Bilosnićev Tigar među 18 knjiga koje preporučuje ugledni američki časopis
 
Već kultna zbirka pjesama Tomislava Marijana Bilosnića Tigar prevedena na šest svjetskih jezika i nagrađena s dvije međunarodne književne nagrade, na svjetskoj književnoj sceni doživljava nove uspjehe

Tigar je, naime,  poslije makedonskog, albanskog, romskog, talijanskog i njemačkog jezika, preveden i na engleski jezik, te 2012. godine objavljen u SAD-u.
Pod engleskim naslovom The Tiger is the World / Tigar je svijet zbirka je objavljena kod poznatog američkog izdavača «Xenos Books» iz Las Crucesa u Novom Meksiku. Prijevod potpisuju Đurđa Vukelić Rožić i Karl Kvitko. Bilosnićev Tigar koji se po objavi našao na mnogim svjetskim portalima od Amerike, preko Italije, Švedeske, do  Kine i Japana, ubrzo je uvršten u najuži izbor knjiga koje se trenutno preporučaju u Americi.

Naime, dr. John Taylor, kritičar koji trideset godina roni rijekama europske moderne književnosti, na blog stranicama časopisa Seawall, u polugodišnjem poetskom izboru između osamnaest novih ponajboljih pjesničkih knjiga objavljenih u drugoj polovici 2012. godine, preporučuje hrvatskoga pjesnika TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA i njegovu pjesničku zbirku TIGAR.

John Taylor (Ohio, 1953.), inače,  autor je trosveščane knjige Paths to Contemporary French Literature te knjige  Into the Heart of European Poetry (Transaction).  Objavio je pet knjiga priča, kratke proze, poezije,  a najnovija mu je knjiga The Apocalypse Tapestries (Xenos Books).  Pjesničku kolumnu  “Poetry Today” objavljuje u časopisu Antioch Review. Također, stalni je suradnik Times Literary Supplementa, ContextaYale Reviewa te Michigan Quarterly Reviewa. Od sredine 70-ih godina živi u Europi, danas sa stalnom francuskom adresom. Do sada je objavio tri knjige prijevoda – Pierre-Albert Jourdan,  The Straw Sandals, odabrana lirika i proza (Chelsea), Philippe Jaccottet,  And, Nonetheless: odabrana poezija i proza1990-2009 (Chelsea), i Jacques Dupin,  Of Flies and Monkeys (The Bitter Oleander Press).

TIGAR (Zadar, 2004.) pjesnička zbirka Tomislava Marijana Bilosnića (1947.) sadrži 150 pjesama na temu tigra. Autor motivu tigra prilazi mitološki, posve se poistovjećujući s ovom egzotičnom životinjom. Mitologiji tigra Bilosnić pristupa na univerzalnoj razini, ujedinjujući sve dosada poznate mitove o tigru – od drevnih dalekoistočnih i indijskih vjerovanja do posve suvremenog, zapadnjačkog poimanja ove gotovo istrijebljene životinje. Stihovima «Ni jedno se zapanjujuće čudo nije dogodilo / u tome vremenu na koje ne postoji ni sjećanje / sve dok u trgovini kupujući piće / nisam naletio na plišanog tigra / On me vratio u počivalište djetinjstva» («Plišani tigar») zapravo počinje prava Bilosnićeva drama s tigrom; tigar prodire u njegovu pjesničku riječ («Tigar je prva riječ», «Tigar među tvrdim koricama knjige»), u život i postojanje. Tigar postaje njegov alter ego, njegova duhovna biografija. a u nekoliko pjesama Bilosnić  glasove svoga imena varira s riječju tigar. Pjesnički jezik «Tigra» obiluje stalnim ponavljanjima koja se svojom ritmičnošću nude kao tajanstveni jezik vrača, čarobna formula za odčitavanje autorove intime. U tom je smislu i Ž. Nižić o jeziku «Tigra» zapisao: «Autor teži izravnom pjesničkom jeziku, ali povremeno koristi i kompliciraniju hermetističku metaforiku. Iz kozmičkih sfera unutrašnjosti i intime sada često dodiruje zemlju. Prostor tog tigra jednako je velik kao i onog intimnog».

Dr. John Taylor o Tigru Tomislava Marijana Bilosnića u američkom časopisu Seawall

 
NAD OVIM SJAJNIM PJESNIČKIM DJELOM DOISTA BI TREBALO I MEDITIRATI I RASPRAVLJATI!


Tigre, tigre svijetli plame
U dubini šumske tame

Kad smo se u školi prvi put susreli sa stihovima Williama Blakea, nisu li nam se učinili poznatima? Odmah  nas je privukla metrika stiha, rima te dojmljivi noćni prizori.  Dakako, izvan prozodije, zapravo izvan poezije, nisu li ti stihovi, iznad svega potvrdili univerzalnost sličnih spektara (ili njihove ustrajne nagovještaje) koji nas salijeću još od ranijih razdoblja.  Tigar omogućuje Blakeu živopisnu  prisutnost svih onih drukčijih od nas. To je čovjekova ontološka neprilika da licem (en face) ostane nasuprot stalnom odmicanju od tigra.

Ono s čim se suočavamo promalja se u formi ili obliku svega što mi nismo.  Zvali mi tigra Bogom, Materijom, Prirodom, Svemirom, Smrću, čovjekovom animalnošću,  svojom srodnom dušom, Ljubavlju, ili štoviše Životom- ono Drugo čeka, ono je uvijek nasuprot nas.  Ta očigledno nedohvatljiva drugost ipak leži u nama (i ostaje nedohvatljiva kao što jest): drugost koju osjećamo formuliramo pomoću jezika.  Pa je nemoguće ne misliti o Blakeu kada čitamo „Tigar je prva riječ“, kao što to piše hrvatski pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić (r. 1947.) u djelu Tigar je svijet, poticajnoj zbirci od 96 pjesama i pjesama u prozi posvećenih tigru i njegovom bogatom filozofskom odjeku.  Prvobitno je objavljena u hrvatskom izdanju pod naslovom Tigar (2004.).  Knjigu su tečno i ritmički otvoreno  preveli Karl Kvitko i Đurđa Vukelić-Rožić.

Pjesma u prozi Tigar je prva riječ iskazuje da pjesniku  riječ tigar (tigrovska riječ) pomaže napustiti „iščupane“ lirske pjesme   kojima je započeo svoj književni opus, kako bi tražio dublju i izvornu inspiraciju, „i opet se vratio u prvu riječ“ otvaravši se novooj tigrovskoj poeziji. U knjizi se tigar  fokusira u različitim aspektima činjenične i simbolične zvijeri. Za Bilosnića tigar je „svijet“, on je sve što pjesnik nije, ili pak paradoksalno, ono što on želi biti ili u stvarnosti već jest.  Nad nekim Bilosnićevim pjesmama možemo promišljati  Nietzscheov  imperativ o „postajanju onoga što jesmo“ (Ecce Homo), ili štoviše misao njegova prethodnika Pindara – „Možeš postati ono što jesi učeći što je to (što si).“

Podijeljen na pet ciklusa, pjesnička knjiga The Tiger is the World nagovještava osobne izvore i traganja. Prepoznatljiva je ta čežnja čak i onda kada pjesnik govori o sudbini tigra unutar njegove fizičke i metaforičke životinjske biti.

U uvodnom dijelu knjige pjesma  „Plišani tigar“   svjedoči alegoričnu preobrazbu. Naime,  pjesnik opaža „plišanog tigra“  kao odrasla osoba, nakon djetinjstva u kojem nije dobio ni jednu jedinu igračku.  Plišana životinja u njemu budi asocijativni stihovani slijed:

„…zaboravljeno sunce javilo se iz njegovih šara
Odmah sam znao da ću još jednom
sve ponovno proživjeti u ljubavi  
Tigar mi je donio utjehu i vratio optimizam
Konačno sam mogao urlikati i pjevati
krenuti za svojim čoporom
hraneći u krvi svoju dušu i svoje tijelo“

Odabrani stihovi odaju tigrovu autobiografsku značajku  ali i povremeno prepoznatljivu ironiju u pjesmama dublje tematike. Sjedinjenje s tigrovim bićem, sa „svijetom“ koji više nije neprijateljska stepa ili prijeteća džungla nego „skrovište“, pjesniku omogućuje  da bar na tren bude svoj.  Umanjujući uz tigra svoja vlastita odvajanja, ova se lirika čita i kao neka vrsta inicijacijskog obreda prema samoostvarenju.  Također, Bilosnić otkriva sve aspekate tigrovih psiholoških i kreativnih utjecaja, uključujući pritom i svoju  bespomoćnost u vrijeme tigrove odsutnosti. Drugi dio, „Tigar četiri puta izlazi iz šume“ značajno problematizira odvajanje tigra i pjesnika, sada možda i zauvijek. Aludirajući na kreativnost iznjedrenu gornjom „prvom rječju“, Bilosnić primjećuje: 

Gledajući za njim
jezik mi ispada
Ni srca više nemam
ono je žuti list u snijegu
Slučajno sam se našao
gurnut u ovaj tunel
u noć
prekriven sitnim četkicama sna
kroz koju je prošao tigar
kao dijete što vrišti
poslije buđenja

Tigar je dakle pjesnikova intimna veza sa životom i  pisanjem.

Tigrova implikaciju za specifičnim sobom prepoznatljiva je kao njegov  mitski, svemirski i transcendentni lik.  Temeljen na simbolici različitih duhovnih i filozofskih tradicija, uključujući kršćanstvo, Bilosnić ocrtava različite metafizičke tigrove, kao primjerice u pjesmi „Tigar na prijestolju od snijega.“

Tigar dolazi s one strane sebe
Tigar liježe na sjenu svoje ljubavi
Tigar opčarava injem svojih brkova
Tigar gleda kroz krunu od naranče
Tigar je sudac koji svjež dosuđuje
Tigar je svijet s jednom jedinom riječju
Tigar je zasjeo prijestolje snijega
Tigar je vjernost nacrtane zvijezde
Tigar ljubi i izmišlja sreću
Tigar živi da utješi vrijeme

Staviti sve to u jednu riječ, Tigar je svijet.

Ostale pjesme naglašavaju različite metafizičke zadaće ili odgovornosti tigra.  Životinja uzima dodatna, ponekad međusobno kontradiktorna svojstva u svakoj novoj pjesmi ili lirskoj prozi do stupnja dok njezin složen portret nije kaleidoskopski zaokružen – što opet ukazuje na prepoznavanje Drugoga. Tigar ne može biti zarobljen kao jednokratan subjekt (kolikogod bio složen) i držan u kavezu. Po svoj prilici ne može ga se zarobiti bilo kako, osim na uobičajen način.   U tom kontekstu neke  pjesme ipak evociraju tigrove u njihovom zemaljskom animlnom obličju, u njihovoj nečovječnosti:

Ne zanimaju ga bezlične stvari
On se predaje tijelu
On se predaje igri
u kojoj ne misli ni na što
Za njega ništa ne traje dulje od trenutka
u kojemu je svaki oblik obmana
u kojemu je svaki utisak privid
u kojemu je sve kao pahuljica na dlanu
zanosna i stvarna

Komparacija u prvom stihu i usporedba u pretposljednjem  ukazuju da sam čin opisivanja tigra-u–sebi govori u kojoj mjeri zamišljamo životinju i kakva ona uistinu može biti;  a ova i druge pjesme sugeriraju da je tigar u svojoj biti objekt naših iščekivanja i  čežnji.  Tigar nas odaje, izlaže, kao u zoološkom vrtu gdje pjesnik vidi tigra i „nije oduševljen“.  Zamršenost subjektivnog i objektivnog temelj je Bilosnićevih provocirajućih refleksija koje  prikazuju opću tigrovsku priču:  u našem stvarnom svijetu čovječanstvo tigra smatra „nečim što (on) nikad nije bio“ stoga životinja na kraju nestaje.   „Mi trebamo tigra“, predzadnja lirska proza,  otvara problematiku nestajanja „tigrova“:

Zato što nema tigra
o njemu postoji priča.

I konačno, nad ovim sjajnim pjesničkim djelom doista bi trebalo i meditirati i raspravljati!

Eighteen Poets Recommend New & Recent Collections

November 26th, 2012
Welcome to the Seawall’s semi-annual poetry feature. This season, eighteen poets write briefly on some of their favorite new and recent collections. This multi-poet/title feature is posted here in April and November. The commentary includes:
Joshua Weiner on Bewilderment: New Poems and Translations by David Ferry (University of Chicago Press)
Evie Shockley on The Vital System by C. M. Burroughs (Tupelo Press)
Nick Sturm on Bright Brave Phenomena by Amanda Nadelberg (Coffee House Press)
Anna Journey on Copperhead by Rachel Richardson (Carnegie Mellon)
Rusty Morrison on To Keep Love Blurry by Craig Morgan Teicher (BOA Editions)
Hank Lazer on If by Leonard Schwartz (Talisman House)
Lisa Russ Spaar on Nine Acres by Nathaniel Perry (The American Poetry Review)
Christopher Merrill on Mara’s Shade by Anastassis Vistonitis, translated from the Greek by David Connolly (Tebot Bach)
Shane McCrae on Fowling Piece by Heidy Steidlmayer (Triquarterly)
Adrian Blevins on Wolf Lake, White Gown Blown Open by Diane Seuss (Univ. of Massachusetts Press)
Paul Otremba on ROTC Kills by John Koethe (Harper Perennial)
Joni Wallace on Animal Collection by Colin Winnette (Spork Press)
Daniel Bosch on More Pricks Than Prizes by Tom Pickard (Pressed Wafer)
Kelly Cherry on The Swing Girl by Katherine Soniat (LSU Press)
Judith Harris on Mark The Music by Merrill Leffler (Dryad Press)
Andrew McFadyen-Ketchum on Water Puppets by Quan Barry (University of Pittsburgh Press)
John Taylor on The Tiger is the World by Tomislav Marijan Bilosnic, translated from the Croatian by Durda Vukelic-Rozic and Karl Kvitko (Xenos Books)

Recommended by John Taylor

The Tiger is the World by Tomislav Marijan Bilosnic, translated from the Croatian by Durda Vukelic-Rozic and Karl Kvitko (Xenos Books)
“Tyger! Tyger! burning bright / In the forests of the night.”
When we first came across William Blake’s lines at school, wasn’t it as if we already somehow knew them? The meter, the rhyme, and the striking nocturnal imagery immediately engaged us; however, beyond prosody, indeed beyond poetry, didn’t they above all confirm the universality of similar specters (or persistent intimations) that had been haunting us ever since a much earlier period? A tiger provides Blake with a vivid representation of all that is utterly different from us. It is man’s ontological predicament to remain at one remove, en face. And what we face seems to loom in the form or the shape of all that we are not. Call the tiger God, Matter, Nature, the Cosmos, Death, man’s Animality, one’s Fellow Creature, Love, or even and perhaps especially Life, that Other waits over there, across from us … Yet this apparently unreachable otherness also lies within us (and remains unreachable, as it were): we formulate the othernesses that we sense by means of language. So it is impossible not to think of Blake when we read “one of the first words is tiger,” as declares the Croatian poet Tomislav Marijan Bilosnic (b. 1947) in The Tiger is the World, his stimulating collection of 96 poems and prose poems devoted to the animal and its rich philosophical resonance. First published as Tigar, pjesme in 2004, the book has now been fluently translated by Karl Kvitko and Durda Vukelic-Rozic.
Even as Bilosnic’s prose poem, “The Tiger in Speech,” states how the word tiger helps him to leave behind the “uprooted” lyrical poems with which he began writing, to seek a deeper and more genuine inspiration, “to return to the first word again,” and thus, in effect, to found a new poetry by forsaking poetry, each piece in this volume focuses on a different aspect of the factual and symbolic beast. For Bilosnic, the tiger is “the world”; that is, everything that the poet is not as well as, sometimes paradoxically, what he aspires to be or actually already is. For some of these poems, one thinks of Nietzsche’s imperative of “becoming what one is” (see the subtitle of Ecce Homo) and, even more so, of its Pindarean antecedent: “May you become what you are by learning what it is (you are).” Arranged into five sections, The Tiger is the World hints at personal sources and certainly surges forth from personal necessity, even as it narrates the destiny of the tiger both as an animal and as a multifaceted metaphor that should be — or should have been — useful to us.
The founding act, as recounted in “The Tiger in the Market,” occurs when the poet spots a “plush tiger” when he is an adult, after a childhood in which he had never been given a single toy. Upon the sight of the stuffed animal, he tells us, “the sun I’d forgotten existed shone out from his markings, and instantly I knew I’d experience everything there is to experience in love. He returned me to the refuge of childhood, brought me comfort and restored my optimism. Finally I was able to roar and to sing, to strike out with my pack, to nourish my soul and my body with blood.”
The passage illustrates the tiger’s autobiographical significance as well as the irony that sometimes lightens poems with serious import. Uniting with the tiger’s being, with a “world” that is no longer a hostile steppe or a menacing jungle but rather a “refuge,” enables the poet to become himself, at least for a while. Diminishing, with the tiger’s help, the various separations that he feels is thus a kind of initiatory rite to self-realization. And Bilosnic traces other aspects of the tiger’s psychological and creative influence on him, including his feelings of helplessness when it is absent. The second section, “The Tiger’s Eyes,” notably relates how the tiger leaves the poet, perhaps for good. Alluding to the creativity spawned by the aforementioned “first word,” Bilosnic notes: “Watching him depart, I feel my tongue fall out. I no longer have a heart: it’s a yellow leaf in the snow. By accident I found myself pushed into this tunnel, into the night, covered by the tiny bristles of a dream through which the tiger came, like a child that screams after being awakened.” The tiger is intimately linked to both life and writing.
Alongside the tiger’s implications for a specific self is its mythic, cosmic, and transcendent character. Drawing on symbolism from various spiritual and philosophical traditions, including Christianity, Bilosnic delineates various metaphysical tigers, as in “The Tiger on a Throne of Snow”:
The tiger emerges from out of himself
and lies down on the shadow of his love.
The tiger fascinates with the white frost of his whiskers
and looks through the crown of an orange.
The tiger is the judge who judges afresh.
The tiger sits on a throne of snow.
The tiger is the truth of a painted star.
The tiger loves and conceives happiness.
The tiger lives as a consolation to time.
To put it in a single word:
The tiger is the world.
Other poems highlight different metaphysical tasks or responsibilities. The animal takes on additional, sometimes mutually contradictory, attributes in every new poem or prose poem, to the extent that its composite portrait is not so much full-rounded as kaleidoscopic — which is, once again, how Otherness can appear to us. The tiger cannot be captured as a single entity, however complex, and kept in a cage. Probably it cannot be captured whatsoever, except in the most ordinary sense. Still other poems evoke tigers as we know them on this earth, in their animality, their non-humanness:
He is not interested in impersonal things.
He’s devoted to the body.
He’s devoted to the game,
during which he thinks about nothing.
For him nothing lasts longer than an instant
in which every shape deceives,
every impression is an illusion,
everything is like a bit of fluff in your palm —
captivating and real.
Yet the negative comparison in the first line and the simile in the penultimate line show that the very act of describing the tiger-in-itself reveals as much about how we imagine the animal to be as about how it might truly be; and this and other poems suggest that the tiger is essentially an object of our expectations and, arguably, desires. The tiger discloses us, exhibits us, as at the zoo where the poet sees a tiger and is “not impressed.” Intricacies of subjectivity and objectivity underlie these thought-provoking pieces which, moreover, sketch an overarching narrative: as in our real world, mankind ultimately makes of the tiger “something he’s never been” and the animal vanishes at the end. The second-to-last prose poem, “We Need the Tiger,” opens up a perspective on this extinction: “Because the tiger does not exist, there is a story about him.” This fine volume should be meditated on and discussed.
[Published July 2, 2012. 108 pages, $15.00 paper]
John Taylor has recently published If Night is Falling (Bitter Oleander), a collection of prose texts, and three book-length translations of French poetry (by Philippe Jaccottet, Pierre-Albert Jourdan, and Jacques Dupin). He is also the author of Into the Heart of European Poetry (Transaction).