Photo Art Gallery Batana, Centar vizualnih umjetnosti, Trg brodogradilišta 2, Rovinj
Fotografije
Virgilio Giuricin
Kina trećeg milenija – između tradicije i suvremenosti
Od 08. 07. (u 20.00 sati) do 06. 08. 2010.
Od 08. 07. (u 20.00 sati) do 06. 08. 2010.
Pogledajte galeriju fotografija!
U izložbenom prostoru Photo Art Gallery BATANA u Rovinju otvara se izložba fotografija pod nazivom „Kina trećeg milenija – između tradicije i suvremenosti“, koje je autor naš poznati i širom svijeta priznati fotograf Virgilio Giuricin. Njome će ovaj umjetnik, internacionalni majstor fotografije, koji se ubraja u najsvestranije i najnagrađivanije hrvatske umjetničke fotografe, obilježiti skoro punih 6 desetljeća javnog umjetničkog djelovanja, za koje vrijeme je stalno ostavljao neizbrisiv trag na polju umjetničke fotografije – eksperimentirajući, isprobavajući „recepture“ i jednakom ljubavlju prigrljujući klasičnu i digitalnu tehnologiju. Njegov ciklus „Kina trećeg milenija…“ nastao je za njegova boravka u Kini 2008. godine i premda naizgled putopisno-reportažni, pažljivom promatraču otkrit će se u mnogim detaljima kao ciklus sinteza Giuricinova dosadašnjeg sveukupnog rada.
Kustosica izložbe je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka, koja je i autorica predgovora u katalogu. Ona će reći i nekoliko uvodnih riječi na otvorenju izložbe, a uz nju će govoriti i Tullio Vorano, ravnatelj Narodnog muzeja u Labinu, gdje će se nakon Rovinja, početkom 2011. godine, preseliti Giuricinova izložba.
Kina trećeg doba – između tradicije i suvremenosti
Zašto je upravo izložbom ciklusa fotografija iz Kine, kao i za tu prigodu tiskanim katalogom, Virgilio Giuricin, jedan od najsvestranijih i najnagrađivanijih hrvatskih umjetničkih fotografa krenuo u susret šestom desetljeću svoga plodnoga umjetničkoga djelovanja? Zasigurno to nije iz razloga da nam pokaže kako je putovao i Kinom, jer u svojoj dugoj i plodnoj profesionalnoj karijeri on bilježi brojna putovanja i boravak u mnogima od zemalja svijeta. Više je vjerojatno da je to stoga što Kina za njega ima posebnu važnost, prije svega jer je ciklusom iz te daleke i za mnoge egzotične zemlje na neki način zaokružio svoj umjetnički opus, obilježivši tako svojih blizu šest desetljleća djelovanja. Boraveći nekoliko puta u Kini, kročeći njezinim prostorima i upijajući duh i dah njezina podneblja, Giuricin je zabilježio svojim fotoaparatom cijeli niz pejzaža, portreta lokalnog stanovništva, životnih situacija – ukratko, svojih dojmova o Kini. Zabilježio ih je promatrajući izvježbanim fotogreafskim okom, koje uvijek gleda likovno, pretvarajući svaki motiv u priču koja nije brbljiva i dopadljiva, nego je u svim elementima estetski usuglašena, te tako vizualno izuzetno dojmljiva. U priču koja nije dokumentarna, nego odiše autorovom umjetničkom interpretacijom. A ta umjetnička interpretacija kod Giuricina izmiče onim znanim „turističkim“ vizurama, otkrivajući manje poznate motive, dok kod poznatih motiva koristi „drukčije“ kuteve gledanja, aktivirajući nas tako da vizualno istražujemo. Njegove fotografije ističu se uz to i nekim posebnim ozračjem, s jasno vidljivim osobnim autorskim pristupom. Zbog toga bilo koji motiv kojem ovaj umjetnik pristupa govori jezikom prisne jednostavnosti, produhovljenosti i estetske profinjenosti, zračeći snagom umjetničke uvjerljivosti. Ne čudi stoga da Giuricinove fotografije Kine nisu šarene razglednice s putovanja, nego fine likovne priče pune ugođaja podneblja. Priče o vremenu koje stoji i koje protječe. Priče o autorovu viđenju i njegovu znalačkom i drukčijem gledanju svijeta oko sebe. One nas ne guše narativnom, kolorističkom elokvencijom, koja počesto zna, kad je o Kini riječ, posegnuti s jedne strane za reprezentativnim povijesnim okvirom, carskim palačama i hramovima – ili s druge strane za vjernim prijenosom zbilje velikih, natrpanih kineskih megapolisa današnjice. Giuricinu, međutim, takvi prikazi kine nisu primarni. Njemu su važni oni motivi u kojima on, uvjerljivošću profesionalca i senzibilitetom romantičara, radije nešto polako razotkriva, nego da prepričava; radije asocira i interpretira, nego da direktno opisuje; radije ono zaustavljeno bilježi za vječnost s osobnim primicanjem, nego s odmicanjem. U svom objektivu on „hvata“ prostore i vremena koji se na neki začudan način kod njega uvijek spajaju i prožimlju, pritom na indirektan i nenametljiv način doznačujući i svoje prisustvo. Zato ne čudi da je Giuricin, od mnogih lica koja Kina danas pokazuje, tragajući pronašao i svojim fotoaparatom zabilježio ono lice kojemu je dao ime kroz naziv ovog svog ciklusa: „Kina trećeg doba – između tradicije i suvremenosti“. A to lice nije bilo jednostavno razabrati, jer Kina, ta najmnogoljudnija zemlja s najstarijom civilizacijom, brojnim spomenicima i usamljenim samostanima, s čudesnom prirodom širokih prostranstava, s bajkovitim planinskim vrhuncima, terasastim rižinim poljima i plantažama čaja, te sa životom na velikim rijekama, u tihim selima – ili u ogromnim, napučenim gradovima, ima mnoga lica. Ono koje nas gleda s Giuricinovih fotografija lice je ruralne, svakodnevne Kine. Kine u kojoj obični ljudi žive u suglasju s velikom, moćnom i čarobnom prirodom. Žive životom u kojem se osjećaju otkucaji vremena – onoga prošloga, ali i ovoga današnjega. Upravo takvu Kinu Giuricin interpretira na svoj autorski, intimističko-sugestivan način. Interpretira je ne dokumentarno, nego umjetnički. Pritom nas lagano navodi, kroz promišljena osvjetljenja i neobična zasjenjenja, nježne sfumature, kao i igre prednjeg plana i pozadine, da osjetimo sve naslagane sedimente i sve nakupine vremena s kojima se susreće današnja kineska svakodnevnica. Dajući nam tako sliku one Kine koja je njega fascinirala i koja kroz te fotografije fascinira i nas. Pokazujući Kinu mitskih – ali i običnih vizura; magličastog – ali i kristalno čistog neba; i iznad svega jednostavnih i radišnih ljudi, čiji je život ne samo doslovno, nego i simbolički vezan uz rijeku i teče kao rijeka koja povezuje jučer danas i sutra. Tako tu vidimo jednu od mogućih (jednu od postojećih) slika Kine: suvremenu i istodobno svevremenu, jednostavnu, ali i veličanstvenu. Produhovljenu u elementarnosti i u sjaju malih stvari. I bez one pompoznosti velikih carskih dinastija i moćnih političkih vođa, ali također i bez zastrašujuće vreve i gužve suvremenih kineskih gradova -„mravinjaka“. Giuricina više zanima onaj dio današnje Kine gdje vrijeme teče polaganije, a svakodnevni život živi se mirno, u suglasju s poviješću, s prirodom i s neminovnim realijama novoga doba.
Kad snima tu i takvu Kinu, osjetan je emotivni angažman Virgilija Giuricina. Zato on manje snima događanje, a više bilježi svoj odnos prema fluidima prostora i otiscima vremena. Zato, isto tako, u pejzažima i svakodnevnim prizorima uvijek pronalazi iznimne detalje i zaustavlja posebne trenutke, pretvarajući ih u male vizualne svečanosti. Jer on je svoje oko navikao da likovno gleda, te da gotovo automatski zapaža harmonije i izbalansirane estetske odnose u svijetu koji ga okružuje, pa zna u djeliću sekunde prepoznati i fotoaparatom „uhvatiti“ pokret, mimiku, promjenu boje, svjetlosni odsjaj, ili zanimljivu formu. A bilježeći ih, on već pri kadriranju, „u oku“, kreira kompoziciju, te tako još tijekom samoga snimanja, vještinom – ali i intuicijom, stvara fotografsko umjetničko djelo. Premda je razumljivo da, uz svu ovu današnju visokosofisticiranu tehnologiju, tehnički uvjeti i tehnička znanja nisu odlučujuća u profesiji umjetničkog fotografa, te da je pri fotografiranju intuicija (ali i jasna koncepcija) pokretač svega, ipak ne treba ni u kom slučaju zanemariti značaj metjea. Ne treba zanemariti sva ona tehnička znanja i vještine, koje su vrlo često temelj i podloga dobrome umjetničkom radu. Osobito u fotografiji, gdje su dobrodošla znanja o fizikalnim i kemijskim zakonitostima, o optici, o svjetlosti i o bojama, ali i o novim digitalnim tehnologijama. Dogodi se ponekad da se „rodi“ dobra fotografija i samom intuicijom. Ili čak čistim slučajem. Najčešće, međutim, ona se ipak „rađa“ u trenucima sretnoga zajedništva inspiracije, intuicije, gledanja, znanja i promišljanja. I ponajbolje govori onda kad je u govoru pročišćena i svedena na elementarnu likovnost bez nepotrebnh pridodanih efekata, te kad je u koncepciji očišćena od ispraznosti i „scenografije“. A upravo su takve fotografije Virgilija Giuricina, velikog fotografskog znalca i estete, kojemu je upravo gore rečeno uvijek vrlo bitno i on svim tim elementima poklanja punu pozornost, pa onda točno zna, upravo kad snima neki motiv, kako i u kojem smjeru će se kanalizirati naš dojam i naši osjećaji. To se vidi i u ovome ciklusu. Na prvi pogled, u pejzažima Kine sve je naizgled stvarno i opipljivo, jer on znalački navodi naš pogled da prati obrise čudesnoga gorja, da uoči odbljeske vode na terasastim rižinim poljima, da traži u bijeloj izmaglici na rijeci uporište u ribarskim mrežama, da prati pokret veslača, odsjaj u oku mlade Kineskinje, ili oblik tradicionalnog kineskog šešira. Ali posebnim tretmanom svjetla i sjene, omjerima zlatnog reza i odnosima planova sve u jednom trenutku postaje metafizički irealno i nestvarno, zaustavljeno u nekom bezvremenom prostorno-vremenskom procijepu i zastrto simbolikom. U tu nestvarnost, međutim, kao kontrapunkt – i kao suprotnost, Giuricin postavlja stvarni život: u isto vrijeme osjećaju se i čuju otkucaji vremena i zvukovi svakodnevnih poslova ljudi današnjice. A tu su i njihovi portreti – stvarni i upečatljivi, snažni i sugestivni, u začudnoj suprotnosti -i isto tako u nekom suglasju sa „zaleđenom“ i svevremenom velikom prirodom u koju su uronjeni i unutar koje egzistiraju. Upravo ta oprečnost tišine i zvučnosti, kao i neobična harmonija dvojnosti, sadašnjosti i bezvremenosti, glavna je draž i osnovna karakteristika ovog „kineskog ciklusa“ Virgilija Giuricina; ono što neodoljivo privlači osjetila i gotovo zaustavlja dah. Pritom njegov pogled majstorski „hvata“ motiv iz svog posebnog, autorskog kuta, kojeg možda nekad i ne očekujemo, nudeći uvijek novo i drukčije iščitavanje, ali i navodeći nas na razmišljanje: o estetici i ljepoti, o upućenosti čovjeka na prirodu i njegov harmoničan suživot s njom, o životnim ciklusima i kontinuitetu života, o biti egzistencije…
Ovim fotografijama Giuricin zaviruje u jedan kutak velike Kine ne samo da bi pokazao ljepote pejzaža ove zemlje i neposrednost ljudi, nego ga uzimajući kao pars pro toto života i življenja i interpretirajući ga unatoč posebnostima i specifičnostima ove zemlje, na svima razumljiv i blizak način. Ono što nas tu zaustavlja pred svakom fotografijom i svakom (uvjetno rečeno) pričom, autorovo je fotografsko majstorstvo, jer on zna ući objektivom „s druge strane motiva“, uhvatiti otkucaje unutarnjeg bila i osjetiti unutarnje životne ritmove. Pronalazeći tako poetiku, dramatiku – i važnost jednako u malom detalju kao i u velikom, kozmički širokom prostranstvu.
Višnja Slavica Gabout
Virgilio Giuricin, umjetnik–fotograf, rodio se u Rovinju 1934. godine. Maturirao je u Srednjoj tehničkoj školi, a potom završio Školu primijenjenih umjetnosti (fotografija i dizajn) u Torinu (Italija). Fotografijom se bavi od rane mladosti, a izlaže od 1952. godine. Jedan je od osnivača Foto-film kluba u Rovinju (1951.). Kao fotografski kroničar više je od tri desetljeća surađivao svojim fotografskim svjedočanstvima, prezentacijama i člancima u riječkom dnevniku na talijanskom jeziku La voce del popolo i u časopisu Panorama. Povrh toga, surađivao je i s televizijskom kućom TV Koper (Slovenija). Od 1973. do 1975. bio je glavni i odgovorni urednik rovinjskog mjesečnika Sottolatina. Od 1971. do 1979. radio je kao tajnik i fotograf Zavičajnog muzeja u Rovinju.
Od 1979. Virgilio Giuricin profesionalno se bavi fotografijom i industrijskim dizajnom kao samostalni umjetnik u sklopu Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU, Zagreb). Njegove fotografije objavljene su u brojnim publikacijama Centra za povijesna istraživanja (CPI) iz Rovinja, u Povijesti jadranskog pomorstva, u časopisu Histria Archeologica, te u monografijama, katalozima, godišnjacima i drugim publikacijama, gdje je često uređivao i osmišljavao grafički dio. Realizirao je filmove s preko stotinu povijesnih događaja, na 16 mm filmskoj vrpci. Ovi filmovi sačinjavaju jedinstvenu i nenadoknadivu baštinu u kontekstu povijesno – kulturnih događaja Istre i čuvaju se deponirani u filmskoj arhivi već spomenutog Centra za povijesna istraživanja.
Sudjelovao je u više ekoloških istraživanja FAO-a. Radio je fotografsku dokumentaciju za realizaciju urbanističkih planova i zahvata na kulturnim spomenicima Istre. Objavio je preko 140 kataloga međunarodnih izložbi, između ostalih: “Doprinos za Europu, kulture Antičkog Rima i Venecijanske Republike“; 18° Biennale “Alpe Jadran”; “Luigi Caneazzo – Ligi Mioni“, „140 godina fotografije u Rovinju i Istri”;„Likovna kolonija“- Rovinj; “Lica zemalja“; Putujuća izložba “Coast Wise Europe” – ekologija u urbanom prostoru Istre; “13. Biennale prirode FIAP”; Nagrada “Maurice Van de Wijer – Odette Bretscher“; 17 izdanja međunarodne manifestacije „Mundial fotofestival”; „Realnost i uprizorenja” Master FIAP-a (MFIAP); „Znanost u svemiru”- posvećena astronautima Talijanske svemirske agencije (ASI) i Europske svemirske agencije (ESA). Također je objavio i likovno uredio petnaestak fotomonografija, između ostalih monografiju „Učka – cestovni tunel“, (I. i II. Izdanje); „Prim. dott. Martin Horvat“; „Moj prijatelj“; “Kažuni, kamenje i krajolici srednje i južne Istre“; monografija na talijanskom jeziku „Rovigno d’Istria“ I. i II. svezak; „Zalazak jedne epohe“- monografija o rudnicima ugljenokopa Raša i „Godine neorealizma“; Autor je također i izdavač grafičke mape „Istarski dimnjaci“, te fotografske mape „Aname tavarade“, s pjesmama Giusta Curta na rovinjskom dijalektu. Isto tako je i izdavač i autor knjige fotografija “Maîtres FIAP Master”, gdje su publicirana fotografska dijela 130 autora međunarodnih Majstora fotografije FIAP-a.
Virgilio Giuricin član je Likovne kolonije Rovinj od 1970. godine, a bio je jedno vrijeme i njezin predsjednik (od 1975. do 1978.). Član je strukovnog Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske (ULUPUH) od 1975, Zajednice umjetnika hrvatske – ZUH (danas Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika HZSU) od 1979. godine, sa statusom slobodnog umjetnika. Uz spomenuto, član je isto tako i međunarodnih organizacija, kao što su Fédération Internationale de l’Art Photographique (FIAP) i Photographic Society of America (PSA), te Talijanskog saveza fotografskih udruženja (FIAF). Od 1973. aktivno radi na promicanju fotografske umjetnosti u suradnji s kulturnim ustanovama. Pritom ostvaruje, postavlja i predstavlja skupne i samostalne izložbe domaćih i stranih fotografa, piše članke i osvrte, pa je, između ostaloga, objavio više od 120 studijavezanih uz problematiku fotografske umjetnosti na talijanskom jeziku(prevedene su i na hrvatski, engleski i francuski jezik).Isto tako organizira i susrete, rasprave, smotre, predavanja i tečajeve za mlade fotografe. Njegovo zanimanje usmjereno je ponajprije na primijenjenu fotografiju, pri čemu koristi razne interpretativne procese, ne zanemarujući kod toga nikad specifični identitet i autonomiju fotografije i dizajna. Proučava procese vizualne komunikacije, a posebnu pozornost obraća na iskustva umjetničkih avangardi. Strastveni je istraživač, pun organizacijskih ideja.
Virgilio Giuricin je 1989. godine, u čast 150. obljetnice nastanka fotografije, odabran da predstavlja Jugoslaviju na Međunarodnoj izložbi FOTO – CINE, koja se održavala u Muzeju moderne umjetnosti Georges Pompidou u Parizu. Iste godine Foto savez Jugoslavije (FSJ) proglasio ga je „Fotografom godine“, za zasluge na polju nacionalne i međunarodne izložbene djelatnosti, a 1991. dodijeljena mu je od strane Foto Saveza Jugoslavije (MFSJ) titula Majstora. Godine 1992. izborio je da FSH (Foto savez Hrvatske) postane redoviti član Međunarodne fotografske federacijeFIAP (Fédération Internationale de l’Art Photographique). Od 1994. do 1998. obnašao je dužnost Liaison Officier FIAP-a za Hrvatsku. Na Kongresu Photographic Society of America (PSA), koji se održao u Kanadi 2000. godine, imenovan je PSA International Country Representative za Hrvatsku, (PSA nacionalni predstavnik za Hrvatsku).
Kao dosljednom i cijenjenom fotografu, zbog njegova stalnog doprinosa međunarodnoj fotografskoj umjetnosti, FIAP (Fédération Internationale de l’Art Photographique) mu je dodijelio najviša prestižna počasna zvanja i priznanja :
1996. EFIAP (Excellence FIAP), za izložbenu djelatnost.
2005. Master FIAP (MFIAP), za meritorna dostignuća u međunarodnoj fotografskoj izložbenoj djelatnosti.
2008. na 39. Kongresu FIAP-a (Žilina, Slovačka) uručeno mu je najviše priznanje HonEFIAP (Honorary Excellence FIAP), za višegodišnji doprinos u promociji, širenju i populariziranju međunarodne fotografske aktivnosti. Giuricin je jedini hrvatski autor fotografije koji je dobio to najveće međunarodno FIAP-ovo priznanje.
Godine 1994. Virgilio Giuricin izabran je za autora ikonografskog repertoara monografije naslova“Kažuni“, kamenje i krajolici srednje i južne Istre – popis za povijesno pamćenje“. Knjiga je izdana u suradnji s Narodnim sveučilištem iz Trsta, Centrom za povijesna istraživanja iz Rovinja, Talijanskom unijom iz Rijeke i Knjižnim fiducijarnim fundusom Vijeća Europe, uz visoko pokroviteljstvo talijanskog i hrvatskog predsjednika Republike. Godine 1995. monografija je prevedena na hrvatski jezik, te je dobila priznanje Akademije “Leonardo Da Vinci“, kao djelo od nacionalnog interesa. U veljači 2005. Giuricin je pozvan od Organizacijskog odbora izložbe “Kamenje Istre“, kao autor pejzaža i ambijentalnih prizora, da gostuje u Italiji. Izložba je organizirana u lipnju 2005. u Trstu, SalaLeonardoDaVinci, Muzeji CanalGrande. Izložba je ostvarena u suradnji s talijanskim Ministarstvom za kulturnu baštinu i Sveučilištem u Trstu – Odjelom za geografske i povijesne znanosti.
Virgilio Giuricin, osnivač je Photo Art Gallery “Batana” u Rovinju (1985.) g., koju je vodio do 2009. godine. U tom razdoblju, kao voditelj i galerista organizirao je i likovno priredio preko 240 samostalnih izložbi afirmiranih domaćih i inozemnih autora fotografije, 21 međunarodni salon fotografske umjetnosti, 28 kolektivnih izložbi, studijske edukativne izložbe učenika zagrebačke Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn – odjel za fotografiju, izložbe studenata Arhitektonskog fakulteta iz Zagreba, kolektivne izložbe članova ULUPUH-a, kao i izložbe raznih foto klubova iz Hrvatske i inozemstva, te 5 stručnih skupova. Zanimljivo je tu, kad se sve pobroji, reći kako je na svim dosadašnjim izložbama koje je organizirao Giuricim u Galeriji „Batana“ sudjelovalo preko 28.700 odabranih autora iz 93 države sa svih kontinenata svijeta. Ovaj svestrani umjetnik je utemeljitelj i Centra vizualnih umjetnosti Batana u Rovinju(1990.g.) i njegov je predsjednik od osnutka, a u sklopu Centra je idejni začetnik i realizator projekta umjetničke fotografije Mundial Fotofestival (1992.g.), kojeg projekta je umjetnički direktor. Godine 1996. izradio je projekt obnove sjedišta i Galerije CVU “Batana“, koji je uz veliki napor realiziran u razdoblju od 2001. do 2004. Tu je 1999. godine osnovao Međunarodnu zbirku fotografija i ona se sastoji od preko 2.800 upisanih fotografskih djela. Realizirao je uz ovu Zbirku godine 2000. i Fotografsku knjižnicu, koja danas broji više od 5.300 popisanih svezaka. Nju je osobno obogatio svojom dragocjenom donacijom od gotovo 2.000 stručnih knjiga s područja fotografije.
Virgilio Giuricin je u svom dugom umjetničkom djelovanju do sada realizirao 154 samostalne izložbe u 72 grada i 23 države svijeta: Australiji, Austriji, Belgiji, Crnoj Gori, Češkoj, Italiji, Francuskoj, Hrvatskoj, Jugoslaviji, Kanadi, Kini, Makedoniji, Njemačkoj, Portugalu, Rumunjskoj, SAD-u (Kalifornija, New York), Srbiji, Slovačkoj, Sloveniji, Švedskoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji. Sudjelovao je na 672 skupne izložbe, od kojih je njih 448 bilo međunarodnog karaktera i održavalo se u 62 države. Pri tome mu je u selekcijskim odabirima bilo primljeno preko 1.250 radova.Od 1975. godine naovamo pozivan je da sudjeluje u 56 međunarodnih ocjenjivačkih odbora u Hrvatskoj i Europi. Njegove fotografije objavljene su dosad u brojnim katalozima, knjigama fotografija, revijama, periodičnim časopisima i dnevnicima u 43 zemlje svijeta. Počasni je član sljedećih asocijacija : F. K. “Cultura e Immagine”, Svignano sul Rubiconde, (Italija); F. K. “Dynamic & Performans”, Graz, (Austrija); F. K. “Oradea”, Oradea, (Rumunjska); F. K. “MARIBOR”, Maribor, (Slovenija); C. F. “Fincantieri – Wärtsila”, Trieste, (Italija); F. k. “Zagreb”, Zagreb (Hrvatska); C. I. F. A., Photo Gallery “Alessandria”, di Alessandria, (Italija).
Recenzije o njegovu radu su dosad objavili mnogi poznati likovni kritičari, povjesničari umjetnosti, esejisti, novinari i umjetnici: Anton Pauletić, Dr. Eros SEQUI, Dr. Vanda EKL, Milan ZINAIĆ, Just IVETAC, Vladimir MALEKOVIĆ, Živojin JEREMIĆ, Gorka Ostojić Cvajner, Tullio VORANO, Josip Diminić, Josip Škunca,Fulvio MONAI, Bepi Nider, Marija Tonković, Otello DAMIANI, Dr. Bruno Maier, Mr. Vladko LOZIĆ, Zdenko KuzmiĆ, Daniel NAČINOVIĆ, Boris PAPANDOPULO, Pasquale de SIMONE, Sergio R. Molesi, Giorgio RIGON, Višnja FLEGO, Dr. Rafael PODOBNIK, Olga Vujović, Želimir KOŠČEVIĆ, Fausto RASCHIATORE, Cesare Trebeschi, Mladen Grčević, Davor MATIČEVIĆ, Dr. Loredana Bogliun, Marina Tenžera, Alessandro DAMIANI, Laura Marchig, Bruno Bontempo, Ilaria ROCCHI – RUKAVINA, Letizia Martirano, Renzo Grigolon, Marianna accerboni, Claudio H. Martelli, Višnja Slavica Gabout, Klara DUJMOVIĆ, Elio Raditicchio i drugi.
Virgilio Giuricin je 1998. naveden dužom bilješkom u Hrvatskom biografskom leksikonu (svezak 4, str. 691- 692) u izdanju Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz Zagreba.
Za svoju djelatnost dobio je više od 170 nagrada i priznanja, među njima se posebno ističu :
1999. Nagrada za životno djelo "Promozione", koja mu je dodijeljena u kategoriji vizualnih umjetnosti na 38. Natječaju za umjetnost i kulturu “Istria Nobilissima“, s realizacijom samostalne izložbe “Promozione“, koja je bila održana u Firenzi, (Italija), u reprezentativnoj Palači Uffizi, u Akademiji “Georgofili“.
2000. Nagrada za životno djelo Grada Rovinja, za iznimne uspjehe postignute u fotografskoj umjetnosti.
2007. Nacionalna Nagrada za životno djelo, koju mu je dodjelio ULUPUH – Hrvatsko udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (pod pokroviteljstvom Skupštine Grada Zagreba)
2007. Predsjednik Republike Italije Giorgio Napoletano dodijelio mu je državno odlikovanje “Cavaliere della Republica“ (Vitez Republike Italije – Knight of the Republic of Italiy), za dugogodišnju umjetničku kulturnu aktivnost i zasluge postignute u promociji talijanske fotografske umjetnosti u Hrvatskoj i inozemstvu.
Uz navedene, navodimo još neke važnije nagrade:
|
Godina
|
Nagrade
|
|
1976.
|
Otkupna nagrada Narodnog muzeja Labin (Hrvatska)
|
|
1976.
|
Likovna kolonija Rovinj, Otkupna nagrada Zavičajnog muzeja Rovinj (Hrvatska)
|
|
1977.
|
Otkupna nagrada, Interesna zajednica Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Zagreb.
|
|
1977.
|
“Grisia“, Prva nagrada Grada Rovinja (Hrvatska)
|
|
1979.
|
Zlatna plaketa na VII. međunarodnoj izložbi fotografije “Kostabona“, Koper (Slovenija)
|
|
1980.
|
Grand Prix na 30. međunarodnom salonu Art photography, Sao Paolo (Brazil)
|
|
1981.
|
Prva nagrada na natječaju za Spomenik Rudaru – Rudaru – Borcu (s Bassanijem i Iskrom), Labin (Hrvatska)
|
|
1981.
|
Druga nagrada na natječaju za Spomenik Rudaru – Rudaru – Borcu (s (D.Džamonjom), Labin (Hrvatska)
|
|
1982.
|
“Grisia“, Prva nagrada Grada Rovinja (Hrvatska)
|
|
1982.
|
Druga nagrada na natječaju Spomenik “Vrnjačka Banja” (s D. Džamonjom i L. Sošić), Vrnjačka Banja (Srbija)
|
|
1982.
|
Zlatna plaketa Skupštine općine Rovinj za doprinos u kulturi.
|
|
1989.
|
FOTOGRAF GODINE, proglašen od strane Foto saveza Jugoslavije (FSJ)
|
|
1990.
|
Plaketa Muzeja grada Zagreba (MGZ) na 9. salonu fotografije, Zagreb (Hrvatska)
|
|
1990.
|
Grand Prix na 4. međunarodnom salonu Dijete, Rovinj – Rovigno (Hrvatska)
|
|
1992.
|
Nagrada “Tošo Dabac“. Hrvatsko priznanje za trajan doprinos u fotografiji, Zagreb (Hrvatska)
|
|
1993.
|
Trofej Willy Hengel na 19. međunarodnom Photo Salonu Algarve (Portugal)
|
|
1993.
|
Nagrada/plaketa Grada Rovinja za dugogodišnji i svestrani doprinos na promoviranju nacionalne i međunarodne izložbene aktivnosti, Rovinj (Hrvatska)
|
|
1994.
|
Prva nagrada na 6. Iranian Photo Biennal, Teheran Museum of Contemporary Art, Teheran (Iran)
|
|
1982. do1994.
|
11 prvih nagrada na natječaju za umjetnost i kulturu Istria Nobilissima – Rijeka, Trst (Hrvatska – Italija)
|
|
1978.
do 1995.
|
12 prvih nagrada i Zlatnih plaketa FIAP-a, na raznim međunarodnim Salonima (Francuska, Hrvatska, Italija, Iran, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Portugal, Velika Britanija, Slovenija, Španjolska)
|
|
2006
|
Trofej Grada Rovinja, za organizaciju 13o Biennale prirode FIAP
|
Njegova fotografska djela nalaze se u arhivima mnogih domaćih i međunarodnih muzeja i galerija, te u brojnim privatnim zbirkama. Virgilio Giuricin radi i djeluje u Rovinju.
Adresa:
Virgilio Giuricin
Ulica Centener 42, 52210 Rovinj – Rovigno, Croatia
