Varaždin – Slavica Marin u “Zlatom ajngelu”

Slavica Marin rođena je u Banja Luci. Od 1986. živi i radi u Umagu. Studirala je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Vlasnica je i voditeljica galerije Marin od 1997.godine. Članica je HDLU Istre. Kroz svoj je umjetnički rad već niz godina poznata likovnoj publici Hrvatske, Slovenije, Austrije i Italije. Realizirla je niz slika, skulptura,objekata instalacija i performansa koje je predstavila na više samostalnih i skupnih izložbi. Svoje umjetničko izražavanje bazira na ekologiji i to od upotrebe prirodnih materijala do estetske zaokruženosti djela, koje između ostaloga, želi istaknuti prirodu i kao osnovno polazište za čistoću ljudskog duha. Nagrađivana nekoliko puta. Učestvovala u radu više likovnih kolonija: Škofja Loka (4 puta), Ajdovščina (2 puta), Sinji Vrh, Le mont Sant Michel, Grožnjan, Medana Goriška brda, Skoplje i dr.

Linija razgraničenja između umjetnosti i života nikada nije bila toliko meka i propulzivna kao posljednjih godina. Ta činjenica dopušta najmanje dvije, dijametralno suprotne, razine zaključka: ili je život optočen tolikim dragocjenostima da je njihov uvir u drugi svijet samo pitanje interpretacije ili je, pak, umjetnost prožela sav život zato što više ne može izdržati ograničenosti svoje kategorijalne zadatosti. Bilo kako bilo, svjedoci smo stanja, procesa zapravo, u kome je interferencija opća slika koja će, bez obzira na vapaje o povratku starim odnosima i na strah da se umjetnost naprosto ne istopi u svakodnevnici, u budućnosti biti možda još i više naglašena. To je, uostalom, proces koji nije nov, ali je stupanj njegova ubrzanja za mnoge sklone tradicionalnim odnosima nekontroliran i anarhičan.

Umaška galeristica i umjetnica Slavica Marin ovu rahlu granicu već odavno ne prihvaća kao problem nego u nedefiniranoj zoni pronalazi čak i bitni smisao svoga djelovanja. Umjetnost je za nju ono područje i ona praksa u kojoj se, bez obzira na medij, tehniku, disciplinu ili sadržaj, iskazuje primarni autorov stav, misao, vrijednost i senzibilitet. Prema tome, područje umjetničkog iskaza može biti vezano i uz performativne oblike u kome jedna gotovo svakodnevna, ali „teška“ životna radnja (poput dugogodišnjeg bavljenja maratonskim trčanjem) poprima karakter i smisao simboličke manifestacije o odnosima duha i tijela, uloga i sreće, (fizičke) trpnje i (duhovnog) spasenja.Velika je to tema suvremene umjetnosti, posljednjih godina posebno potvrđena kroz jedinstvene perforamanse Marine Abramović, ali i sa (malom, mukotrpnom, dojmljivom) participacijom Slavice Marin kroz niz, na prvi pogled sportskih, događaja kroz koji se propituju neka od temeljnih egzistencijalnih i fizičkih manifestacija ljudskoga ponašanja.

Riječ je, dakako, o bitno vitalističkoj objavi koja zagovara, prije svega, sinergiju tijela i duha, ali u širem smislu govori i o jednoj holističkoj i ekologističkoj svijesti. Upravo u ovom drugom smjeru okrenuti su objekti, skulpture, primjeri modnog dizajna i instalacije koje ova autorica već godinama izlaže na samostalnim i skupnim izložbama. U središtu njezina interesa su procesi transformacije odbačenog i defunkcionaliziranog materijala u umjetnički i estetski objekt ili pak davanje organskim produktima regenerativna svojstva i transimbolički karakter.

U prvom slučaju često su korištene reciklažne varijacije i postupci ready-madea, dok je u drugoj grupi radova naglasak na asocijativnom i novoznačenjskom karakteru upotrebljenih materijala. Instalacija izložena u Galeriji Zlati ajngel na jednostavan i efektan način varira simbolička, taktilna, funkcionalna i oblikovna svojstva jednog prehrambenog proizvoda – kukuruze. Ne bez diskretno prisutne humorne note, rad nosi jake ekologističke poruke, ali nije lišen ni drugih asocijativnih vrijednosti (od povijesne dimenzije – porijekla i socijalne dimenzije u prehrambenom ciklusu – do folklorističke i erotološke). Sva ova moguća značenja autorica niti izravno sugerira niti direktno poantira: njezina je želja da formira jednostavan, a efektan ambijent, koji će govoriti prije svega svojim prostornim i plastičkim mogućnostima i u kome će neka mjera unutarnjeg balansa određivati stabilnost. Time se ponovno potvrđuje kako djelovanje Slavice Marin, premda vezano uz suvremene umjetničke postupke i tendencije, mnogo toga duguje i onom senzibilitetu kojega obično vezujemo uz modernističku kulturu i cijeli kompleks pitanja koje je ona svojevremeno pokretala.

Darko Sačić