Vinka Mortigjija Anušić: Spremišta otisaka

 
 

 

 

Nije slučajno što je Vinka Mortigjija Anušić, slikarica – grafičarka, svoj najnoviji ciklus radova nazvala „Spremišta otisaka“. Jer njezine grafike/linorezi i grafike-kolaži spremišta su njezina intimnog svijeta. Ali ne bilo kakva spremišta, već svojevrsne „škrinjice za čuvanje važnih stvari“ : emocija, unutarnjih energija, životnih pulsacija, vlastitoga disanja u ritmu umjetnosti…Tragovi se u njih (po)spremaju ostavljanjem otisaka, utiskivanjem svojih likovnih zapisa u grafičku matricu ili list papira  (utiskivanje se tu može shvatiti u simboličkom, ali i doslovnom smislu, osobito kod grafičara, zbog prirode posla i vrste grafičkog alata). To „utiskivanje otisaka“ u Vinke Mortigjije Anušić osobito je višeznačenjsko, jer se odnosi i na njezine kolaže, čije ljepljenje također podrazumijeva određeno utiskivanje.

Unatoč danas prevladavajućem trendu izražavanja u novim – elektronskim medijima, kao i svekolikog korištenja novih tehnika i tehnologija (što nije zaobišlo niti grafiku), Vinka Mortigjija Anušić se nikad nije željela odreći sudjelovanja u kompletnom grafičkom procesu, niti opipljivog kontakta s grafikom. Nije željela isto tako odbaciti klasične grafičke tehnike, posebno njoj dragi linorez, zadržavši time ruku u svakoj fazi rada aktivnom. Zadržavši tako u djelu, na neki poseban način, opipno-osjetilni trag ruke u svome djelu, a njega i energetsko-mentalni trag sebe kao autora. Ipak, unatoč svemu, Vinka ipak nije gorljiva pobornica klasičnog grafičkog izričaja. Onasamo, kao svaka rasna grafičarka, inzistira na likovnosti kao neophodnoj podlozi u grafičkoj struci, pokazujući ljepotu te likovnosti u načinu tretiranja linije i boje, u čistoj i čitkoj kompoziciji, u odnosima motiva i podloge, u „disanjima“ prostornih bjelina, u izvođenju rada odlučnom, kontroliranom – ali ipak emocijama ispunjenom, izražajnom gestom, u sigurnosti i izbrušenosti rukopisa. Ova umjetnica stoga gotovo uvijek polazi od linoreza, koji najviše voli, nekad ga ostavljajući da, crno-bijeli, djeluju strogo, a nekad mu podarujući boju i tako ga „rasplamsavajući“. Dalje, međutim, nastavlja suvremenim i nekonvencionalnim putovima, spajajući linoreze u intrigantne sinergijske odnose s kolažima i s drugim slikarskim, ali i novim medijima. Tako prebacuje svoj aktualni interes u grafici u područje suvremenih vizualnih istraživanja, gdje su percepcije promijenjene i stalno podložne mijenama, očišta pomaknuta i fleksibilna, plošnost i prostornost nekad potpuno tvarni i opipljivi, a nekad imaginarni i neopipljivi, dok vizualni doživljaj ne slijedi realnu prirodu stvari, već otkriva mnoštvo paralelnih zbilja.

Otkrivaju li radovi Vinke Mortigjije Anušić stvarnost kakva jest? Doživljaj motiva njezinih radova, posebno grafika-kolaža, kreće se između dva pola: asocijativne realnosti i realiteta apstrakcije. U prvom slučaju autoričin bogat morfološki sustav odašilje poruku o motivu koji se u svom ishodištu naslanja na zbilju, pa premda je u interpretaciji doživio metamorfozu, mašta u zajedništvu s iskustvom i sjećanjem u „memorijskoj arhivi“ zna put prema pravoj „ladici, pa je otvara“. I tad iz Vinkinih grafika počinju viriti naizgled prepoznatljivi zemljovidi i „geo-planovi“; razaznaju se blokovite ulice, trgovi i kvartovi gradova, koje gledamo iz ptičje perspektive. U drugom slučaju, međutim, doživljaj motiva je vizualno-analitički, kod čega linija i boja nisu nešto drugo, nego su apstrakcije – činjenice koje stoje same za sebe i koje se tako i percipiraju. I nisu samo linija i boja, nego su i prostor i vrijeme zasebne kategorije, koje ne funkcioniraju kao predstavljačka realnost, nego kao realitet (često opipljiv) po sebi. Grafike Vinke Mortigjija Anušić, posebno grafike-kolaži, više vole da ih se prihvati i čita na ovaj drugi način, budući je tad doživljaj slojevitiji, snažniji i sugestivniji. Unutar takvog percepcijskog i strukturalnog prostora autorica vrši sva svoja nova istraživanja, pa otud i njezina odluka, čak inzistiranje da svoje grafike, kad ih pruža publici „na uvid“, onda ih ponudi bez barijere okvira i stakla. A sve to, kako bi ta čudesna „spremišta otisaka njezina mikro-svijeta“ i u njemu nakupljene energije, mentalne pulsacije, duhovna osluškivanja i egzistencijalni tragovi, mogli s publikom uspostaviti što bliskiju taktilnu i interaktivnu komunikaciju.

Višnja Slavica Gabout

Akademija-Art