Umjetnici, autori likovnih radova u projektu:
Mirna Arsovska, Barbara Blasin, Atanas Botev, Darko Brajković Njapo, Vedran Burul, Samir Cerić Kovačević, Valentin Dimanovski, Bruna Dobrilović, Slađan Dragojević, Asim Dželilović, Ljiljana Golik, Voljen Grbac, Igor Gustini, Burhan Hadžialjević, Anne Hausner, Džeko Hodžić, Pamela Ivanković, Marino Jugovac, Marija Kauzlarić, Dženita Kuštrić, Gordana Kužina, Miranda Legović, Damir Leka, Lovorka Lukani, Slavica Marin, Josip Mijić, Damir Mumbasić, Edin Numankadić, Saša Pančić, Renata Papišta, Tereza Pavlović, Dalibor Pehar, Dario Pehar, Tanja Pečanić, Leni Raucher, Goran Ristić, Ira Schneider, Krunislav Stojanovski, Nina Šperanda, Bojan Tankosić, Halil Tikveša, Zlata Tomljenović, Petar Tuškan, Roberta Weissman Nagy, Mirko Werner Fölkl.
Crveno: mostarski autori
Plavo: sarajevski autori
Plavo: sarajevski autori
Uz otvorenje video prezentacija: GROŽNJAN – GRAD UMJETNIKA, 1965 – 2010
ProdukcIja: Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Domaćini: Zoran Zelenika, voditelj programa galerije Aluminij
Autor / kustos likovnog projekta Vatra, pisac tekstova kataloga: Eugen Borkovsky
koordinacija projekta za BiH: Zoran Zelenika, Adnadin Jašarević, Strajo Krsmanovic, Sanela Nuhanović, Džeko Hodžić.
Ovdje možete pogledati radove ostalih autora: VATRA u Sarajevu!
Tekst predgovora i tekst osvrta na svaki rad zastupljen u projektu:
Vatra je tematska okosnica, orijentir za promišljanje, kojim se bavi ovaj projekt. Priređujući koncept pitao sam se hoće li autori željeti promišljati na zadanu temu. Većina autora se odazvala, i to s radovima, od kojih je mnogo nastalo ili je domišljeno upravo za ovu izložbu.
Dženita Kuštrić ponudila je niz od četiri rada. Ona vatru problematizira usporedno s još 3 elementa: vodom, zrakom i zemljom. Odlučuje se za fotografsku tehnologiju. Prepušta se predumišljaju bez znatnih intervencija u rezultat. Procesualni postupak rezultira neobičnim uradcima koji djeluju nadrealno. Autorica nudi asocijaciju, ideju elementa. Tako promatrača uvlači u igru. Ona je dostigla nivo simbola. Simbola čiju odgovornost nose boje koje prepoznajemo po uvriježenom ključu: crvena je vatra, smeđe – sivo zagasita je zemlja. Plava označava vodu no, ona bi mogla biti i zrak. Tu nastaje problem predumišljaja. Autorica ga rješava tematikom: zrak označuje zabilježenim nebom iznad zagasitog pejzaža. Ona je u pravu kad miješa elemente jer u prirodi mikro i makro kozmosa stvari nisu odijeljene već su prožete jedna drugom unutar univerzumskog stalnog tijeka, mijene. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Jer svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju.
Zanimljivo je na kraju, vezano uz temu ovog projekta, tematiziranje vatre. Element vatru doživljava i prenosi neuobičajeno. Autorica poseže za pučinom mora (vode) kojoj dopušta intenzivno crveni kolor. U pitanju je odnos premise i rezultata samozadane realizacije.
Josip Mijić za projekt Vatra nudi triptih. Dio je to većeg ciklusa radova kojeg naziva Život u kutiji. Pred nama su tri rada koje doživljavamo slikarski iako se radi o kolažu, reljefnim teksturama na različitim podlogama. Radi se o paralelnoj igri smisla i grafičko – slikarskim istraživanjima. Tamni tonovi govore o zatvorenom doživljaju svijeta.
Autor nazivom niza određuje doživljaj. On problematizira socijalne situacije s kojima nije zadovoljan. U komentaru uz radove izgovara ocjenu besmisla „ukutijavanja“ načina i pristupa životu: kutije škole, kutije televizora, kutije stanova da bismo završili također u kutiji – kovčegu. Mnogo onog što živimo, a nismo zadovoljni tretmanom i osobnim učešćem u životu, izraženo je ovdje. Iako apstraktne, ove sliko – reljefne tvorevine izgovaraju prepoznati ili još neprepoznati teror tzv. demokratskog društvenog uređenja na današnji način. Možemo, na žalost, samo potvrditi kako Mijićeva analiza stanja svijesti civilizacije zapravo uistinu na simboličan i formalan način kroči od kutije do kutije. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidnih simulacija sreće i zadovoljstva posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga, tzv. televizija.
Pred nama je vječita tema o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je kao takav, s potpuno potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Spoznati da su nam unaprijed namijenjene kutije uzrokuje nelagodu. Atmosferu ovih promišljanja podcrtavaju zagasiti tonovi i odsustvo kolora. Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Ovi radovi zapravo više upozoravaju, komentiraju nego što lociraju. Uče nas da se osobne životne kutije mogu mijenjati, ali da to zahtijeva odlučnost i snagu.
Ova dramatična epika potkrijepljena je izuzetno snažnim radovima. Raspored oblika, sjena, poteza, nakupina govore o izuzetnom autoru. I kad ne bismo znali autorovo idejno pravdanje ciklusa, ne bismo ostali ravnodušni pred radovima.
Damir Mumbasić na temu vatre odgovara crtačko – slikarskim radom koji tek uvjetno, značenjski dodiruje zadani pojam. Problematizirana tema je obojena osobnim, ali autor nam daje samo neke natuknice intime. Najbliže određenje mogli bi biti vatreni snovi. Autor koristi izvješteni crtež tijela da bi mu pridodao atribucije koje su začudne. On sjedinjuje siluete povijesnog obrednog mjesta s urbano – administrativnim. Iako na rubu atrakcije više nego spontanog oblikovanja, rad djeluje svježe. Dojam mistifikacije motiva ovdje ipak možemo protumačiti željom za osobnim izrazom osjećaja koji bi trebao biti žarki ili čak vatreni. Čini nam se da se autor bori sa prikrivanjem osobnog i poželjnog. Poblematiziranje teme ovog projekta možemo izčitati na površnom nivou želje. Autor naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije i općenite fenomenologije oblikovanja
Dalibor Pehar
predstavlja odličan uradak. Radi se o radu kombiniranom tehnikom i odličnom porukom suvremenicima. Prometej je ljudima donio vatru. Ukrao ju je bogovima. No, spašava ga sin jednog od bogova, Heraklo, Zeusov sin. Idejna je to tvorba koju srećemo u većini suvremenih religija: važan i moćan otac i sin izbavitelj. Dalibor Pehar ide dalje: on nam otjelovljuje žrtvu za ljudski rod u obliku „domaćeg dečka“. čini nam se da se krupniji mladić iz susjedstva našao u ulozi Prometeja. Tu nastaje logički zaplet jer Prometeja u ikonografiji očekujemo u obliku antičkog tipa muške ljepote. Ovdje je to dlakavi, neuredni mediteranac što potvrđuje njegova majica s uzorkom mornarskih tamno – bijelih crta. Pri tom je očita i njegova nesigurnost; donosi ljudima dobro a neko se protiv toga buni! I, već smo na terenu suvremenosti: socijalna pravda postoji samo kao mogućnost. Citirati ću autora: „Rad prikazuje Prometeja kao prvog „humanitarca“ koji krade vatru i poklanja je ljudima“. No, Prometeji koji ju promoviraju bivaju kažnjeni od strane kapitala, bogova. Mislim da je svaki daljnji tekst suvišan! Izvrstan i aktualan rad i po tehnologiji i po znakovitosti. 
Dario Pehar na temu vatre odgovara uporabom motiva koji je u oštrom neskladu s toplim elementom. U crveni, užareni krajolik smješta polarnog medvjeda. Temu očito problematizira iz ekološke pozicije. Grijanje zemljine atmosfere uslijed zagađivanja ali i uslijed prirodnih procesa, mijenja uobičajenu predodžbu o stanju i karakteristikama određenog područja. Sarkazam izražen na radu neophodno je poštovati iz jednostavnog razloga što budućnost najvjerojatnije donosi upravo takve nesklade. Kao što je osoba tamne puti prvi put u povijesti predsjednik konzervativne tzv. demokracije u SAD, tako je sasvim moguće da će ličkim ili bosansko – hercegovačkim šumama u dogledno vrijeme šetati i bijeli medvjed. Jasno nam je da autor ne misli baš tako već da nas želi upozoriti na sarkastičan način na ekološke incidente. Rad je kompozicijski, likovno – tehnički sasvim u duhu vremena kad je nastao. Tehnologija ne opravdava status djela tako da ovaj rad možemo predstaviti kao jedan od zanimljivijih unutar ovog likovnog projekta.
Gorana Ristića tema vatre upravlja ka problematiziranju njenih indirektnih posljedica. Njegov objekt figurativnih karakteristika a nadrealnog dojma možemo tumačiti na nekoliko načina. Jedna interpretacija može biti sarkastična opaska ukoliko ju povežemo s pjesmicom: ide patka preko save… u tom pismu piše, ne volim te više. Činjenica je da je vatra u obliku ratnih događanja posvađala susjede s dvije strane rijeke. Zablude o posebnosti, izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Upravo nedužna životinja nosi svojom bjelinom i praznim papirom ideju propitivanja razložnosti vatrenih događaja. Rad ima i sasvim prozaično tehnološko obrazloženje u činjenici da se bijeli kreč kojim je obojena ova skulptura, proizvodi uporabom vatre, No, možemo sasvim zanemariti tu poveznicu i rad doživjeti kao sarkastični komentar besmislenih ratnih događanja koja su obilježila desetljeće vezano uz raspad bivše države. Bez obzira na moj osobni stav da se SFRJ trebala rastaviti, smatram strašnim ova događanja koja su se nezaustavljivo redala stihijskim divljanjem lokalnih željnika slave i moći pod svaku cijenu. Pitanja nacionalnosti, plemenske pripadnosti, u humanoj demokraciji rješavaju se bez krvi. Na žalost, ova patka ispod bijelog kreča ima naslage krvi. Crvene poput istine besmisla rata bilo koje vrste. Ovdje priča zapravo započinje i završava.
Eugen Borkovsky, 2009. / 2010.
Ovdje možete pogledati radove ostalih autora: VATRA u Sarajevu!
O Grožnjanu – Gradu umjetnika
Grožnjan je smješten iznad doline rijeke Mirne i zauzima naočitu poziciju kao kruna brežuljka. S veličanstvenog vidikovca na zidinama pogled seže do mora. Kuće su u gradu zbijene, što stvara srednjovjekovni ugođaj. Posljednjih 270 godina u gradu nije izgrađena niti jedna nova građevina. Povijesni tekstovi prvi puta spominju GROŽNJAN 1102. godine. Prije toga Grožnjan je bio pretpovijesna gradina pa rimska utvrda. Od 1358. Grožnjan ima status slobodne općine. Grad je povijesna osnova za intenzivan i zanimljiv život koji Grožnjan danas živi. Pored hrvatskog i talijanskog jezika koji su u službenoj uporabi, te slovenskog koji ne predstavlja problem, na ulicama Grožnjana čuju se i mnogi drugi svjetski jezici.
Grožnjanština je dijelom brdovita, a dijelom ravna, vrlo je plodna, s nasadima maslina, vinove loze i voćaka. Na jugu završava na rijeci Mirni, gdje se nalazila luka Bastija; još je 1700. godine Mirna bila plovna. Tako je Grožnjan bio lučki grad. Grad je u prošlosti imao dvoja vrata, od kojih su jedna sačuvana na mjestu gdje završava cesta iz Ponte Portona koja se penje iz doline rijeke Mirne. U crkvi Sv.Vida, Modesta i Krešencije nalazi se oltar s posebnim moćima koje je papa Pio VII. 1800 godine dodijelio grožnjanskoj crkvi prilikom posjeta.
Godine 1965. Grožnjan je proglašen GRADOM UMJETNIKA. Likovni umjetnici naseljavaju grad te ga ponovno oživljavaju. Članovi društava likovnih umjetnika iz svih dijelova bivše Jugoslavije organiziraju u napuštenim kućama likovnu koloniju koja se pretvara u mjesto boravka i rada mnogih autora. 1969. dolazi Muzička omladina, danas međunarodni kulturni centar Hrvatske glazbene mladeži. Grožnjan kao član Svjetske federacije muzičke omladine ima status svjetskog centra susreta mladih.
Danas Grožnjan živi intenzivnije nego u mnogim periodima svoje povijesti. Kulturne djelatnosti (izložbe u galerijama i Gradskoj galeriji Fonticus, Likovna kolonija, Ex tempore, Jazz festival, koncerti, tečajevi, gostovanja), sportske i zabavne – nadopunjuju se poljoprivrednim, obrtničkim i proizvodnim djelatnostima. Sve to uz podršku Općinskog vijeća na čelu sa Rinom Dunisom. Turistička i kulturna ponuda najreprezentativnijeg ranga u Grožnjanu je svakodnevnica.
Općina Grožnjan: U. Gorjana 3, 52429 GROŽNJAN, e-mail: opcina@groznjan-grisignana.hr
Okosnica likovnog života Grada umjetnika je Gradska galerija FONTICUS koja djeluje dugi niz godina. Unatrag 11 godina, profilirana je kao profesionalni izložbeni prostor. Program promovira glavne pojavnosti u suvremenoj, recentnoj likovnoj produkciji. Na tragu tradicije Grožnjana – Grada umjetnika, izlaganjem domaćih i inozemnih autora, prezentiraju se domaće i inozemne umjetničke prakse. Rad galerije financira Općina Grožnjan, ponekad uz skromno sufinanciranje Ministarstva kulture RH ili Županije Istarske.
Galerija ima voditelja i umjetnički savjet i na popisu je Priznatih galerija Republike Hrvatske. Tijekom jedne likovne sezone predstavi se dvadesetak samostalnih projekata, tri kolektivna, tematska, selektirana, problemska projekta te gostovanja: Grožnjanski likovni krug gostuje sa svojim projektima ili Gradska galerija Fonticus ugošćuje tuđe zanimljive projekte. Tu je i tradicionalna Likovna kolonija Grožnjan koja okuplja umjetnike iz cijelog svijeta da bi zajedno stvarali i družili se u Gradu umjetnika.
INFO:
