PREPLITANJE HISTORIOGRAFIJE I KNJIŽEVNOG PUTOPISA
Piše: Đuro Vidmarović
Bilosnić pišući svoje historiografske teme poštuje stručnu literaturu i ne ide u fantazmagorije i ekstemporacije izvan konteksta. On samo pronalazi u toj literaturi zanimljive teme, ali i niz nejasnoća, kontradikcija i bijelih mrlja, koje nastoji objasniti snagom svoje imaginacije i logike. Pri tome pomaže se terenskim istraživanjem, usmenom predajom, dakle materijalom kojima se kabinetski povjesničari ne služe.
Pogledajte naslovnice 22 povjesnice T.M. Bilosnića!
Tomislav Marijan Bilosnić (Zemunik, 18. siječnja 1947.) istaknuti je suvremeni hrvatski književnik. Među najproduktivnijima u svome naraštaju. Do sada je objavio oko 100 književnih naslova. Okušao se u mnogim literanim žanrovima. Pisac je romana (podsjećamo na četiri neoegzistencijalistička romana: «Ispovijed isuvišna čovjeka» (Zagreb, 1985.), Tijesni prostor» (Zadar, 1990.), «Ljubavni slučaj pisca» (Split, 2001.) i «Kolac u rijeci Zrmanji» (Pula, 2007.), pjesama (podsjećamo na pjesničke zbirke «Vila Velebita» (Zadar, 1993.), «Štit(i) slovo hrvatsko» (Zadar, 1994.), «Krik» (Nin, 2001.),»Tigar» (Zadar, 2004.) i «Ogrlica» (Zadar, 2006.)., književnih feljtona, kritika i ogleda, putopisa i slikopisa, TV-scenarija (poznata serija «Pustolovine morskog konjica»), romana i pjesama za djecu, a s jednakom nadarenošću stvara i likovna djela kao slikar i umjetnički fotograf (preko 30 samostalnih izložaba). Književni su mu uradci prevođeni na talijanski, engleski, njemački, turski, albanski, španjolski, poljski, ruski, makedonski, rumunjski i slovenski jezik.Osim toga okušao se u novinarskoj struci, prošavši mnoge stepenice, od novinara, do pisca feljtona, urednika i pokretača više književnih i društvenih glasila. Napisao je na tisuće članaka, komentara, reportaža, zapisa i putopisa objavljenih gotovo u svim hrvatskim novinama. Član je Društva hrvatskih književnika unutar kojeg obnaša dužnost predsjednika Zadarskog ogranka, DHLU, Matice hrvatske, Napretka, etc.Znatiželjan, nemiran i darovit čovjek. Proputovao je cijeli svijet, radio niz poslova koji nemaju dodira sa spisateljstvom, sudjelovao u radu nevladinih udruga, da bi u vrijeme jugosrpske invazije pridružio se dragovoljcima Domovinskog rata.
Iako književno nazočan na cijelom prostoru Hrvatske, Bilosnić je ostao vjeran Zadru, uživajući time sve blagodati rodnoga podneblja, ali i plaćajući visoku cijenu kao književnik. Naime, nasuprot činjenici što mu se priznaje zasluženo mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti, on je kao stvaralac nepravedno bačen na marginu time što ga mnoge naše književne «veličine» koje pišu svoje posvećene sinteze i književne antologije, tretiraju kao «zadarskog književnika», dakle kao »regionalca», odnosno «lokalca» koji nema što tražiti «na nacionalnoj razini». Takav metropolitanizam ne koristi hrvatskoj književnosti. On je, što više, osakaćuje, destruira i nameće lažne premise kao znanstvene istine.
Posljednjih sedam godina Bilosnić se predstavio (kao «nus-proizvod» njegove književne radionice, neka oprosti na izrazu), nizom knjiga putopisnog i feljtonističkog karaktera u kojima se bavi temama iz povijesti Zadra, Ravnih Kotara i Bukovice, dakle svoga zavičaja. Ovim «proizvodom» Bilosnić je, kako s pravom istiće dr. Sci. Franjo Smiljanić, oživio zamenarenižanr «popularno pisanih povjesnica». Do sada je objavio 14 svezaka ovakvih radova. Zanimljiva je geneza njihovoga nastanka. Naime, kao vrijedno književno ime, Bilosnić je zbog godina koje su iznenadile njegov živahan i radoznao duh, morao u mirovinu. Tada je još više bio iznenađen visinom mirovine. Ta ga je visina suoćila sa snažnom egzistencijalnom (nepoetskom) tjeskobom. Preostalo mu je jedino nastaviti s novinarskim poslom.
Obilježavanje 3000 godina zadarske povijesti, potaknulo je Bilosnića da se ozbiljnije približi temama vezanima uz daleku i dalju prošlost. Kao marljiv i darovit pisac, nije se zadržao na novinarskim prepričavanjima pročitane literature, što znači odraditi posao neutralno, bez emocija i entuzijazma, naprosto zbog kruhoboračkih razloga, već je ušao malo «dublje» u problem, odlučivši kao intelektualac kritički promisliti sadržaje pročitanih knjiga, studija i rasprava. Ali, nakon rada u knjižnicama, Bilosnić otkriva novi, nepoznati i na svoj način privlačan svijet povijesti i prošlosti, sakriven pod zemljom, u napuštenim grobljima, crkvištima, starim ruševinama i gradinama koje leže zaboravljene i zarasle u makiju, napuštene od onih čiju su povijest stvarale. Njihov govor bio je za književnika veliko otkriće. Sjedinio se čitač u arhivima i književnik putopisac, ljubitelj starina i ljubitelj Domovine i svoga zavičaja, Tako su nastajali feljtoni i putopisi koji literarno gledajući pripadaju književnosti, ali koji ozbiljnošću pristupa povijesnim temama ulaze u sferu tzv. popularne historiografije, odnosno povjesnice. Objavljivani su u lokalnim glasilima. Što je najvažnije, pobudili su zanimanje čitatelja, jer su im lijepim i razumljivim književnim jezikom približili vrlo ozbiljne teme koje otkrivaju prošlost ne samo rodnoga kraja, već i vlastitoga naroda, čime ulaze u tajanstven i snažan fenomen izgradbe i postojanja historijske svijesti i etničkoga idetifikacijskoga koda. Osjetivši podršku čitatelja, književnik odlučuje skupiti napisane feljtone i putopise i ponuditi ih javnosti kao ukoričena djela. Sam se iznenadio koliko je stranica napisao, koliko tuđih radova pročitao, a vlastitih koraka učinio posječujući mjesta o kojima je pisao.
Možemo pratiti Bilosnićevo «sazrijevanje» u ovome poslu. Prvi feljtoni i putopisi otkrivaju fasciniranost prošlošću na način koji nije blizak stručnjacima, ali je blizak književnicima. Naime, u prošlosti ima mnogo tamnih i neobjašnjivih mjesta, onoga što se u novinarstvu naziva «na rubu znanosti», a kao žanr «znanstvena fantastika». A prošlost Zadra i okolnih krajeva i otoka gurali su u svijest i pod pišćevo pero čudesne književno-povijesne sadržaje. Kada je skupio napisano pod utjecajem fascinacije otkrivenim, nastale su knjige: «3000 godina Za dar», (felj.), Zadar, 2001., «Nin u središtu mitskog carstva» (felj.), Nin, 2002., «Caska dio Atlantide» (felj.), Novalja, 2002., «Odisej sa zadarskih otoka» (felj.), Zadar, 2002. i «Polifem iz Manite peći» (felj.), Zadar, 2004. Navedene knjige potiču zanimanje za prošlost i sigurni smo, da je za domaće ljude, njihov sadržaj bio pravo otkriće. Pitanje je, koliko ih koriste u turističkoj promičbi, jer takvu vrstu literature drugi narodi ugrađuju u predstavljanje znamenitosti svojih zemalja i turističkih ponuda. Ako ste posjetili neku od sjevernih zemalja, npr. Dansku, tada ste mogli vidjeti s kolikom se pomnjom i pažnjom pristupa obilježavanju mjesta koja svjedoče o nacionalnoj povijesti, često kao rekonstrukcija prikazana na prigonome panou, jer pred očima gledate tek zelenu travu.
Nakon, uvjetno rečeno, Bilosničeve fascinacije poviješću do razine SF-a, slijedi «ozbiljniji», odnosno povijesnoj struci bliži pristup. Od daleke povijeti u kojoj se miješaju mitovi i stvarnost, autor prilazi «bližim» i nacionalno «vrućim» povijesnim temama, što mijenja njegovu literarnu dioptriju. Tako promatramo knjige: «Gledajte tamo onaj grad» (felj.), Zadar, 2005.,»Zadarski posjedi» (putopisi), Zadar, 2006, «Zemunik» (putopisi), Zadar, 2006., «Posjedi u Brdima» (putopisi), Zadar, 2006. i «Sjaj zadarskoga zlata» (felj.), Zadar, 2006.
Kako ne bi bilo zabune, Bilosnić pišući svoje historiografske teme poštuje stručnu literaturu i ne ide u fantazmagorije i ekstemporacije izvan konteksta. On samo pronalazi u toj literaturi zanimljive teme, ali i niz nejasnoića, kontradikcija i bijelih mrlja, koje nastoji objasniti snagom svoje imaginacije i logike. Pri tome pomaže se terenskim istraživanjem, usmenom predajom, dakle materijalom kojima se kabinetski povjesničari ne služe. On odgovorno navodi autore i njihova djela kojima se koroistio, tako da čitatelj koji želi više saznati o određenoj temi ili problemu može to učiniti čitajući ponuđenu stručnu literaturu.
Godine 2007. Tomislav Marijan Bilosnić objavljuje tri zbirke svojih feljtona i putopisa: «Stara Liburnija» (putopisi), Zadar, 2007., «V Hrvateh» (putopisi), Zadar, 2007. i «Hrvatski knezovi i kraljevi . Kroz Ravne Kotare i Bukovicu» (felj.), Zadar, 2007.
Tomislav Marijan Bilosnić: Stara Liburnija, «3000 godina Za dar», Zadar, 2007.
Knjiga «Stara Liburnija» sadrži 35 novinskih serijala. Pisac pogovora, dr.sci. Ivo Fadić, ravnatelj Muzeja antičkog stakla u Zadru, ističe da se Bilosnić kronološki bavi Ravnim Kotarima i Bukovicom «od 100.000 godina prije Krista do ranog srednjeg vijeka. Knjiga obiluje, nastavlja dr. Fadić, zemljovidnim opisima krajolika, toponimima, arheološkim lokalitetima, povijesnim crticama i legendama, te opisima i valorizacijom najznačajnije pokretne i nepokretne kulturne ostavštine… Autor je zavirio u čarobne i magličaste kutke putopisnog prostora i omogućio čitateljima da spoznaju svoj kraj, pa makar kroz mitove i legende ili ponekad subjektivno gledište njega samog – Tomislava Marijana Bilosnića. Jer, kako i sam kaže, ako ne zavirimo u maglu naše daleke prošlosti, u našoj duši ne može biti nikakve slike o sjaju budućnosti». Sretnu simbiozu književne imaginacije i stručne relevancije u navedenoj knjizi, uočava i dr. Fadić: «Stoga tekst Tomislava Marijana Bilosnića nije sveden samo na legende i mitove. On obiluje citatima i dosadašnjim sigurnim spoznajama iznimno velikog broja manje poznatih i inih najrelevantnijih istraživača ravnokotarske i bukovičke prpošlosti». Navedene riječi člana znanstvene zajednice dovoljno govore u prilog tezi o vrijednosti djela koje predstavljamo. A sam Bilosnić ovako opisuje svoj rad: «Kada sam putujući kroz Ravne Kotare i Bukovicu počeo pisati putopise/povjesnice, nisam ni slutio koliko naš čovjek malo zna, kako o staroj, tako i o onoj bližoj nacionalnoj povijesti, ovog iznimnog, vrlo specifičnog i nadasve važnog prostora, kroz gotovo sve povijesne epohe. Brzo sam se uvjerio i u činjenicu kako je prostor Kotara i Bukovice, kao aktivno središte radijacije jadranske i mediteranske, a prije svega hrvatske kulture, nepravedeno zaboravljen, potisnut na margine znanstvenog i političkog, pa i nacionalnog interesa; o njemu je malo i slabo, loše pisano.»
Fasciniran arheološkim nalazištima straoga naroda Liburna koji je živio na «ravnokotarskom poluotoku, koji počinje kod Karina, omeđen Karinskim i Novigradskim morem, nastavlja se Ždrilom te Velebitskim i Zadarskim kanalom, a završava Šibenskim zaljevom i Krkom do Skradina», autor ovaj prostor uspoređuje s Paloponezom. «Prostor je to koji se i po zemljopisnoj sličnosti može usporediti s Peloponezom, ali i po još neistraženim, i još više nevaloriziranim visokim civilizacijskim utjecajima.»
Između 35 «putopisa/povjesnica» koji su svaki na svoj način intrigantni i zanimljivi, ističemno slijedeće: «Luk od Novigradskog i Karinskog mora do Krke iznad Skradina»; «Ravni Kotari napučeni više od 100 000 godina»; «Impresivna Impresso kultura»; «Od Nina do Skradina niska gradina»; «Sličnost Smilčića i Vučedola»; «Liburnski nakit kao jedinstveni domaći brand»; «Borova šišarica kao simbol zagrobnog života»; «Prvu povijesnu bitku na Jadranu vode Zadrani»; «Najstariji literarni izvor koji spominje Zadrane»; «Kelti u Ravnim Kotarima»; «Sin Božanskog Cezara August, otac kolonije?!»; «Liburnske općinske zajednice u Kotarima»; «Svetišta u Kotarima nisu nikad u središtu grada» ; «Svaki dvanaest kilometara grad»; «Gotska vlast u Kotarima»; «Učenik sv. Marka u Kotarima»; «Prvi ninski kršćani u kući obitelji Barbius»; «Tito, učenik sv. Pavla u Zadru»; «Na putu za Rim sv. Petar odmorio u Zadru»;»Ninska biskupija osnovana u 1. stoljeću»; «Spasitelejv učenik ninski biskup»; «Kršćanstvo u Ravnim Kotarima istodobno kada i u Akvileji»
Knjiga «Stara Liburnija» obiluje s odgovarajućom fotodokumetacijskom građom, te kazalom osobnih imena, kazalom zemljopisnih naziva i, posebno važnim prilogom: «Popis liburnskih gradina u Ravnim Kotarima, Bukovici i Zadarskim otocima, onako kako ih donosi dr. Šime Batović» (Godišnjak, knjiga XV, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1977.
Budući da se kulturna baština Liburna ugradila u kulturu doseljenih Hrvata, proučavanje ovoga antičkoga naroda prilog je otkrivanju i vlastitih kulturnih i civilizacijskih izvora.
Tomislav Marijan:Bilosnić, V Hrvateh, «3000 godina za dar», Zadar, 2007.
S historiografskog motrišta, «V Hrvateh» je u nizu «putopisa/povjesnica» najpoticajnija Bilosnićeva knjiga. Sadrži 28 poglavlja koja su ranije objavljivana kao prilozi u «Zadarskome listu». Poticajna je zbog toga što se u njoj nastoji racionalno, logički i emocionalno upozoriti na tzv. neriješena pitanja hrvatske hostoriografije, na dva «mračna stoljeća» naše povijesti, VI.-IX., kako se ovo razdoblje naziva u djelima pojedinih hrvatskih medijavelista. Bilosnić odgovorno i s punom obzirnošću prema ljudima iz znanosti, postavlja niz pitanja koja povjesničari ograničeni, odnosno obvezatni metodikom struke, ne mogu postaviti. To još više dolazi do izražaja kada Bilosnić daje svoje odgovore na takva pitanja. On sam kaže: «Ja nisam ništa izmislio, drugi su sve rekli, ja to samo kroz oko i doživljaj pisca prenosim dalje». Za povjesničara jedino relevantno štivo na osnovi kojega može i smije donositi zaključke i rekonstruirati zbivanja, jest povijesno vrelo. Razčlamba, kritička valorizacija i odnos prema vrelima poseban je problem. U tome se kriju sve moguće manipulacije, zloporabe i moralne aberacije u struci. Poglavito kada se politika nametne i prinudi znanstvenike da svoje spoznaje ne izvode iz povijesnih vrela, već da ih prilagođavaju Prokrustovoj postelji raznih ideologema. Naveli smo ove misli kako bi se izbjegao mogući nesporazum s povjesničarima. Vjerojatno je i autor to napisao vođen istim razlozima. Ova knjiga nije nastala s ciljem polemiziranja, već iz razloga književne ushićenosti i intelektulane radoznalosti. Postaviti pravo pitanje znaći dobiti pola odgovora na njega.
U knjizi koju predstavljamo autor u formi književnoga putopisa obrađuje povijest Ravnih Kotara i Bukovice koji su se u srednjem vijeku nazivali Hrvati, u kontekstu etnogeneze i doselidbe Hrvata, te njihove najranije povijesne i kulturne prošlosti. Bilosnić je čitajući radove iz hrvatske medijavelistike ostao iznenađen zanemarivanjem Ravnih Kotara i Bukovice, dok je u isto vrijeme bio suočen s obiljem povijesnih izvora, a na terenu s toliko neistraženih arheoloških lokaliteta, da to nije mogao objasniti drugačije osim čuđenjem. Njegovo je čuđenje i prijekor našim povjesničarima koji se nisu željeli suočavati s pitanjima koja su za pobornike tolomaškog i jugoslavenskog ideologema bila neupitna. Navedeni ideologemi povijest su ovoga kraja tumačili restriktivno, uvijek na štetu Hrvata, bez obzira što je to značilo na štetu znanosti, odnosno znanstvene istine. Znanstvena je istina bilo ono što su politički močnici htjeli. Od povjesničara se tražila implementacija unaprijed zadanih istina. To je vrijeme tragedije hrvatske historiografije, a ono još nije minulo, jer znanstveno povjesničarsko poštenje često je puta i u naše dane na niskoj cijeni.
Knjigu «V Hrvateh» Bilosnić započinje putopiosom «Kotari kao hrvatski kulturni pejzaž», u kojem polazeći od matoševskog pristupa krajoliku, naglašava: «Pejzaž je lice našeg krajolika, a lice je ogledalo njegove duše, složena slika nutrine, svi titraji i sve tajne, arhiv svakoga zapisanog trenutka življenja od prvoga časa nastanka do danas.» Slijedi misao s kojom se slažem kao povjesničar: «Jedino interdisciplinaran pristup, jedino tako postavljeni i poslagani izvori, i njihova znanstvena, ali i pejzažna interpretacija, mogu nas dovesti do preciznih i prvorazrednih rezultata, do pravih otkrića, zapravo do istine».
U putopisu «Svoje antičko ime gradovi prenose u srednji vijek» Bilosnić se susreo s dvojbom: «Međutim, i dalje ostaju dvojbe, vode se polemike, ostaje nejasno što se zapravo dogodilo padom vlasti zapadnog Carstva na ovom našem hrvatskom, ravnokotarskom prostoru. Prateći ono što što je do sad rekla povijest o vremenu između antike i srednjega vijeka o stanju u zadarskom zaleđu, čini se kao da je tamo nastala crna rupa, vječita tama i snažan mrak». Na temelju literature i uvida u arheološku situaciju, Bilosnić dolazi do spoznaje da «ovdje ne dolazi do nikakvog prekida širenja narodne povijesti, već ona bilježi neprekinuti niz, odnosno nastavljanje». I produžuje: «Vjera, kultura, civilizacija, društvene prilike i odnosi, istina, promijenile su se postupno poput godišnjih doba, gotovo prirodno. Na isti način postojeći se narod prometnuo, preobrazio, a dijelom i stopio s drugim, s došljacima, u jedan potpuno novi etnički element. S jedne strane prihvaćanjem, a s druge zadržavanjem svega što je dotad ovdje tvorilo tradiciju, koja se prenosila tisućama godina s koljena na koljeno, zadržao se kontinuitet koji povijest teško priznaje, samo zato što takav slijed događanja i tumačenja izaziva poteškoće u znanstvenome sporazumijevanju. Na mnogim mjestima i stranama u Kotarima ostaju isti nazivi, ista imena, gotovo ni jedno ranije naselje nije nestalo, dok su se neka municipalna, gradska, općinska središta tek donekle izmijenila i modificirala. Na istim naseljenim mjestima zato danas i možemo pratiti više kulturnih slojeva, zapravo cijeli tijek ljudske civilizacije, od prajhistorije do danas»- zaglavljuje Bilosnić.
S pitanjem doselidbe Hrvata Bilosnić se susreće u putopisu «Hrvati u Kotarima prije historiografske datacije». S time u svezi njegove su dvojbe: «Iako je `historiografija doseljenje Hrvata, odnosno Slavena na otoke datirala tek drugom polovicom X. stoljeća`, kako je primjetio P. Skok, Hrvate dosta ranije nalazimo na Ižu, Olibu, Premudi, Ugljanu, Ravi, Skardi, Vrgadi, Kornatima, Silbi i drugdje. Recimo toponomastika otoka Oliba `gotovo je bez iziuzetaka slavenska, bez starijih romanskih tragova`, dok je u imenu Silbe vidljivo kako su Romani preuzeli latinski oblik od Hrvata». Slijedi novo suočavanje s deficitom hrvatske historiografije: «Uostalom, danas i struka priznaje kako je `dosadašnja historiografija suviše malo vodila računa o slavenskoj i hrvatskoj kolonizaciji bizantske Dalmacije, te joj stoga nije bilo lako odgovoriti na pitanje kako se moglo romansko stanovništvo stoljećima održati među mnogobrojnim Slavenima i Hrvatima». Slijedeći liniju konvivencije između doseljenih Hrvata i domicilnog pučanstva, Bilosnić zaglavljuje: «Gledajući samo s biološkoga stajališta jasno je da liburnski, ilirski ostatci koji su ovdje oduvijek u premoćnoj većini nisu najednom u 5.i 6. stoljeću jednostavno mogli nestati. Samo je novo ime Hrvati, ovdje stvorilo ili donijelo novu krv, novu snagu i dušu, novi etnički kostur, zbog čega i nisu vidljive nikakve političke ili bilo koje druge granice kao smetnja njihovom brzom širenju. Hrvati u Kotarima kao da su iznikli iz zemlje». U slijedećem poglavlju «Hrvati u Kotarima dočekali Slavene» Bilosnić rješava svoj dojam da su Hrvati «izniknuli iz zemlje». Prihvaća, kako je u naslovu eseja vidljivo, autohtonističku tezu, odnosno slijedi razmišljanja poznatoga povjesničara Stjepana Antoljaka. Stoga piše: «Istraživanja prvih upućuju na to kako su Hrvati ovdje već bili kada su u poznatim seobama naroda ovamo došli Slaveni. Hrvati su, naime, koji su iskustveno poučeni autohtonim liburnskim i rimskim političkim, vojnim i društvenim ustrojem, Slavenima tako rano organizirali ovdje državu, dali joj svoje domaće ime, a za uzvrat primili slavenski jezik». (…) Doista, treba postaviti i ovakva pitanja: Ako Hrvati dolaze s Visle, Pruta, iz Zakarpaća, otkuda su mogli biti tako brzo vješti pomorci, brodograditelji, ribari, gusari, u svemu gotovo ravni Liburnima?! Kako to da su se tako brzo prilagodili uvjetima gdje nema mekog tla, već se obradive površine stvaraju krčenjem, kopanjem, paljenjem; novom načinu stočarstva na kamenu i kršu. (…) Nadalje, kako to da Hrvati ovdje gotovo ne tešu drvo, niti u drvu rade, već odmah u kamenu klešu, zidaju kuće, palace, dvorce, crkve, pišu i grade spomenike, izrađuju takvu kamenu plastiku kakvu više nikada u povijesti neće ponoviti. Čine sve ono što u Zakarpaću nisu poznavali». Istu tezu razvija u putopisu «Arvati su ovdje bili i ostali», zatim u tekstu «Autohtoni Hrvati i prvi plodovi Crkve». Temu etnogeneze razvija u nekoliko putopisa., da bi u tekstu «O `dolasku Hrvata na more» pokušao dati odgovor na ovo teško pitanje: «Dakle, sve dok ne riješimo enigmu Liburna, nećemo riješiti ni pitanje Hrvata, kao što to nije moguće bez temeljitog ispitivanja što se dogodilo u Kotarima, posebice od 5. do 7. stoljeća. Sve dotle, javljat će se mnoga protuslovlja, neće nam biti jasna mnoga ovdašnja dramatična zbivanja i njihovi dubinski procesi, a složenost hrvatske prostorne i društvene osnovice u stalnom vrenju neće nam dozvoljavati konačnu sintezu hrvatskog srednjovjekovlja koje se u punome sjaju javlja na prostoru od Nina do Knina, kao najblistaviji izraz našeg umjetničkog i intelektulanog stvaralaštva i političke ideje».
Vrlo su poticajne povjesnice: »Neizreciva zbilja Višeslavove krstionice», «Prva Hrvatska biskupija u Ninu», «Uzrečica `Bog Hrvata` postoji od 679. godine», «Hrvatska vladarska sjedišta od Nina do Knina» i «Hrvati izvorno nisu bili ratnici».
Nekoliko poglavlja posvećeno je istraživanju starohrvatskih grobišta i spoznaja koje su ta istraživanja donijela. To su: «Ždrijac – najstarije otkriveno hrvatsko groblje», «Grobovi omeđeni Zrmanjom i Cetinom», «Samo u Kašiću otkriveno više od tisuću starohrvatskih grobova» i «Grobovi pod gusjenicama tenkova i plugovima traktora». Upozirili bi smo na dva teksta u kojima se afirmira kulturna baština srednjovjekovnih Hrvata: «Domaće radionice nakita u Ninu, Kninu i Benkovcu» i «Prvi ljudski lik u srednjovjekovnoj umjetnosti u Zadru».
Pisac pogovor knizi «V Hrvateh» je prof. Radomir Jurić, muzejski savjetnik u Arheološkom muzeju Zadar. On zaglavljujue ocjenu Bilosnićeva rada riječima s kojima se slažmo: «Stručnjaci se mogu, ali i ne moraju složiti s ovakvim Bilosničevim pisanjem. Međutim, činjenica je da ovakav njegov pristup doprinosi populariziranju značajnih događaja i tema hrvatskoga srednjovjekovlja, te da se tekstovi čitaju, komentiraju, a izneseni podatci pamte i prenose».
Knjiga je sanbdjevena kazalom osobnih i zemljopisnih imena, a donosi i obilje fotodokunetacijske građe i preslika povijesnih karata.
Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi», 3000 godina Za dar», Zadar, 2007.
«Hrvatski knezovi i kraljevi» najobimnije je djelo iz trilogije koju smo predstavili. Pisac pogovora dr.Franjo Smiljanić s pravo ističe kao vrijednost ove knjige činjenicu što je njome Bilosnić Ravne Kotare i Bukovicu vratio u «dosege hrvatske historiografije». «Široko poznati prostor Hrvata – nastavlja dr. Smiljanić – u razdoblju hrvatskih narodnih vladara u Bilosniću je dobio izvrsnog zagovaratelja i tumača», jer «okrečući se baš temi hrvatskih knezova i kraljeva, autor se okrenuo izvorištu hrvatske nacije, njezine religije i kulture. … Krečući od doba ninskog stolovanja kneza Borne, od knezova Vladislava, Mislava, Trpimira i Domagoja, preko Zdeslava i glasovitog Branimira, te Mutimira, do kraljeva Tomislava, Petra Krešimira IV., Dmitra Zvonimira, i konačno Stjepana II. I posljednjeg Petra Svačića, Bilosnić je vještim postupkom spisateljskog kolažiranja stvorio vrlo zanimljivu književno-povijenu čitanku koja pobuđuje interes širokog i raznolikog kruga čitatelja» – zaključuje uvaženi znanstvenik.
Knjiga «Hrvatski knezovi i kraljevi» donosi 52 povjesnice, popraćene dobrim povijesnim, situacijskim i zemljopisnim kartama, te crtežima i preslicima povijesnih slika i važnih povijesnih izvora hrvatskoga srednjovjekovlja.
Na kraju primjedba osobne naravi. Kada bih obnašao dužnost ministra za kulturu županija Zadarske i Šibensko-kninske, pokušao bih otkupiti nakladu navedenih triju knjiga (ako ne i ostale u nizu), kako bi se poklonile svim učiteljima povijesti i učenicima srednjih škola na njihovome prostoru. Bilosnićeve knjige na popularan način ulaze u složeno povijesno vrijeme, povećavaju zanimanje za vlastitu prošlost, a to je u današnje vrijeme globalizacije i univerzalne unifikacije od primarne važnosti. Ukoliko sami ne sačuvamo vlastitu historijsku svijest, doći će u pitanje i hrvatski etnički idetifikacijski kod. Stranci nam u tome neće pomagati. Na političarima, ali na hrvatskim povjeničarima, u tom smislu leži velika odgovornost. Književnik Tomislav Marijan Bilosnić učinio je što je mogao. On je svoje «deržanstvo» ispunio. Neka njegov primjer slijede i kolege u drugim sredinama. No, književnici ne mogu zamijeniti povjesničare.
Konačno, kao isprika književniku Bilosniću: u našim smo prikazima zanemarili književnu dimenziju prikazanih knjiga. Smatrali smo bitnijim istaći njihovu obrazovnu ulogu.
