Vedran Šilipetar: Prčeva pjesma

Jarac nema nimalo zahvalnu ulogu u kontekstu povijesti umjetnosti. Još iz vremena antičke Grčke postao je prototip budale, tragičara (τράγος), a po njemu je naknadno nastala tragedija (grč. τραγῳδία), vrsta drame u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori načelno – propadaju. Pojedini su komadi takvog oblika drame tako prozvani "Jarčevom pjesmom". Moguće je da su prvi izvođači bili ogrnuti jarčevom kožom ili pak jarca dobivali kao nagradu ili plaću za svoju izvedbu. Možda je naziv povezan sa žrtvom koja se prinosila u vrijeme festivala tragedije i "tragičnim" zvukom koji je jarac proizvodio prilikom žrtvovanja. Nadalje, Lik jarca(koze) u ikonografiji zapadnog kršćanstva, a samim time i kontekstu povijesti umjetnosti vezuje se uz prikaz samoga – sotone. Njegovo je povijesno i ikonološko nasljeđe, dakle, nastavljeno biti ukleto, prozivano i negativno, uglavnom loše. Sve crno (pa makar bilo i ljudsko) od davnina biva pripisano jadnom jarcu. Jarcu koji se u Istri naziva – prč.

Imajuću u vidu činjenicu da prijatelja treba držati blizu, a neprijatelja još bliže, želim nečastivom dati šansu. Biti mu prijatelj, pokušati ga pripitomiti, poput Geppetta ga stvoriti, pomiriti se s njim, poučiti ga, izvesti ga na pravi put. Imam potrebu (p)ostati bolji od njega. Razmišljajući kako da mu se zapravo suprotstavim i pokažem mu zube, odlučio sam ga stvoriti, vizualizirati si ga. Kao pravi pristojno odgojen kršćanin,  za svaku njegovu pakost, pokorno mu se odužim i uzvratim ljubaznošću. A bilo je tih njegovih pakosti. Periodično se bavim njime više negoli on sa mnom. Proučavam ga i mjerim njegove kretnje, zapisujem njegove misli. „ Na taj mu način oduzimam dio osobnosti“, tješim se.

Ma, nije on zapravo ni toliko loš. Tko zna bi li uopće bilo moguće živjeti bez njega. Poput Hitlera i Miloševića dio je povijesti. Doduše, negativne strane povijesti, ali ipak povijesti. On je de facto to što jest. Upravo ga zato uporno ističem. Kao što žena prezire muškarca, prezirem i ja njega, istovremeno ga slijepo obožavam i, znajući da je to utopija,  ujedno želim da nestane. To je jednostavno nemoguće. Zato se mirim s njime i pokušavam ga modificirati prema sebi, uskladiti ga prema svojom estetskim principima. Posesivno želim da bude pod mojom kontrolom. Kad je već toliko odvratno neizbježan, neka je barem po mojoj mjeri. Nije ni on jadan kriv. On ionako samo tumači ulogu koju mu je pripisana…

Vedran Šilipetar

Akademija-Art.hr
21.12.2010.