Vanda Jurković: Izložba papirnatih reljefa – Ritam, dinamika, red

"Reljefe sam počela raditi zbog njihove praktične karakteristike da ih se može izložiti u svakom prostoru na način slike"
Pogledajte galeriju radova!
"Posebnost reljefa kao discipline je u činjenici da ima snagu prostorne predodžbe premda je riječ o plohi i kroz to ima specifične mogućnosti. Ploha je nositelj volumena vezanih u kompozicijski raspored. Struktura označava unutrašnji raspored cjeline, njezinu uređenost i organizaciju s međusobno zavisnim elementima čija priroda bitno određuje cjelinu. Elementi strukture i njihove kombinacije u oblikovanju, vode me do različitih ritmova ili pravilnosti, zakonitosti ritma.
Moji se reljefi mogu promatrati kao plohe sa strukturama koje imaju određeni ritam. Ritam ima algoritam prema kojem se pojave na njemu ili objekti događaju po nekom pravilu. Na njima su objekti koji imaju definirani ritam ili nose aglomeracije potpuno apstraktnih elemenata u ritmičkim sustavima. Poredak je prepoznatljiv ili izmiče čitljivosti. Elementi na njima su apstraktnog karaktera kao i karakter radova.

Boja reljefa modeliranih od novinske papirne mase je siva i ponekad je kao takva ostavljena ili je reljef bojan.  Dio je radova modeliran od bijelih papira ili s dodatkom kolaž papira a njihova boja ovisi i o upotrijebljenom papiru te njegovoj rahlosti, usitnjenosti. Obojenost reljefa obično je dana u sirovoj masi, ali i naknadnim bojanjem sivog papira u svijetle nijanse kako bi volumen na površini bio vidljiv.

Umjetnost je legalizirala uporabu svih postojećih materijala. Bez iznimke svaki materijal može postati građa suvremene skulpture koja ne govori u tradicionalnom mediju. Izbor papira kao materijala rijetko se upotrebljava u kiparstvu ali i dimenzije reljefa su veće pa radovi trebaju biti relativno lagani.
Papirna masa mi pruža široke mogućnosti za rad jer papir ima plastičnost dok se modelira. Lako se modelira na već suhu masu. Kvaliteta mu je mogućnost gradnje, nadograđivanja, ponovnog slaganja. Papir se lijepo oblikuje dodirom. Izdržljiv je materijal, dostupan. Papir je tvrd kao drvo kad se osuši što ga čini poželjnim.
Posebno je odabir papira kao tehnike recikliranje odbačenog papira čime se doprinosi i očuvanju okoliša, svijeta prirode i ambijenta koji je stvorio čovjek. Danas je tehnika primjene i obrade papira relativno rijetka tehnika u kiparstvu, međutim tehnika je stara koliko i sam papir.  Domovina papira, Kina, domovina je i tehnike papier­mâché. Još su drevni Kinezi, oko 105. godine za potrebe laganih vojničkih kaciga, osmislili tehniku uporabe papira.). Stoga je papir izvrstan likovni medij koji se da oblikovati u skulptorsku formu tako što će naglasiti temeljnu vlaknastu strukturu papira, krhkost građe, njegovu savitljivost, lako oblikovanje, gužvanje i podatnost kao poželjne taktilne osobine.
Kruta načela u postavljanju reljefa nastojim izbjeći zbog zanimljivosti rada. Nisam opterećena sadržajem i ne nastojim proniknuti u duboki smisao egzistencije, nego je modeliranje za mene opuštanje, interakcija s materijalom. Kroz kreativni rad iskazujem svoj svjesni i u većoj mjeri nesvjesni doživljaj trenutka. No, svaki rad je nastao na tragu prethodnog rada i razmišljanje je na temu ritma ali je i novi likovni problem.

Konačno, ništa i ne funkcionira izvan subjektivnosti, jer smo osposobljeni ograničenim čulima i sposobnostima percepcije. Prema Felixu Guattariju, semiotičaru i filozofu, krajnja je svrha subjektivnosti unutar umjetnosti stalno osvajanje individualnosti koje omogućava vlastiti teritorij djelovanja. Uopće, bilo koja svrha ljudske aktivnosti ima za cilj proizvodnju subjektivnosti koja treba obogatiti svijet. Kao takvoj, cilj je opiranje umjetnosti prema bilo kakvoj uniformiranosti. Reljefi su apstraktnog karaktera i nastaju na dodavanju elemenata, njihovom strukturiranju, transformaciji, razgradnji. Reljefi su proizvod mog subjektivnog viđenja onoga što za mene predstavlja kiparstvo i reljef.

Pojedine faze, na reljefima, kao što je primjerice umnožavanje elemenata, imaju u određenom momentu premoć, a takvo je i događanje u prirodi, u općem smislu riječi, kao onaj logos ili razlog po kojem djeluju svi pojedini elementi prirode, entropijski kao težnja sustava da spontano prijeđe u stanje veće neuređenosti – umjetnim dodavanjem ili umjetničkom kreativnom namjerom. S druge strane, prema Rudolfu Arnheimu organizirana struktura nije samo formalna. Vidljiv red je izraz unutarnjeg reda i obratno. Jer svaki vanjski oblik ima unutarnji sadržaj i oblik je njegovo očitovanje.
Henry Focillon je u djelu Život oblika napisao „ da se djelo kako bi postojalo treba izdvojiti, oteti se misli, stupiti u prostor; oblik treba odrediti mjeru i svojstvo prostora… da je umjetničko djelo primarno oblik, a bitan je sadržaj forme formalni sadržaj.“

Svojim reljefima ostvarujem dojam potencijalnog i onoga što je izvan fizičkih granica na zidu koje zauzimaju reljefi, širenjem energije u cijeli izložbeni prostor. U radu nastojim osloboditi svoju energiju kao što je fizika dokazala da svaki oblik ima energiju, štoviše, da je sve energija. Ovakvim postavljanjem djela u prostor pokušala sam dohvatiti ono što je Walter Benjamin nazivao aurom koja postoji oko tijela i izvan njega u prostoru.

Ako je istina da su stari Egipćani govorili da je životna zadaća svakog čovjeka pronaći svoje ime; ne ono koje su mu dali roditelji i društvo, već pravo, individualno ime svog unutarnjeg jastva u tom je smislu  moj napor doći do tog cilja. Moj je cilj dati svoj rukopis u kiparstvu ili izgovoriti sebe u modelaciji!"