Tehnologija za morske vjetroelektrane već je zavladala brodogradilištima na sjeveru Europe koja su se u nedostatku posla na gradnji brodova okrenula sve traženijim vjetroagregatima, turbinama i drugim pomorskim objektima
Novi poslovi upošljavaju brodograđevne kapacitete i zapošljavaju radnike, a profit ostvaruju i prateće industrije.
Unazad tridesetak godina proizvodnja energije iz vjetroelektrana na kopnu povećana je za više od 500 puta, a sudeći prema aktualnoj gradnji i planovima, struja dobivena iz vjetroelektrana u sljedećim će godinama predstavljati još važniji dio ukupnih potreba. Posljednjih godina sve se više grade vjetroelektrane na moru, a u gradnju prvih priobalnih vjetroelektrana smjelo je još 1991. krenula Danska, a slijedile su je Velika Britanija, Irska, Švedska, Belgija, Njemačka, te Japan i Kina. Planove o gradnji već imaju i Francuska, SAD, Kanada, Grčka…
Europska udruga za vjetroelektrane (EWEA) navodi snažan rast tog sektora, a ukupni instalirani kapaciteti sve su veći i veći. Europske zemlje uložile su 366 milijuna dolara poticaja u tu gospodarsku branšu, a zahvaljujući poticajima i investicijama u Europi je danas instalirano 2056 megavata off-shore kapaciteta, tj. pučinskih vjetrolektrana od čega je čak 50 posto kapaciteta u Velikoj Britaniji. Najveći broj od 52 dozvole (16.000 megavata kapaciteta) na koje se čeka, otpada na Njemačku koja će za koju godinu sigurno preuzeti primat u tom rastućem gospodarskom sektoru.
Njemački energetski div RWE, odnosno njegove dvije članice – RWE Innogy i Energy Nederland – krenuo je u gradnju dviju pučinskih vjetroelektrana u Nizozemskoj ukupne snage 2000 megavata.
Aktualni planovi gradnje koji se odnose na Europu govore o mogućoj proizvodnji 141 gigavata energije što je dovoljno za pokrivanje potreba 130 milijuna kućanstava. Ta brojka ujedno govori da je riječ o 35 puta većoj energiji od one s kojom se trenutačno raspolaže. U sljedeća dva desetljeća, Europska unija planira smanjiti broj vjetroelektrana na kopnu i povećati one na moru.
Hrvatska ima umjerene vjetropotencijale na kopnu i na moru koje su dostatne za njene potrebe. U Hrvatskoj zasad nema ni jedne vjetroelektrane na moru, a skroman je i njihov broj na kopnu, točnije u dalmatinskom priobalju. Međutim, da gradnja dijelova za vjetroelektrane na moru može uposliti dio brodograđevnih kapaciteta, u to vjeruje i Nenad Končar iz Jadranskih ulaganja d.o.o., tvrtke koja je unazad dvije godine zakoračila u privatizacijsku priču triju hrvatskih brodogradilišta. Končar smatra kako se taj projekt treba postaviti na razinu kakvu je svojedobno dobila gradnja autocesta.
U riječkom brodogradilištu 3. maj već su započeti razgovori o mogućoj gradnji napredne pomorske tehnologije, odnosno riječ je o mogućoj gradnji treće generacije brodova za upravljanje vjetroelektranama. Ako se zna da je iskoristivost snage vjetra na kopnu samo 25 posto, a na moru čak 40 posto, onda ne čudi okretanje mnogih investitora prema projektima pučinskih vjetroelektrana. U svijetu se danas gradi 930 vjetroelektrana na moru, a dijelovi za ta energetska postrojenja izrađuju se u škverovima u Njemačkoj, Danskoj i Nizozemskoj.
Prof. dr. sc. Branko Klarin, voditelj laboratorija za aero i hibridne energetske sustave splitskog FESB-a, predstavio nam je projekt višenamjenskog pučinskog objekta kakav je, vjeruje, moguće instalirati na Jadranskom moru. Kako budući energetski izazovi traže održiva rješenja koja podrazumijevaju ekološku prihvatljivost, modularnost, polifunkcionalnost i na kraju izvodljivost, došao je do rješenja čijom bi se realizacijom nesumnjivo napravio velik gospodarski iskorak.
Osim toga, ističe Klarin, njegov koncept vjetroturbina može imati proizvoljno veliku snagu, dok bi istodobno ona bila jednostavnija za postavljanje što znači da bi bila i jeftinija. Tvrdi da može zamijeniti kompletnu nuklearku i to za manje novca.
Naime, Klarin kaže da su cijene današnjih pučinskih vjetroelektrana u prosjeku od 2,5 do tri milijuna eura po megavatu. Cijena NE tipa Krško s oko 696 megavata sati bila bi oko 4,5 milijardi eura ili više. Inače, u Krškom je prošle godine proizvedeno 5,9 teravatsati energije.
Za ostvarenje slične proizvodnosti, pučinska vjetroelektrana trebala bi imati najmanje dvostruko više instalirane snage što znači oko 1500 megavata. Jednostavnim množenjem, s cijenom od 2,75 milijuna eura po megavatu, dobija se cijena od oko 4,2 milijarde eura. Uz kapacitet vjetroelektrana od 0,4, godišnja bi proizvodnja iznosila oko 5,3 teravatsati. Znači, brojke su vrlo slične, ali velika razlika sadržana je u ekološkoj komponenti jer u slučaju vjetroelektrana nema nuklearnog otpada.
»Ekološka prihvatljivost je imperativ vremena u kojem živimo, modularnost rješenja podrazumijeva nadogradivost sustava prema potrebi i mogućnostima, dok višenamjenska funkcionalnost treba jamčiti povrat ulaganja i zaradu. Ono što je najvažnije je izvodljivost rješenja i to u najvećoj mjeri uz pomoć domaće pameti i industrije pa čak i kapitala, kaže prof. Klarin prema čijem se konceptu predlaže realizacija velikih polifunkcionalnih pučinskih objekata. Takvi bi objekti imali i razne podsustave – vezove za brodove, uzgajališta riba i školjaka, marinu i druge sadržaje, te bi proizvodili energije s pomoću vjetra i sunca.
Klarin vjeruje kako bi, zahvaljujući modularnoj izvedbi, gradnja dijelova i instalacija za takve objekte bila moguća u domaćim brodogradilištima i tvornicama. Prema predloženom konceptu jednostavni objekti sastojali bi se od usidrenih plutajućih objekata, pontona, vjetroturbina i solarnih panela oko kojih bi se postavili valobrani koji bi tvorili umjetne lagune.
U laguni bi bilo moguće postavljanje cijelog niza sadržaja, a njihov smještaj daleko na pučini učinio bi ih gotovo nevidljivima s obale. Isti bi sadržaji u blizini obale ili u uvalama bili, naime, neprihvatljivi ili bi izazivali velike otpore dok smješteni na pučini ne bi nikome stvarali problem. Na pučinske pontone mogli bi se privezati razni brodovi i plovni objekti koji inače u lukama iziskuju velik i skup prostor. Privezani za pontone ujedno bi pokraj valobrana dodatno umirivali more.
Marine, koje su u većem dijelu godine zapravo zimovališta za brodove, tako ne bi zauzimale najatraktivnije uvale i obalu koju Hrvatska može ponuditi, nego bi njihovu namjenu mogli obavljati vezovi na pučini, a uvale bi u sezoni nudile atraktivnije sadržaje. S druge strane, uzgajališta na pučini imaju daleko povoljnije prostorne uvjete, a ekološka bi komponenta također bila zadovoljena.
Prof. Klarin podsjeća kako su analize uputile na mogući smještaj takvih objekata na najmanje tri lokacije u Jadranskom moru koje bi zbog smještaja bile atraktivne i hrvatskim prekomorskim susjedima. S vremenom bi pak takvi objekti mogli postati pravi umjetni otoci. Plovila za njihovu montažu, rad i održavanje mogla bi graditi domaća brodogradilišta i druga naša industrija.
Važnost angažmana domaćih znanstvenih i stručnih resursa u gradnji i radu ne treba posebno isticati. U početku bi se ti objekti mogli tretirati kao infrastrukturni objekti jer je teško prognozirati kako će teći njihova realizacija, kakav će biti tehnološki napredak u vrijeme gradnje… U slučaju poticaja ili smanjenja davanja, takvi bi objekti postali još zanimljiviji ulagačima, odnosno postali bi prave lokomotive posustale hrvatske privrede.
Klarin procjenjuje da bi se s ostvarenjem projekta gradnje objekata na pučini angažiralo 30.000 radnika od čega bi najmanje 6000 bilo novih radnih mjesta, i to na rok od najmanje 15 godina. Dovršenje tih objekata u punom pogonu podrazumijevalo bi i potpunu energetsku neovisnost države, rasterećenje obale od pasivnih izvansezonskiih objekata, veću ponudu morskih proizvoda koji ne bi ugrožavali postojeći riblji fond, zaposlenost svih velikih i malih brodogradilišta, aktiviranje stanovništva na otocima koji su u blizini. Ukratko, ostvarenje pomorske, a ne priobalne orijentacije Hrvatske.
Izvor: Jadranka Klisović /Vjesnik/
Akademija-Art
