Uz spor Hanibala Salvara i udruge LIKUM
Zagreb, 15. 03. 2012.
Časnom sudu zadruge Likum
Gospođa Vlasta Jarnjak, predsjednica Časnog suda
Gospođa Željka Bašlin, članica Časnog suda
Gospodin Ante Schramadei, član Časnog suda
Gospođa Jasminka Konjević, članica Časnog suda
Ilica 16, 10000 ZAGREB
Poštovani,
zaprimio sam odluku Časnog suda zadruge Likum o izricanju Strogog ukora s prijetnjom isključenja iz zadruge Likum pod brojem 89/11 od 11. 12. 2011. godine na koju imam neke formalne ali i neformalne primjedbe:
1.Časni sud zadruge Likum jeste jedan kolegijalni organ članova Likuma ali je ipak svojevrstan sud koji bi u slučaju bilo kakvog spora trebao najprije pismeno objaviti optuženiku ime i prezime tužitelja, predmet spora, formuliranje tužbe i obrazloženje iste te ga pozvati da kao optužena strana iznese svoju obranu. Postupak u kojem sjednici Suda nazoči samo tužiteljica gospođa Tea Bilić, te se nezna dali je vođen na temelju pismenog podneska tužiteljice ili samo usmenog iskaza, koji je tom prigodom unesen u nekakav zapisnik, a istvremeno optuženome, a sada već i osuđenome Hanibalu Salvaru, nije pružena ravnopravna prilika da iznese obranu, nije baš u suglasju s europskim pravnim normama. Naime prema davno uhodanim civilizacijskim dosezima, optuženicima se nikada ne uskraćuje pravo da su upoznati s predmetom spora.
U svim iole civiliziranim zemljama i pravnim sustavima je već davno napuštena praksa besprizivnih presuda i zato svaki takav akt mora decidirano sadržavati mogućnost pravnog lijeka tj.žalbe s rokom podnošenja i adresom više instance. Uostalom formalno to pravo nisu negirali čak ni mnogi prijeki sudovi diktatorskih režima 20. stoljeća.
Iako je u LIKUM-u svaka sitnica poslovna tajna, ne vidim racionalnog razloga da vršite tajno suđenje na kojem se ne objašnjava u čemu se sastoji verbalni napad, te neprimjereno i necivilizirano ponašanje Hanibala Salvara. Po ovoj logici se može svakog osuditi zato jer je ravnateljica kazala da se nezgodno ponašao, a vi joj povjerujete i kolegu osudite. Točno je da je gospođa Tea Bilić bezrazložno pozvala policiju i dala nekakvu prijavu, ali je također točno da je ista izjava kao neosnovana i bespredmetna završila ad acta. To mahanje s policijskom prijavom na Skupštini LIKUM-a je ordinarna smijurija, kao u Mrduši Donjoj. Pa policija dnevno prima sijaset svakavih neosnovanih prijava od kojih znatan dio ide u koš.
Iako nebi htio ni u kojem slučaju dovesti u pitanje vaše dobre nanjere, nekako mi vaše ponašanje ipak djeluje u najmanju ruku površno i naivno (kao da vas je neko izmanipulirao), a moglo bi se reći također nekolegijalno, pristrano pa i nečasno. Ovako vođenim postupkom Časnog suda i ovako sročenom presudom ste više osramotili sebe i tužiteljicu nego Hanibala Salvara. Ovakva „presuda“ je samo vrh sante leda nedopustivog načina upravljanja LIKUM-om
2. Osim ovih pravnih zamjerki, presuda je donekle i nepismena jer u njoj piše i slijedeće:“Poštovani gospodine Salvaro, prilikom verbalnog napada koji ste prouzročili 11.11.2011. ….“. Naime ne može ista osoba i verbalno napadati i isti napad prouzročiti – valjda je „napad“ prouzročila „napadnuta“ osoba– na ovako sročenu rečenicu će se svaki iole pismeniji pučkoškolac nasmijati. (Dali je „poslovna tajna“ tko je autor ove rečenice, ili želite sve četvero solidarno biti zaslužni za istu. No svojim potpisima ste se u svakom slučaju suglasili s takvim tekstom).
3. No kako mi niste pružili mogučnost da saslušam ili pročitam tužbu i dokaze (a o dokaznom postupku da ne govorim) i kako mi niste dali priliku da se o svemu očitujem i eventualno branim pa i obranim, to želim naglasiti da je 11.11. 2011. ujutro u galeriji Nova forma, ravnateljica LIKUM-a prouzročila više mojih primjedbi i pitanja, a koje je ona nazvala „verbalnim napadom“ i to kako slijedi:
1. Prvo sam je upitao zašto mi nije odgovorila na zadnje pismo te niti na jedno pismo poslano u zadnjih 8 mjeseci i kada mogu doći u LIKUM po primjerak Pravila (budući ga službenice gospođe Branka i Darinka ne žele dati bez dozvole ravnateljice)– dobio sam odgovor da samnom ne želi komunicirati. Na što sam joj rekao da ona još nije vlasnica LIKUM-a i da smo ju zaposlili mi zadrugari te je prema tome ona naša uposlenica a ne obratno.
2. Pošto sam vidio u izlozima galerije Likum i galerije Nova forma novogodišnje pokon setove sastavljene od radova 5 članova LIKUM-a, zapito sam je tko je odredio da u toj akciji sudjeluje samo pet o potencijalnih tristopedeset članova LIKUM-a.
3. Napomenuo sam joj da je pravljenje poklon setova s djelima 2 do 3 autora neprimjereno za likovnu djelatnost i da je to eventualno uobičajeno u špecerajima kada se uz bocu likera ili vina doda neka čokolada i možda vakumirani pršut.
4. Pitao sam je jeli istina da se gubitci LIKUMA-a u znatnoj mjeri pokrivaju strogo namjenskim sredstvima za galeriju Ulrich (dobiveno oko 300.000), a izložbe istovremeno prate neki jadni katalozi, makar je za svaku izložbu osiguran iznos od 7.000 kuna, a za za izložbu Marije Braut čak 20.000 kuna, gdje mi nije jasno u što su sredstva utrošena. Zašto podatci o financiranju izložaba nisu tajna ni u Gradskom uredu za kulturu ni u Ministarstvu kulture a jesu u LIKUM-u.
5. Dalje me je zanimalo što se događa s ljevaonicom i zašto je u tom slučaju koristila odvjetnika s kojim je bila u srodstvu, a koji je navodno radio suprotno interesima LIKUM-a, tj. njegovih članova.
6. Zašto nema finacijskog izvještaja zadruge za 2010. godinu, koji će omogućiti uvid u troškove po galerijama i drugim radnim jedinicama te jeli istina da se s neisplaćenim honorarima alimentiraju troškovi nastali u trgovini boja, trgovini kozmetike i ljevaonici.
7. Zašto je galerija Ulrich od odlaska Jasne Gubez u mirovinu do nedavno bila bez voditeljice iako su dobivena sredstva za hladni pogon i u što su ta sredstva utrošena. Također zašto se aktuelna voditeljica galerije Ulrich koristi i kao prodavačica.
8. Dalje me je zanimalo koliko je novaca utrošeno na autorske honorare arhitektice koja je „uređivala“ prodajne galerije „tako dobro“ da ljudi pitaju dali smo u stečaju i tko ju je ovlastio da ona vrši odabir radova za prodaju te je li istina da neki članovi imaju prednost pri isplati autorskih honorara i dali su članovi Nadzornog odbora u privilegiranom položaju.
9. Dalje sam joj zamjerio što je kao odgovorna urednica monografije LIKUM dozvolila korištenje većeg broja fotografija kojih sam autor, bez moje privole i autorske naknade – na što je odgovorila: „Pa to je bilo prije 3 godine“. Na to sam joj napomenuo da je to ipak krađa i kada ćemo dobiti izvješće o financijskoj konstrukciji izdavanja dvaju monografija s taksativno navedenim prihodima i rashodima.
10. Slijedeće pitanje: Jeli istina da plaće u LIKUM-u kasne po dva tri mjeseca.
11. Zašto se kao grafičkog dizajnera LIKUM-a koristi osoba koja nije članice HDLU-a, ULUPUH-a ili HDD-a, iako joj se plaćaju relativno visoki honorari, a ja sam ravnateljici i više navrata nudio priznatog grafičkog dizajnera koji je voljan godinu dana besplatno dizajnirati.
12. Zamjerio sam joj što je podizanjem cijena najma uličnih galerija za 66 % znatno smanjila zanimanje umjetnika za izlaganje čega je rezultat znatno snižena sredstva od izlaganje te izlaganje mnogih amatera što ruši pozitivni umjetnički imiđ uličnih galerija.
13. Jasno, također me je zanimalo koliko je istine u pričama da je LIKUM u gubitku većem od milijun kuna, a da istovremeno LIKUM plaća parking za njen auto u garaži u Tuškancu i to godišnje navodno preko 30.000 kuna. Pa za taj novac smo mogli dva put urediti o obnoviti ulične galerije.
14. Na kraju sam joj kazao da sam bio taj koji ju je predložio za ravnateljicu LIKUM-a, ali da nas je svojim poslovnim rezultatitima, načinom rada i bahatim ponašanjem nažalost jako razočarala i da po svoj prilici nije opravdala naše nade. Također sam naglasio da ne bi trebala tretirati zadrugare kao osobe koje su u najamnom radnom odnosu, koji samo gnjave Upravu.
4. Mislim da svaki član ima pravo postavljati ovakva pitanja, a da je dužnost ravnateljice na ista odgovoriti, no to ju je toliko razbjesnilo da je napravila predstavu s policijom. Policija je došla, vidjela da nema ni krvi ni povrijeđenih i stavila prijavu ad acta, a gospođi Bilić prepustila mogućnost da se koristi uobičajenim pravnim lijekovima. A uposlenice su nešto,što je ona diktirala, napisale i potpisale (bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da su to odbile učiniti i zato imam razumjevanja za njihov postupak). Uostalom zašto je tajna što su to uposlenice „napisale“ i potpisale.
5. No vaš STROGI UKOR ima i veselu topliju stranu. Naime kada sam pročitao presudu, sjetio sam se kako sam u Zadru u djetinstvu u školi dobio ukor pred isključenjem i to zato što nisam nešto poslušao razrednika (Salvaro uvijek isti – neposlušan). To me je potaklo da odmah otputujem u Zadar na jedan dan, grad mojeg djetinstva i prvih ljubavi. Dočekao me Zadar obasjan suncem i odmah sam se osjetio mladim i pun lijepih uspomena. Ma bilo mi je divno. I zato vam hvala na presudi. Ipak je istina da svaka medalja ima dvije strane a ja sam imao sreću što sam odmah naletio na onu ljepšu stranu. Usput sam u Zadru dogovorio i moju izložbu tijekom travnja.
Kao što vidite ja vam mnogo ne zamjeram. Evidentno ste bili brzopleti i lakovjerni te vam stoga pružam priliku da mi se ispričate jer ćete u protivnom biti trajno obilježeni kao vinovnici jednog ne baš mudroga akta, da ne upotrebim strožu formulaciju. Osim toga i vašim nasljednicima bi, ni krivim ni dužnima, moglo biti neugodno zbog grešaka roditelja i predaka.
Uostalom: Griješiti je ljudski, a praštati božanski.
Uz pozdrav s puno dobrih želja da budete zdravi, mudri, sretni i radosni,
Vaš zadružni kolega
Hanibal Salvaro, akademik IAC
Akademija-Art
