Uz 120. obljetnicu rođenja – PORTRETI MIROSLAVA KRLEŽE

vanista-krleza
vanista-krleza
Vaništa: Miroslav Krleža

Uz 120. obljetnicu rođenja – PORTRETI MIROSLAVA KRLEŽE

Iz nacionalnoga je nastao europski identitet velikoga hrvatskoga pisca 20. stoljeća

Uz 120. obljetnicu rođenja velikoga hrvatskog pisca 20. stoljeća Miroslava Krleže od 4. srpnja do 1. rujna 2013. traje izložba PORTRETI MIROSLAVA KRLEŽE. Priređena je izložba u Muzeju grada Zagreba, može se razgledati do 1. rujna, a postav poptisuje, tj. autorica izložbe je Vesna Vrabec.

Donisimo ulomke iz teksta Zvonka Makovića u katalogu izložbe, atekst je naslovljen Krleži u spomen:
„Nedavno je ugledno minhensko kazalište Residenztheater u koprodukciji s Wiener Festwoche izvelo vrlo ambiciozno zamišljenu, i ostvarenu, predstavu In Agonie. Riječ je o predstavi koju je postavio intendant ovog kazališta Martin Kušej, a kao predložak poslužila su mu tri teksta Miroslava Krleže: Gospoda Glembayevi, Galicija i U agoniji. Predstava s dvije pauze traje preko šest sati, a Kušej je s velikim ansamblom i dekorom prikazao vrijeme u kojemu nestaje Austro-Ugarsko carstvo i posljedice tog nestajanja. Hrvatski je pisac shvaćen kao autor koji govori o vremenu kroz jednu obitelj iz Hrvatske, no, Hrvatska je pripadala istome sustavu kao i ostatak Carstva na izdisaju. Nije stoga nimalo čudno da su u Beču, ali i u Bavarskoj, vrlo dobro razumjeli Krležinu priču, a tome je osobito doprinjeo Martin Kušej, režiser bogate i svestrane karijere, podrijetlom iz Koruške. Zašto započinjem svoj predgovor jednoj izložbi koja, samo naoko, ima malo zajedničkoga s predstavom koju su i publika i kritika vrlo dobro prihvatili? Miroslav Krleža je, dakako, najjasnija poveznica jedne aktualne i velike europske predstave i izložbe na kojoj su izložena djela hrvatskih slikara i kipara koji su, svaki na svoj način, predstavili najvećeg nacionalnog pisca minuloga stoljeća. Kritika je u Austriji i Njemačkoj pozdravila veliki Kušejev projekt, shvatila je da je riječ o jednom hrvatskom autoru koji ima brojne poveznice osobito s austrijskim piscima istoga vremena. Zajednička im je, u određenim aspektima bila sudbina, likovi iz njihovih književnih djela zajedno su ginuli na istim europskim bojišnicama, u istim rovovima, boreći se za unaprijed mrtve zajedničke ciljeve, a sklonost kriminalu i korupciji bogatih skorojevića u Hrvatskoj odavala je također fine bliskosti s likovima u drugim dijelovima Carstva. U napisima o predstavi Kušeja isticalo se čuđenje da tako velik, tako razumljiv, tako blizak autor nije prisutniji u sredini koju secira na minuciozan način poput njihovih velikana, recimo jednog Ödöna von Horvatha, inače rođenog, na Sušaku od oca podrijetlom iz Slavonije, a jednog od najvećih austro-ugarsko-njemačkih autora prošloga stoljeća- autora kontinuirano prisutnog na svim relevantnim scenama ne samo njemačkoga jezičnog područja. Krleža je, međutim, čuđenje, iako su mu drame izvođene odavno, a i njega odavno više nema među živima. Naravno da je za uspjeh aktualne recepcije triju Krležinih tekstova na pozornici ponajprije zaslužan Martin Kušej. No, pisac je ipak inicijalni pokretač.

Ovaj recentni događaj, koji bi se u našim novinama trebao popratiti naslovima poput „Krleža – veliki europski dramatičar”, „Europa se divi hrvatskome velikanu” i sličnim nespretno smišljenim naslovima koje mogu pasti na pamet nekom našem uredniku, govori ipak nešto o Krleži i o nama. Mene je slučaj Martina Kušeja zaintrigirao da se zamislim o europskome identitetu najvećeg hrvatskog pisca 20. stoljeća. Takav superlativ zaista nije teško izreći, jer on ima pokrića. Nije u pitanju samo Krležina svestranost i deseci tisuća ispisanih i objavljenih stranica tijekom više od šezdesetak godina intenzivne nazočnosti. Ne, nije o tome riječ. Riječ je o nečemu drugome na čemu bi trebalo percipirati lik i djelo ovoga pisca, pjesnika, dramatičara, esejista, polemičara, enciklopedista, političkoga analitičara….. Ni jedan drugi hrvatski pisac nije tako duboko ulazio u pore svih problema koji su plavili europski kontinet i s Hrvatskom kao integralnim dijelom toga kontinenta. To što će se mnogima Krležine ocjene hrvatskoga europejstva ponekad činiti ciničnima, to samo svjedoči o njegovoj sposobnosti da stvari sagleda u svim dimenzijama. U širini Krležinih interesa vrlo velik dio pripada likovnim umjetnostima. Među bliskim prijateljima, tijekom cijeloga života, imao je slikare i kipare. Istina, te ljubavi ponekad nisu bile trajne i završavale su s osjećajem gorčine. Ne razočarenja u više ideale, nego prije gorčine koja je dolazila iz karaktera takvih prijateljstava. Ti prijatelji, kao znak štovanja, divljenja, prijateljske ljubavi znali su ostavljati materijalne tragove visoke vrijednosti. Bili su to portreti, ali i ilustracije rađene po motivima iz piščeva djela. Ljubo Babić, Jerolim Miše i Petar Dobrović nedvojbeno su svojim djelima na najblistaviji način ostavili Krležine rane godine kao trajan i visoki doseg naše kulturne baštine. U tim portretima nalazimo pisca u vremenu kada nastaju njegova djela koja se sada izvode u Residenztheatru u Münchenu i koje hvale drugi, nedovoljno upoznati sa stvarnim značenjem ovoga velikog europskoga autora. Što bismo mogli pročitati iz Babićeva (dva) portreta, iz Dobrovićeva, iz možda najintrigantnijega Mišeova koji je, nažalost, sada nedostupan i stoga ga nema na ovoj izložbi? Mogli bismo otkrivati, možda, neke karakterne osobine prikazanoga lika pored onih fizičkih. Međutim, mogli bismo iz tih velikih djela čitati i Krležin ukus, njegove slikarske afinitete. Te afinitete sâm je izricao mnogo puta, od eseja, kritika, polemika do svojih književnih i dramskih djela, među kojima dvojici najintrigantnijih likova, Leonu Glembayu i Filipu Latinoviczu, namjenjuje zvanje slikara. Kroz Leona i Filipa saznajemo mnogo toga što o slikarstvu i umjetnosti općenito misli njihov tvorac. Iskreno, o Krležinim likovnim afinitetima nikada nisam imao osobito visoko mišljenje. Nažalost. Ali, njegovi su doprinosi u brojnim ideološki, točnije politički intoniranim tekstovima, a koji se direktno tiču umjetnosti, nedvojbeno golemi. Ne samo za našu sredinu, nego za kulturu ljevice u globalnome smislu riječi. U svojim je prosudbama Krleža često bio u krivu, isključio je iz svojega obzora sve što je pripadalo iole radikalnijim opcijama umjetnosti njegova vremena, vremena tako bremenitog radikalizmima svih vrsta. Međutim, zašto tome svjetonazoru, doslovnije ukusu, zamjerati? Zašto veličina, kao što je Krleža, ne bi imala pravo na stajališta, na afinitete koji su u umjetnosti birali često ono što pripada provjerenim vrijednostima, nešto što garantira solidnost, a zazire od ekstremizama kojima su Picasso i kubisti, dadaisti, Kandinski i umjetnici apstrakcije te brojni, brojni drugi stvarali maticu umjetnosti Krležina stoljeća?

O umjetnicima koje je visoko cijenio, a među njima su, recimo, Petar Dobrović, Krsto Hegedušić, kasnije Miljenko Stančić i mnogi drugi Krleža je otkrivao vrlo heterogene vrijednosti što svakako govori da mu se širina nije mogla osporiti. Izložba, koja je pred nama, sastoji se isključivo od portreta koje su radili slikari i kipari vrlo različitih poetičkih načela, baš kao i generacijskih pripadnosti. Konačno, veći dio djela nastao je nakon Krleže, po sjećanju. Po sjećanju je nastao i možda najdirljiviji, najdramatičniji Krležin portret koji je nacrtao Josip Vaništa nakon posjete piscu neposredno pred smrt dok leži u bolničkoj postelji. Preciznost i oštrina zapažanja, ali i memoriranja viđenog, svjedoči o veličini slikara koji mu je posljednjih godina života bio vrlo blizak. Nije to jedini Vaništin portret Krleže, no svakako je najupečatljiviji i najljudskiji. Iz toga crteža olovkom ne izbija toliko bol i očajanje, koliko rezignacija i mirenje genija sa sudbinom sebe kao običnog čovjeka. Postoje, dakako, brojni drugi portreti koje su radili slikari, no osobito su zanimljivi oni izvedeni u skulpturi. Portret Antuna Augustinčića, piščeva suputnika, nastao je kasnih šezdesetih godina i doima se pomalo konvencionalnim. Međutim, to nipošto ne treba umanjiti druge vrijednosti koje ova plastika malih dimenzija sadrži, osobito one emocionalne koje svjedoče zajedničku povijest dvojice bliskih protagonista istoga vremena. Portreti Ivana Lesiaka na vrlo se osoban način razračunavaju s Krležom kao autoritetom koji izaziva divljenje, ali i podsmjeh. Riječ je o vrlo intrigantnome viđenju ikone društvene i kulturne moći, no ujedno i kiparovo divljenje koje će, kroz pomalo karikaturalne vidove, ostaviti svjedočanstvo o Krleži kao čovjeku. Djela Mire Vuce zapravo su skice za spomenike i u njima se podjednako tako prepoznaje ironija kojom kipar komentira Krležu kojemu su sredina i vrijeme u kojemu je aktivno participirao na svim razinama još za života nametnuli auru hodajućega spomenika. Dakako, najznačajnija Krležina spomenička plastika je ona Marije Ujević Galetović, nastala nakon brojnih studija i detaljnih analiza, ali i u direktnome kontaktu s Krležom kao modelom, te sjećanjem na vrijeme kiparičina djetinjstva kada se kao vrlo mlada sretala s piscem, inače bliskim suradnikom i prijateljem njezina oca, iz mnogo je razloga važna. Spomenik Miroslavu Krleži Marije Ujević Galetović poprimio je kvalitete Rodinova spomenika Balzacu: kada se jednom sretnete s takvim spomenikom on vam trajno ostaje u memoriji i sva svoja buduća razmišljanja o liku kome je spomenik podignut prolaze kroz auru koju je kipar upisao u broncu.

Djela s ove izložbe na poseban su način posvećena prije liku, a posredno i djelu Miroslava Krleže. Svaki portret, a o portretima je najčešće riječ, upućuju na različite aspekte Krležine ličnosti. Jedan od tih aspekata sigurno treba imati osobito na umu, a to je značenje koje je ovaj veliki pisac i protagonist burnoga stoljeća ugradio ne samo u nacionalni identitet svoje sredine, nego i stvarao mnoge poveznice kojima je taj identitet upisivao u onaj širi, europski. Zaista, nikada nije kasno da se o Krleži govori ne samo kao o hrvatskome piscu kojim su svaki na svoj način bili zaintrigirani slikari i kipari s ove izložbe, vrlo heterogeni u svakome pogledu, a koji su svojim djelima nastojali komentirati i memorirati ovoga velikana.” – tako u katalogu izložbe piše Zvonko Maković.

Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu u Dugoj ulici br. 7 (danas Radićeva), 7. 7. 1893. godine, u 7 sati. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio je u Zagrebu (1899-1908); potom završava kadetsku školu u Pečuhu (1908-1911), a započeti vojni studij u Pešti prekinuo je 1913. godine i odlučio baviti se književnošću; već od 1914. god. piše i objavljuje u časopisima i dnevnim listovima. Krleža je nedvojbeno najznačajniji hrvatski pisac 20. stoljeća. Njegov je književni opus golem i sadrži sve književne forme; piše drame, pjesme, romane, novele, eseje, putopise i polemike.

Autor je mnogih drama koje je počeo pisati još u đačko doba, a prve objavljene drame su Legenda i Maskerata 1914. godine u časopisu „Književne novosti”. Rane ekspresionističke drame Kraljevo (1915), Kristofor Kolumbo (1917) i Michelangelo Buonaroti (1918) nudi Hrvatskom narodnom kazalištu, no tadašnji intendant Bach ih odbija. Prva prihvaćena drama za izvođenje Galicija, na repertoaru HNK u Zagrebu, zabranjena je jedan sat prije premijere 30.12.1920. godine. Prva izvedena drama bila je Golgota 1922. god., također u HNK u Zagrebu. Najpoznatije i najizvođenije Krležine drame su iz Glembajevskog ciklusa: U agoniji (1928); Gospoda Glembajevi (1929); Leda (1939). Uz dramski ciklus o Glembajevima povezani su i novelistički tekstovi; zajedno se bave usponom i društvenom afirmacijom, te konačnim slomom i rasapom jedne bogate obitelji, a Glembajevski ciklus ujedno je prikaz hrvatske visoke građanske klase i društva tog vremena.

Miroslav Krleža pjesme objavljuje od 1916; prva objavljena pjesma bila je Podnevna simfonija u časopisu „Savremenik”, a za života je objavio jedanaest zbirki pjesama. Najveće Krležino poetsko ostvarenje su Balade Petrice Kerempuha (1936), u kojima, na temelju stare kajkavske književnosti i bakine kajkavštine, stvara vlastiti jezični izričaj.
Krležin novelistički opus dijeli se u tri cjeline. Prvoj pripadaju proturatne novele uvrštene u zbirku Hrvatski bog Mars. Drugoj pripadaju tzv. novele malograđanskog kruga – da nabrojimo samo neke: Veliki meštar sviju hulja (1919), In extremis (1923), Smrt Tome Bakrana (1924), Cvrčak pod vodopadom (1937) itd. Treća cjelina je Glembajevski ciklus koji obuhvaća 11 novela i tematizira uspon, te financijski i moralni pad visoke buržoazije i najzanimljiviji je dio Krležine novelistike.

Krležini romani pisani su bogatom, kompleksnom pripovjedačkom tehnikom, nabijeni su radnjom i dramskim scenama, s esejističkim odlomcima što mu omogućuje da se bavi, osim radnjom i karakterima glavnih likova, i širokim društvenim, kulturnim i političkim temama. Osim manje znanih romana Tri kavalira frajle Melanije (1922), Vražji otok (1923) za Krležin romaneskni rad značajna su četiri djela: Povratak Filipa Latinovića (1932); Na rubu pameti (1938); Banket u Blitvi koji je najavio još 1935, a prvi dio romana tiskan je 1938., druga knjiga izašla je 1939., a treća tek 1962; najopsežniji roman Zastave počeo je u nastavcima objavljivati 1962. u časopisu Forum, 1967. objavljene su četiri knjige, a u izdanju 1975. pojavljuje se pet knjiga.

Esejistika je u Krležinom književnom opusu najzastupljeniji žanr. Krleža je bio osoba izuzetne erudicije i širokog interesa, te je u svojim esejima obuhvatio sva područja ljudske djelatnosti. Pisao je eseje o politici, filozofiji, književnosti, likovnoj umjetnosti, glazbi, arhitekturi i općim kulturnim problemima. Prvi esej objavio je 1915. (Barun Konrad), a u zbirci političkih eseja Deset krvavih godina (1937) kritički govori o političkim prilikama u Jugoslaviji. Značajne knjige eseja su još Europa danas te polemičko-esejističke knjige Dijalektički antibarbarus i Moj obračun s njima (1939, 1940). Krležini putopisi Izlet u Rusiju 1925, te Izlet u Mađarsku 1947, također imaju obilježja eseja.

Krleža je utemeljio četiri časopisa (Plamen, 1919; Književna republika, 1923-27; Danas, 1934; Pečat, 1939-40). Nakon II. svjetskog rata aktivno je sudjelovao u društvenom i kulturnom životu novostvorene države. Bio je aktivan u obnovi Društva književnika Hrvatske, postao je potpredsjednik JAZU. Organizirao je veliku izložbu jugoslavenske srednjovjekovne umjetnosti u Parizu 1950. godine, a iste godine je na njegov poticaj utemeljen Leksikografski zavod. Direktor te institucije, koja danas nosi njegovo ime, bio je do umirovljenja. Godine 1967. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika što je izazvalo brojne političke kritike, te se nakon toga potpuno povlači iz političkog života.

Sa suprugom Belom, glumicom, vjenčao se 1919. godine i proveo s njom 62 godine u skadnom braku.

Umro je u Zagrebu 29. prosinca 1981. godine.
Ovako je velikoga hrvatskoga pisca 20. stoljeća, sada aktera likovih radova, predstavila Vesna Vrabec, autorica izložbe u MGZ-u.