentalne ljepote koje za svoje ishodište imaju konkretno i stvarno podneblje. Sve zrači prepoznatljivom mediteranskom toplinom što konzekventno utječe i na mogućnost preciznog određenja Ankinova slikarskog motiva. Ono je svrhovito i postojano, ono je imenovano svojim mjestom boravka i nastanka. Sve zrači prepoznatljivom toponomastikom priobalnoga podneblja, dalmatinskih otoka i razvedenih stjenovitih obronaka. Stoga su svi elementi njegova slikarstva lako čitljive likovne jedinice jer svakim detaljem slijede gradbenu logiku toplih vizura upravo ovoga našeg lokalnog podneblja.  

No, ne privlače Ankina samo blistave modrine i bjeline nego i tmine i olujne napetosti u atmosferi. I tada do izražaja dolazi umjetnikova samokontrola refleksije koja nikada ne prelazi u banalni plenerizam iako su fluidnost i prozračnost u načinu slikanja uvelike i nadalje prisutni. Ankin ne kopira prirodu, on ju doživljava svim čulima. Rezultat je uvijek jasna i gotovo apstraktna kompozicija koja živi u svojim intenzivnim organičkim mijenama i koja u gledatelju pobuđuje uvijek novi doživljaj. Međutim, umjetniku tako tradicionalistički postavljen temelj slike služi tek da bi koncepcijski razradio jedan mnogo širi i zamršeniji sklop svojega likovnog promišljanja. On zbog toga niti ne teži isključivo mimetičkomu rješavanju oblikovnih zadataka, nego volumenu koji strpljivo izgrađuje svojim kistom i špahtlom nastoji udahnuti jedan posve nov i samostalan život.

Njegove su slike i dalje, kao i u prethodnim ciklusima, građene snažnim, ekspresivnim nanosima boje, ali raniju raspršenost autorovih poteza danas je zamijenila jedna fina, arabeskna razigranost te sigurnost vrsne slikarske ruke. Tašistička mrlja nadopunjuje se sada s enformelnim dripingom i brižno kontroliranim kapljičastim nanosima boje. Na opažajnom planu to bi značilo da je individualno i pojedinačno zamijenjeno interpretacijom nevidljivoga i nedokučivoga, a samo je polje slikarskoga djelovanja pretvoreno u metalingvističku projekciju zbiljskih vjerojatnosti. U tom preplitanju materijalnoga i fluidnoga, logičnoga i intuitivnog postignuta je upravo ona višeslojnost koja transparentno Ankinovim radovima pridaje uvjerljivost i autentičnost isključivo duhovnoga i misaonoga postojanja čovjeka.

Štoviše, ono što doista vidimo, slikarova je subjektivna i kreativna refleksija na ukupnost/cjelovitost doživljavanja prostora vlastita življenja, kretanja, trajanja pa i vjerovanja. Time likovno djelo Vladimira Vrljića Ankina, strogim rječnikom kazano, postaje mentalnom rekonstrukcijom ne samo onoga postojećega nego i mišljenoga. To je djelo oslonjeno na osobno i intimno, odnosno manje je upućeno na vanjski a više na svijet vlastitih unutrašnjih sloboda.

Goran Blagus
 

Vladimir Vrljić Ankin rođen je 1950. godine u Garčinu kraj Slavonskog Broda. Osnovnu školu započinje u Rijeci, a nastavlja i završava u Sinju. Od 1965. do 1970. školuje se u sjemeništu Franjevačke klasične gimnazije u Sinju., a od 1971. do 1976. godine studira hrvatski jezik i književnost te filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1978. počinje učiti slikarstvo u ateljeu profesora Vilima Svečnjaka te se nakon tri godine osamostaljuje. Članom Zajednice umjetnika Hrvatske postaje 1980. godine. Od 1984. do 1985. godine studijski putuje i boravi u Francuskoj, gdje izlaže samostalno i skupno. Grafičku mapu Drinske elegije objavljuje 1991. godine, kada postaje i članom HDLU-a. U izdanju Matice hrvatske 1999. godine objavljena mu je monografija autora Enesa Quiena. Priredio je šezdesetak samostalnih izložbi.

Svebor Vidmar

Akademija-Art