Umag – Jelena Kovačić: In your dreams

Jelena Kovačić: In your dreams

Mijena kao odrednica svih stvari oko nas očituje se u novom likovnom projektu Jelene Kovačić. Proživljenost svih faza rada, od premise do završnice, karakteristika je ove prezentacije. To se odnosi na obje vrste radova kojima ispunjava postav izložbe. Pred nama su plošni radovi slikarskih karakteristika i trodimenzionalni radovi s asocijacijom uporabnog predmeta. Zahtjevno je opisati ove radove a da se odmah, nakon lociranja predstavljenih motiva, ne upustimo u tumačenja znakovnog repertoara. Pored toga, možemo razmišljati o autorskim i tehničkim postupcima umjetnice.

Pogledajte galeriju radova!

Percepcija ovog likovnog projekta počiva na trima elementima: svakom radu posebno, pojedinim grupama i postavu kao konceptualnoj cjelini. Slike pred nama izazivaju zanimanje u prvom čitanju. Nove konotacije se javljaju pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem uočavanja svih predmeta ovog postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rada kao dio niza ili grupe.

Premisa od koje autorica polazi i na kojoj gradi ovaj ciklus jesu snovi. Oni trenuci koje rijetko možemo kontrolirati i još rjeđe zabilježiti. Umjetnica obrađuje događanja koja pripadaju sferi nesvjesnog. Psihološka komponenta sanjanja izražena je snovima koje karakterizira slijed slika koje sanjač doživljava posebnim oblikom svijesti. Tehničko – fiziološki, imamo dvije mogućnosti interpretacije. Freud smatra da su snovi odraz potisnutih i nesvjesnih želja i misli. Od sasvim dnevnih nerazriješenih konflikata do erotskih komponenti. Drugo tumačenje kaže kako sadržaj snova odražava slučajnu aktivaciju moždanih neuralnih krugova, bilo uslijed spontanog izbijanja, bilo uslijed djelovanja podražaja iz okoline. Sanjanje je obilježeno pasivnim stanjem svijesti, te je lišeno sanjačeva voljnog sudjelovanja. Zbog toga se snovi interpretiraju kao pojavni oblik nesvjesnoga.

Umjetnica se prepušta instinktu u velikoj mjeri. Kao u snu, ovdje je znakovlje kompilirano u rasponu od opće razumljivog do sasvim osobnog. Junaci njenih ideograma pletu dramaturgiju. Tu nalazimo slova, magarce, ribe, cvijeće, brojeve, stabla, karikirane figure… U sjenovitoj maglici, nakon sna, ostaje trag. Kao kad izgubimo djetinjstvo i dječje fantazije, postajemo veliki, zreli, budni. Uvijek je tužno kad moramo nešto ostaviti da bismo mogli dalje. I naši krpeni zečevi završili su tko zna gdje ali su im sjene ostale u našem sjećanju.

Slikarski radovi Jelene Kovačić podložni su višeslojnom iščitavanju. Autorica s lakoćom podređuje slikarski zanat i tehnologiju svom senzibilitetu. Koristeći raznorodne, nerijetko figurativne detalje, dodaje im smisao kadriranjem ili kolažiranjem. Nadrealistički rezultat poimamo kao uvjerljive intimne doživljaje, interpretirane zatvorenom skalom boja. Ona poseže za raznorodnim neslikarskim materijalima, koje kolažira unutar medija slike. Tako stvara dojmljive kompozicije. Bez obzira krećemo li očitavati detalje ili ostajemo kod cjelovitog vizualnog dojma ovih zapisa, ne ostajemo ravnodušni.

Motive koji joj privlače pažnju autorica prikazuje nezgrapnima. To čini eksploatirajući mogućnosti materije i u dosluhu s njome postiže identifikacijski odnos. Nakupinama se služi s dva rezultata: crtanjem slojeva koji postaju kompozicijski element i realizacijom slike doslovno aplicirajući nakupine materijala. Umjetnica ne poštuje dosljednost, već kombinira crtež i slikanje ili kolažiranje kako joj to nalaže trenutak izgovora misli. Naslage, slojevi u skladu su s ponegdje izvedenim jednostavnim, dječjim crtežom. Pomaci, poneka necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi je dramaturgije radova. Zagasiti kolor, skoro monokromatska paleta bogata je rasterima i tonovima. Ponegdje iz unisonog sloja zasvijetli snažnije obojeni detalj. Sve to u funkciji narativnosti radova.

Rasnim slikarskim rukopisom i promišljenom senzibilnošću oblikovane radove autorica postavlja u odnos s geometriziranim čistim oblicima elektronskih satnih mehanizama. Otuđenost i bešćutnost ovih objekata snažno se opire slikarskim radovima. Objekti se pojavljuju kao predmeti – znakovi. Umjesto uobičajenih digitalnih obavijesti o točnom vremenu, ovdje se pojavljuju asocijativne poruke. One koje sliče na uobičajene, pokazuju vrijeme koje je svakako nehumano: rane jutarnje sate, vrijeme zadanih buđenja. Vrijeme istjerivanja iz toplog odmorišta i kretanje u bešćutni proces eksploatacije. Neki od ovih satova pokazuju na neki način pokvareno vrijeme. Iako smo svjesni da je točno vrijeme dogovorena kategorija, autorica upozorava na relativnost situacije.

Izvjestan prezir prema civilizacijskom, tzv. demokratskom kaosu očitava se iz radova. Jelena prepoznaje iluziju slobode. Iluzija nije djelotvorna samo onda kad potpuno obmanjuje, već i onda kad prisiljava čovjeka da se ponaša onako kako ona nalaže iako zna da je posrijedi iluzija. Štoviše, iluzija je tada učinkovitija jer se činjenice zatamnjuju, pa je potreban golem napor da se shvati da na zemlji postoje i drugačiji. Tek u posljednje vrijeme prepoznaju se mnoge situacije u kojima je čisti znanstveni pogled na svijet neadekvatan. Iluzija demokracije i ravnodušnost aktera odražavaju isti poriv: odvojiti vanjski svijet od one razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Perfidno plasirana informacija nije više oružje, nego arsenal u kojemu se trajno nalazimo lutajući „slobodno“ od zabrane do zabrane.

Vrijeme je tzv. post postmoderne, u kojem je umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Prisutna je intenzivna umjetnička djelatnost, gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu svjedoka i, iznad svega, aktera suvremenog i nadasve osobnog trenutka. Recentno, poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Jer, svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju.

Nesigurnost postojanja često se kompenzira fiksacijom na vrijeme koje uzimamo kao realnost. Ova situacija ima arhetipske osobine. Od početka postojanja čovjek se uvjetovano bori s tijekom vremena. Pojam vremena ima u sebi dva najvažnija oslonca: psihički i fizikalni. Fizikalno, pojam se odnosi na tijek. Psihički, osjećaj prolaznosti unosi nesigurnost. Svi tendiramo ideji vječnosti. Ovu seriju radova možemo doživjeti kao svojevrstan dnevnik. Dnevnik snova i dnevnik buđenja. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, na radovima očitavamo raspoloženja, dojmove, trenutne odbljeske svijesti. Autorica je tu nemilosrdna i iskrena. Ponekad nam govori direktno, a ponekad svoju ispovijed pripovijeda znakovima koji su samo njoj jasni. Dešifriranje iziskuje napor. Možda je bolje pokušati doživjeti nego dešifrirati jer suvremena umjetnost ne stvara vidljivo, ona stvara vidljivim.

Eugen Borkovsky
eugen.borkovsky@gmail.com

Akademija-Art.hr
26.01.2011.