Visualna umjetnost na Savi

he-brezice

Vizualno stvaralaštvo i graditeljska struka – neka slobodna razmišljanja u povodu savjetovanja o projektu Zagreb na Savi

O Zagrebu na Savi moglo bi se i malo drugačije razglabati, ukoliko prihvatimo kako taj projekt ne mora nužno biti samo geađevinsko-tehnički, nego da pruža velike turističke i urbanističke, a samim time i ekonomski isplative, mogućnosti.

Kao da se zaboravlja kako svaka hidrocentrala u pravilu ima sjajan fundament i vrlo zanimljiv okoliš što pruža neslućene mogućnosti stvaranja novih, vizualno i sadržajno vrlo zanimljivih urbanih centara koji, zbog dosegnute plovnosti Save među branama. mogu postati turistički i mnogonamjeski vrlo atraktivne urbane cjeline.

Ako se primjeni model gradnje korišten u Sloveniji, koji je poštovao samo načela tehničke svrsihodnosti, tada dobivamo ubijenu rijeku s par uglavnom vizualno i esteski dosadnim građevinama. No sada su to malo shvatili pa su neke hidroelektrane poćeli malo oslikavati. No postigli su suprotan efekt od željenog jer su to napravili ne baš lijepo. Valjda su i oni robovali svojevrsnoj linićizaciji.

Nije se vodilo računa kako svaka hidroelektrana istovremeno može na brani a i u bližem okloju izgraditi vrhunske ahitektonsko skulpturalne objekte vrlo zanimljivih i financijski atraktivnih sadržaja. Na 7 savskih hidroelektrana se mogu smjestiti sadržaji kao što su: hotel s kongresnim centrom, manji hoteli sa salama za vjenčanja, krstitke i razne druge proslave, kulinarski priznati restorani, umjetničke galerije, umjetnički ateljei, muzeji i muzejske zbirke, veleučilišta, koncertne dvorane, sportski objekti, sadržaji industrije slobodnog vremena, manje tvornice medikamenata, digitalne tehnike, papira (treba puno vode), radionice starih zanata, modni saloni, glazbeni stidiji. Ukratko može se koncipirati čitav sustav zanimlivih, korisnih i potrebnih sadržaja na brani ali i u okolini hidrocentrala kao mjesto stanovanja ili izgradnje vikendica.

Dok se spominje mogući trošak, za aktualni projekt, u iznosu od 10 milijardi kuna, s tim da veliki dio sredstava osigurava Europska unija, zaboravlja se kako se dodatna sredstva, za izgradnju jednog svjetski atraktivnog i po sadržajima jedinstvenog sustava, mogu naći bez velikih problema. To što Hrvatska ima neinventivne političare bez vizije i mudrosti nebi nas trebalo obeshrabriti. Ovo ustvari može uspjeti samo ako se koncipira kao jedan javni projekt koji financira privati kapital. Uostalom samo u hrvatskim bankama ima na šdetnim ulozima oko 30 milijardi Eura.

No da bi se to postiglo nužno je angažirati vrhunske vizionare koji su svjesni kako je škrtost najgluplji vid rasipnosti. Trebalo bi najprije osmisliti menu potrebnih i atraktivnih sadržaja a potom prići projektiranju takvih arhitektonsko skulpturalnih rješenja koja unaprijed garantiraju dugoročnu financijsku isplativost. Idealno bi bilo angažirati 7 najpoznatih svjetskih arhitekata kao što su Zaha Hadid, Frank Ghery, Renzo Piano, Aldo Rossi, Norman Foster i slični, jer se samim njihovim izborom osigurava vrhunska promidžba cijelog kompleksa Sava, koja može bez problema privući investitore.

Već slušam one koji govore: „Pa kaj je njemu, Da je to tako dobra ideja već bi ju i drugi upotrbili”. No drugi su je i upotrebili, barem prije par stotina godina. Samo Italija godišnje ubire miljarde i milijarde od turizma koji se temelji na kulturnoj baštini. Urbino je Bogu iza leđa, ali je svjetska atrakcija budući su gradski oci angažirali Luciana Lauranu da obrambenu tvrđavu izgradi estetski zanimljivo i skladnom. A to su također primijenili u Mantovi, Sieni, Firenzi, Toledu, Veneciji, Vicenzi (Teatro olimpico) pa sve do našeg Dubrovnika i Korčule, koji bi danas zjapili prazni da nije bilo takvih razmiljanja. No i danas ima kvalitetnih zahvata u Kini, Dubaju, Wroclawu, Tirani itd.

Nama se pak pruža šansa koju nebi trebalo propustiti ili ju pak kastrirati.

Stoga se nameće potreba jedne široke razmjene ideja kako izgradnju hidroelektrana iskoristiti da se dobiju objekti i sadržaji koji su skladni, kulturološki, turistički, kulturološki, razvojno i gospodarsko korisni i koji bi mogli biti prihvaćeni u budućnosti onako kako danas prihvaćamo svjetska arhitektonska i umjetnička čuda.
A to znači kako je nužno u ekipu već odabranih 26 stručnjaka dodati i „nestručne” ali inventivne osobe. Tj. one koje imaju „žicu” koja se neda naučiti u školi.

Jer kada riješimo sadžajnu i estesku viziju i mogući sadžaj ovog projekta tek tada može nastupiti i struka.

Hanibal Salvaro