Tomislav Marijan Bilosnić, ugledni hrvatski književnik i slikar proslavio 65. rođendan i 45. godišnjicu umjetničkoga stvaralaštva
VELIKI JUBILEJ ZA VELIKOGA ČOVJEKA
Na svečanoj rođendanskoj akademiji Tomislava Marijana Bilosnića u srijedu 18. siječnja u Izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice u Zadru tražilo se mjesto više. Predstavljanjem knjige dr. sc. Igora Šipića – „Život na sudbini vulkana“ simbolično je proslavljen njegov 65. rođendan i 45. godišnjica umjetničkoga stvaralaštva. Uz autora Šipića i slavljenika Bilosnića na predstavljaju su sudjelovali književnik Đuro Vidmarović te ugledni pjesnik i kritičar Davor Šalat, obojica iz Zagreba.
Knjiga Igora Šipića, znanstvenika, povjesničara i izučavatelja mediteranskih kultura, ali i pjesnika i kritičara, esejističko je djelo u kojem se problematizira glavnina Bilosnićeva književna i likova opusa nastala u posljednjih deset godina. Zanimljivost Šipićeve knjige je i u činjenici što osima žanrovski odijeljenih poglavlja u kojima piše o Bilosnićevoj poeziji, prozi te likovnom stvaralaštvu, on donosi i ciklus „Posveta“, a riječ je o ciklusu pjesama posvećenih TMB-u.
U uvodnoj i pozdravnoj riječi mr. sc. Miro Grubić, ravnatelj zadarske Znanstvene knjižnice istakao je kako svaka kultura koja iole drži do sebe zna prepoznati umjetnika kao što je Bilosnić, jer ovdje se nije slavio samo godišnji jubilej već i njegovo stoto knjiško izdanje. Objavivši u prosincu prošle godine novu pjesničku zbirku „Afrika“ i publicističku knjigu dokumenata iz Domovinskoga rata o Samostalnom vodu umjetnika „Čuvari duše grada“, Bilosnić je dosegao svoje stotu ukoričenu knjigu unutar vlastite biblioteke. Grubić je također naglasio kako su takvi prilozi zapaženi i cijenjeni i u većim kulturama od naše hrvatske, pa u tim i takvim prilikama autor prima čestitke iz nadležnih ministarstva ili pak od sama predsjednika države, za što, kako su činjenice pokazale, mi još uvijek nismo spremni. Ali prepuna dvorana Znanstvene knjiženice, ugledni govornici i predstavljači, kao i čestitke iz svih krajeva Hrvatske, iz inozemstva, pa i sama predsjednika DHK Božidara Petrača, govore kako u Hrvatskoj institucije možda jesu zakazale, ali ne i hrvatski čovjek, čovjek kojemu je još uvijek do humanizma, ljepote i umjetnosti; čovjek koji zna prepoznati i cijeniti nečiji rad, nadahnuće i poziv. A kada se govori o umjetniku Bilosniću, onda je riječ o čovjeku titanske stvaralačke energije i odisejevskog nagon za traganjem unutar različitih umjetničkih medija. Stoga su riječi Igora Šipića zazvučale šokantno kada je izgovorio da ovakvom manifestacijom Bilosnića sahranjujemo živoga, želeći ovom drastičnom slikom poručiti kako ne treba čekati vrijeme za „ridanje nad pjesnikovim nekrologom“, jer vrijeme je da se sada i odmah kaže riječ i sud o ovom vrsnom i neumornom stvaraocu.
Kako je posvjedočio sam autor knjige „Život na sudbini vulkana“ njihova suradnja počela je simboličnim susretom u Koljnofu, gdje je autoru TMB darovao svoju knjigu pjesama „Molitve“, knjigu za koju je 2009. godine ovjenčan najprestižnijom hrvatskom pjesničkom nagradom „Tin Ujević“. Poetsko štivo Molitava, jedinstvenog pjesničkog teksta u suvremenoj hrvatskoj lirici, Šipića je naprosto osvojio ali i prijateljski približio Bilosniću. Nakon Molitava njegov je interes neumorno rastao i dalje urađajući plodom najizvrsnijih eseja; eseja u kojima se univerzalna bit čovjeka, ljubavi, prostora i života odčitava i problematizira unutar istrgnute stvarnosti poezije. Također, Igor je Šipić najavio kako je pred njim još dosta vremena i kako će u dogledno doba novom esejstičkom knjigom zaokružiti raniji Bilosnićev opus. Također, Šipić kao vrstan poznavatelj mitologije nije propustio ni razložiti doista simboličan naslov knjige – „Lako je živjeti na vodi, ali treba se znati oduprijeti vatri, treba se znati održati na stalnoj vjetrometini“.
O Bilosnićevoj poeziji s posebnim naglaskom na najnovijoj pjesničkoj zbirci „Afrika“ govorio je Davor Šalat ističući kako je u posljednjih desetak godina, zapravo od pjesničke knjige „Tigar“ iz 2004., Bilosnić stvorio posve nov, jedinstven i prepoznatljiv pjesnički jezik. Ono što je možda jedinstveno u svim njegovim novijim poetskim zbirakama jest stalna prisutnost „divlje misli“, što će reći stalne povezanosti s prirodnim, iskonskim, primitivnim, rekli bismo mediteranskom mater-kulturom. Takva misao svoje je najsnažnije uobličenje doista zadobila u pjesničkom tekstu „Afrike“.
Đuro Vidmarović o Bilosnićevoj je prozi govorio vrlo nadahnuto. Osvrnuo se na roman „Listopad“, poetski roman s problematikom Domovinskoga rata, Bilosnićevu raniju prozu, ali i književnu povjesnicu. Vidmarović je izričito naglasio da je ovaj autor najzaslužniji i najmarljiviji čuvar zadarske povijesti, arheologije, ali i kulturne baštine u širem smislu. Također, Vidmarović nije mogao zaobići ni kritiku društva, novog neoliberalnog i postmodernog terora banalnosti, poentirajući kako za oduprijeti se i slijediti svoj iskonski humanistički i umjetnički poziv u takvom nesmiljenom i surovom dobu treba velika snaga, volja i vjera.
Sam slavljenik nije mnogo govorio, svojim prijateljima koji su mu došli čestitati i svojim prisustvom uveličati rođendansko i umjetničko slavlje, obratio se stihovima. Na samom početku svečanosti pročitao je dirljivu pjesmu „Moj križ“, a zaključio parafrazirajući vlastite stihove – „Bože, molim Ti se da uvijek radim (molim)“.
S.K.
Akademija-Art.hr
