Varaždin – Ivan Rabuzin: Iz kolekcije Vladimira Malogorskog

od 24. 03. (u 19.00 sati) do 23. 04. 2011.

Izložba djela Ivana Rabuzina iz zbirke Vladimira Malogorskog, koja se u prostoru Galerije starih i novih majstora, GMV-a, otvara 24. ožujka 2011. godine, jedan je od najvažnijih ovogodišnjih projekata Gradskog muzeja Varaždin

Jedan od najvažnijih ovogodišnjih projekata Gradskog muzeja Varaždin izložba je Ivana Rabuzina (Ključ, 27.3.1921. – Varaždin, 18.12.2008.), koja se u prostoru Galerije starih i novih majstora priređuje u povodu njegove 90. godišnjice rođenja. Osim što je ovo prigoda da se javnost podsjeti na velikoga umjetnika hrvatske naive, čiji je opus poznat i priznat i daleko izvan naših granica, izložba ima i još jednu posebnu dimenziju s obzirom na to da je koncipirana isključivo Rabuzinovim djelima iz zbirke uglednoga varaždinskoga sakupljača umjetnina Vladimira Malogorskog.

U njegovoj umjetničkoj kolekciji, s oko 1000 originalnih djela u raznim tehnikama te 600-tinjak serigrafija, nalaze se, uz Rabuzinove, i radovi najznačajnijih majstora naive (što je i ponajprije bilo u fokusu njegova interesa): Ivana Generalića, Ivana Lackovića Croate, Slavka Stolnika i drugih, ali isto tako i ostalih velikih hrvatskih umjetnika poput Crnčića, Babića, Tartaglie, Hegedušića, Režeka, Murtića i Price. Mnoga od tih djela su antologijska, a važno je spomenuti i kako, osim umjetnina, zbirka obuhvaća i bogat dokumentarni materijal koji je V. Malogorski također marljivo prikupljao budući da je s mnogima od tih umjetnika, osobito majstorima naivcima, i prijateljevao. O kolekcionarskom afinitetu V. Malogorskog i važnosti njegove zbirke u katalogu izložbe piše likovni kritičar Marijan Špoljar ističući, među ostalim, kako je još prije nekoliko godina V. Malogorski svoju zbirku poklonio gradu Varaždinu, u kojemu će uskoro, po svemu sudeći, ponajbolja djela biti smještena u prikladan stalni izložbeni prostor te time i trajno dostupna javnosti, što će biti velik prinos za varaždinsku ali i hrvatsku kulturnu ponudu.

Iz toga kolekcionarskog likovnog korpusa, za prigodnu izložbu u varaždinskome muzeju, izdvojeno je 75 djela Ivana Rabuzina, među kojima su uglavnom slike u tehnici ulja na platnu i akvarela, zatim grafike, akvarelirane serigrafije te originalno oslikani predlošci za porculan i originalno oslikani namještaj. Osvrt o Rabuzinovu likovnom stvaralaštvu u katalogu donosi kustosica Elizabeta Igrec.

Anita Peričić

„Ako je smisao umjetnost u oplemenjivanju čovjeka, što bi lako moglo biti, trebalo bi zahvaliti Rabuzinu za ovo provjetravanje duše koje nam upriličuje svojom umjetnošću.“

Prije točno sedamnaest godina, 1993. godine u Galeriji starih i novih majstora predstavljena je u svojem većem djelu privatana zbirka Vladimira Malogorskog. No kako je Malogorski svoju sakupljačku strast proteklih godina intenzivirao, ponovno se javila potreba da se nova djela, a posebice ona koja su i uvijek činila njegovu zbirku najdragocijenijom predstave varaždinskoj likovnoj publici. Centralni dio zbirke čine djela Ivana Rabuzina.

Već stoljećima kolekcionarska strast vođena snagom umjetnosti ne jenjava, od renesansnih mecena, do velikih kolekcionara današnjice na čijim temeljima su sagrađeni i najveći svjetski muzeji umjetnosti. Vođen takvim idejama, gdje umjetnost oplemenjuje čovjeka i gdje umjetnost ne prestaje nakon dovršetka djela, Malogorski  ustraje u svojim plemenitim naumima.

„Slikarstvo ne prestaje prestankom slikanja. Ono se samo gasi i u nama živi dalje.“ Upravo tu gdje umjetnikov dio posla završava, tu započinje vizionarski posao kolekcionara. Smisao kolekcionarstva doseže svoj vrhunac, ostvarenjem izložbe, desetljećima skupljanih i čuvanih djela, koja uspiju prodrijeti do očiju javnosti. Umjetnička djela zbirke Malogorski zasigurno će ostati  zabilježena kao trajna vrijednost kulturne baštine budućim generacijama. Česti posjeti umjetnicima, miris boja i suživot s umjetničkim djelima u nastajanju, Malogorskom postaju izuzetno zanimljivi, i prerastaju u prava istinska prijateljstva između kolekcionara i umjetnika. Zahvaljujući upravo jednom takvom iskrenom prijateljstvu s Ivanom Rabuzinom mi danas možemo uživati u brojnim djelima ovog velikog majstora kista, te svjedočiti o neospornoj umjetničkoj vrijednosti zbirke.

Nakon gotovo dvadeset i šest godina od poslijednje Retrospektivne izložbe Ivana Rabuzina 1985. godine u tadašnjoj Galeriji slika, danas Galerija starih i novih majstora, Gradski muzej Varaždin i Vladimir Malogorski imaju zadovoljstvo upriličiti izložbu Ivana Rabuzina (1921. – 2011.) ujedno obilježavajući 90. godišnjicu rođenja, fenomena naivnog slikarstva u Hrvatskoj i svijetu, kako su ga brojni kritičari umjetnosti voljeli nazivati. Jedinstvenom osobnošću i svestranošću likovnog izričaja i van slikarskog, Rabuzin je vrlo brzo pridobio i osvojio likovnu publiku, kritičare, galerije, muzeje i kazališta diljem svijeta. Svojim neponovljivim i jedinstvenim stilom obilježio je likovnu umjetničku scenu druge polovine dvadesetog stoljeća u Hrvatskoj, tadašnjoj Jugoslaviji i svijetu. Na žalost, ostala mu je jedna neobavljena misija, misija osvajanja rodnog kraja. Uvijek je potajno priželjkivao jedan stalni postav svojih djela u Varaždinu, ova izložba će vjerujem biti i inicijalna ideja da se ta želja i ostvari.

Zanimljivost ove izložbe svakako je u široko obuhvaćenom opusu umjetnika koji se izražavao i stvarao u nekoliko različitih disciplinarnih područja. Svestranošću svojeg likovnog uma i mirnoćom slikarske ruke Rabuzin je forme stvorene na platnu transponirao velikom vještinom i na ostale materijale van okvira slikarskih, na zaobljene forme porculana i grube plohe namještaja… Izuzetnu pažnju posjetitelja svakako bi trebala zaokupiti, ulja na platnu njih više od dvadesetak, nastala u najzrelijem periodu Rabuzinova stvaralaštva od osamdesetih godina do dvijetisućite, a tu pribrajamo i jedinstvene primjerke vrijedne naše pažnje, orginalno oslikani porculan u kojima se očituje stilski čist rukopis Ivana Rabuzina.

Slikarstvo je bilo njegov poziv. Mnogi kritičari (Radoslav Putar, Josip Depolo, Radovan Ivančević) smatraju da je 1959. godina bila godina u kojoj Rabuzin pronalazi vlastitu tematiku, osebujnost oblika i kolorit samosvojstven načinu riješavanja formi i prostora , ukratko svoj osobni stil. Tu započinje novo razdoblje u njegovu slikarskom razvoju. Kompozicije s figurama ostavlja iza sebe i pejzaž postaje jezgra i glavna preokupacija njegova kasnijeg likovnog izričaja.

Djelo Ivana Rabuzina mnogima je poznato i sa sigurnošću prepoznajemo ga odmah. Izuzetna stilska čistoća, suptilnost kolorita i detaljna razrada svih detalja slike neke su od glavnih odlika brzog razotkrivanja osebujnog rabuzinovskog stila. Što li je umjetnost, do li preneseno stanje duha, osjećanja, u umjetno – umjetnost odnosno materijalno. Majstor koji je to najbolje činio jednostavnošću svog postojanja, i kao samouk vrlo rano dokučio smisao svoje umjetnosti, još danas plijeni neobjašnjivom prisutnošću duha, kojeg je udahnuo svim svojim djelima. Njegovo postojanje udomilo se  u slikarstvu, u svijetu okruglastih i loptastih formi, zaobljenih linija bregova, lebdećih oblaka, ritmički poredanih stabla ili cvijetova koji se izdižu iz rajskih predjela, slikanih paletom kojom vlada svijetlo cinkove i titanove bijele boje. Magličastim premazima bijele „sfumaturama“ i simetričnom kompozicijom krajolici postaju bezvremenska beskonačna prostranstva koja se šire i van okvira slike. I kao što se u svemiru ništa ne dešava slučajno, sve ima svoj uzrok, tako i u prostoru plohe slike, Rabuzin gradi sklad repeticijom i ritmiziranjem točaka unutar naslikanih ploha, postižući savršenu harmoničnost u kojoj se ne nazire ni početak ni kraj. Odabir kugle, točke i kružnice kao savršenih geometrijskih elemenata bez početka i kraja, kod Rabuzina nikada nije bio slučajan, s razlogom je to temeljna forma kojom gradi sve. To je Ivan Rabuzin! Zasigurno je to najveća zasluga njegova planetarnog uspijeha, što je svakom promatraču udovoljio tu radost beskrajne lakoće gledanja i poimanja njegovih djela.

Elizabeta Igrec

Riječ-dvije o sakupljaču umjetnina Vladimiru Malogorskom i o njegovoj zbirci

Kod svih kolekcionara s kojima smo imali prilike razgovarati ili čija smo iskustva čuli i čitali postoji zanimljiva interakcija, – često i dinamično dvojstvo -, između osobne, različitim motivima uvjetovane sakupljačke pobude i javne, društvene obaveze. Rijetki su, dakle, sakupljači umjetničkih predmeta koji bi rezultate svoje – mahom dugogodišnje i uvijek intenzivne – stasti prepustili samo vlastitoj opservaciji unutar zabrana privatnoga prostora. Osim nekoliko, mahom misterijom zavijenih i u arsenal bogataških hireva ubrajanih primjera, gdje skupocjene akvizicije – vjerojatno i na nelegalnom tržištu pribavljene – ukrašavaju samo privatne odaje bjelosvjetskih milijardera, svi drugi nastoje da finale njihove djelatnosti prođe kroz transformativnu fazu. Drugim riječima – da privatno vlasništvo i osobnim porivima motivirana činjenica zadobije društvenu pažnju i da se podvrgne općoj recepciji te da se status i karakter zbirke preoblikuje u formu koja bi zadovoljila višestruke interese.

Danas se, na sreću, ta granica – čak i ona koja se tiče pravnoga, vlasničkog statusa – ne mora definirati kruto i isključivo, kao rješenje koje ostavlja samo jednu soluciju. Postoji niz primjera različitih „mješovitih“ statusa zbirki, gdje su zadovoljene i pretpostavke osobnog interesa i norme društvenog racionaliteta.

Ovaj kratki uvod napisali smo u povodu zbirke varaždinskog kolekcionara Vladimira Malogorskog, a ponukani recentnom izložbom jednog segmenta te cjeline – s radovima Ivana Rabuzina -, ali i širim okvirom u kome se odvija ograničena, ali funkcionalna rasprava o budućnosti te zbirke. Jer, poslije višegodišnjih dilema rješenje je možda ipak na pomolu, u svakom slučaju, njezina je sudbina kao javnog dobra sada mnogo bliža konačnoj soluciji. Nakon što je otpala mogućnost da se zbirka smjesti u bivšu sinagogu ili u Palaču Keglević, pa i u novi prostor na parceli iza te palače, solucija sa Vilom Oršić vjerojatno je konačna. Ta „konačnost“ znači da model polazi od pretpostavke društvenog interesa da se privatna zbirka transformira u javnu kolekciju koja će djelovati i kao kulturna institucija i kao pokretač ukupne razvojne strategije Varaždina. Ukratko: kao galerija, ali i kao institucija unutar proširenog pojma kulture. Time se umjetnički značaj i dignitet Zbirke Malogorski ne srozava ili svodi na trivijalne oblike potrošačke kulture; naprotiv, time se snaži vrijednost umjetničkog čina i njegova višestruka radijacija.

Trenutak kada kolekcionar odluči da rezultate svoje dugogodišnje opsesije, pa i znatnog materijalnog ulaganja, ocjenjene od stručne javnosti kao iznimna kulturna dobit, deprivatizira i pokloni zajednici, trenutak je sazrijevanja dva važna zaključka: prvi je da osobnu, materijalnu i duhovnu, vrijednost zbirke pretpostavi općim kulturnim vrijednostima i, drugi, da je sudbina zbirke sigurna i neupitna kao homogena cjelina i javno, dakle, izloženo dobro. Oba ova uvjerenja nagnala su Malogorskog da svoju kolekciju umjetnina prije nekoliko godina pokloni svome gradu Varaždinu. Prethodno su njezina vrijednost i zanimljivost „vagani“ na izložbi u varaždinskoj Galeriji slika 1994. godine, u kritičkim i dokumentarnim napisima u medijima te u pojedinačnim posudbama na skupnim i samostalnim izložbama pojedinih autora iz zbirke.

Varaždinski diplomirani inžinjer građevinarstva i istaknuti gospodarstvenik i privatni poduzetnik Vladimir Malogorski (Varaždin,1939.) sakupljanjem umjetnina počinje se baviti već početkom šesdesetih godina. U tih, gotovo pedeset godina intenzivnog kolekcioniranja Malogorski je sakupio više od 1000 orginalnih umjetničkih radova u raznim tehnikama, 600 serigrafija ali i niz dokumenata vezanih uz prijateljske odnose s pojedinim umjetnicima, a posebno s Generalićem i Rabuzinom. Od početka se orijentirao prema autorima i umjetničkim pravcima koji su nastajali u njegovom užem i širem lokalnom ambijentu: jedinstvenost te zbirke stoga se očituje kroz usmjerenost prema naivnom slikarstvu, zatim prema sakupljanju djela varaždinskih slikara, a onda i prema nabavi radova poznatih hrvatskih slikara međuratnog razdoblja te modernih autora.

Po broju i raritetnosti najzanimljivija je zbirka radova Ivana Generalića, sa više od 500 crteža, skica i predložaka za njegova ulja te sa nekoliko ulja na staklu. Pored nesumnjive umjetničke vrijednosti taj je segment osobito zanimljiv i kao dokumentarni materijal bez koga je nemoguće raditi buduću rekonstrukciju opusa ovoga majstora. Pri tome se mora reći da je među crtežima i dvadesetak predložaka za antologijska ulja Generalića i da su crteži za autorovu „sinteznu“ fazu iz sedamdesetih godina gotovo u potpunosti u posjedu zbirke.

Kao što se na ovoj izložbi vidi, neobično je vrijedna cjelina i kolekcija radova Ivana Rabuzina, u kojoj prevladavaju ulja na platnu, s nekoliko nesumnjivo antologijskih primjera. Kao popratni materijal, uz zbirku postoji i zanimljiva povijesno-umjetnička arhiva vezana uz dugogodišnje prijateljstvo slikara i kolekcionara.

Zanimljive su i zbirke slika i crteža Ivana Lackovića Croate (90 radova) te Slavka Stolnika (45), koja je presudna i bez koje je nazamisliva bilo kakva valorizacija ovoga autora.

Pojedini umjetnici, uglavnom iz varaždinskog likovnog kruga, zastupljeni su s većim brojem radova, kakav vjerojatno nemaju ni gradske institucije, pa ni sami autori. Tu je, recimo, nekoliko radova Miljenka Stančića, zatim Gabrijela Horvata , Pavla Vojkovića, Nenada Opačića, Dražena Trogrlića, Darwina Butkovića, Gorana Merkaša, Branka Bobića i drugih, a od radova naivaca zbirka slika Mije Kovačića (45), Stjepana Stolnika, Josipa Generalića i drugih.

Osim zaokruženih cjelina, moraju se spomenuti i pojedinačni radovi Crnčića, Račkoga, Hermana, Babića, Šimunovića, Konjovića, Režeka, Tartaglie, Hegedušića, Murtića, Jordana, Price, Veže i drugih.

S rastom zbirke, s novim kontaktima i prijateljstvima s umjetnicima Malogorski je sve više postajao i „kustos“ vlastite zbirke: ne samo da se intenzivno samoeducirao iz povijesti umjetnosti nego je i njegov ukus postajao sve istančaniji, senzibilitet otvoreniji, a narav otpornija prema svim poteškoćama. Oni koji bolje poznaju kolekcionara znaju i to da je kao konstantu tek zadržao karakter i ponašanje gospodarstvenika i u ovome „poslu“ važnih osobina poslovne etike. Konačno, ulagački aspekt to najbolje potvrđuje: današnja vrijednost svake pribavljene umjetnine više je puta povećana u odnosu na prvotnu cijenu. I da nije čina donacije ovaj bi „posao“ bio itekako dobro obavljen.

Marijan Špoljar

Ivan Rabuzin rođen je 1921. godine u selu Ključ kod Novog Marofa. Osnovnu školu završio je u Remetincu. Stolarski zanat pohađao je od 1937. do 1940. u Zagrebu i Zemunu. Majstorski odjel na zagrebačkoj Obrtnoj školi završio je 1947. godine. Istovremeno je pohađao i večernji tečaj crtanja u likovnom kružoku gimnazije u Križanićevoj ulici. Po završetku školovanja vratio se u rodni Ključ i od 1950. do 1963. radio je u stolarskom poduzeću Bor u Novom Marofu. Slikanjem se počeo baviti 1946., a deset godina kasnije prvi put samostalno izlaže. Nakon samostalne izložbe u pariškoj Galerie Mona Lisa 1963. godine počinje Rabuzinov prodor na međunarodnu umjetničku scenu. Od tada postaje profesionalnim slikarom. Sudjeluje na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja. Od 1976. surađuje s dizajnerskim studijom njemačke tvornice Rosenthal. Prema njegovim nacrtima izveden je svečani zastor u kazalištu Takarazuka u Tokiju. O njemu je snimljeno 10 dokumentarnih filmova i objavljen veći broj knjiga na više stranih jezika. Preminuo je u varaždinskoj bolnici 18. prosinca 2008. godine u 87. godini života.

Akademija-Art.hr
16.03.2011.