ULRICH – Diana Sokolić: Objekti iz ciklusa Sinestezija

od  03. 11. (u 18.00 sati) do 20. 11. 2011.

Umjetnički izričaj Diane Sokolić iznimno je dorađena i zaokružena umjetnička poetika koja u sebi sadrži sve tzv. velike teme moderne umjetnosti 20. stoljeća; od istraživanja relativnosti prostora i vremena, kategorije prostorno-vremenskog iluzionizma, ali i spajanja različitih materijala, žanrova i medija u jednu veliku vizualno-značenjsku cjelinu.

Naime, gotovo nemoguća misija sinteze vizualnih umjetnosti, koja u sebi gotovo redovito skriva potencijalnu opasnost metijersko-teorijske pretencioznosti, kod Diane Sokolić prerasta s lakoćom u cjelovito osmišljene artefakte. Ipak, u vremenu u kojemu su tehnološke i tehničke mogućnosti umjetničkog izražavanja bezgranične, umjetnica se ne priklanja mogućnostima računalnog programiranja, već se odlučuje za – iz današnje perspektive – teži put, za nastavljanje linije optičko-kinetičkih istraživanja iz šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća.

Serija njezinih lumino-kinetičkih objekata iz 2010. i 2011. godine razvija dalje, na sasvim novi način, ideju koju je zacrtao Aleksandar Srnec između 1970. i 1973. godine s tzv. kutijama-objektima, odnosno, lumino-kinetičkim objektima koji su se sastojali od elektomotora, pleksija, metala i žarulje. Kod Diane Sokolić, međutim, ‘grafičke’ su matrice mnogo složenije, tehnika je sofisticiranija, klasičnu žarulju zamijenila je led-rasvjeta, a dojam prostorno-žanrovskog iluzionizma doveden do savršenstva. Svaki je njezin objekt osmišljen kao mala pozornica koja naša čula kaleidoskopski uvlači u svoj magični svijet, poput „simuliranja učinaka velikih scenografskih sustava“ (Branka Hlevnjak). Pa iako se u seriji lumino-kinetičkih objekata mogu u ishodištima dešifrirati iskustva op-arta i Novih tendencija, posebice bliskost s vizualnim matricama Victora Vasarelyja iz druge polovice šezdesetih godina, Diana Sokolić uspijeva predstaviti nove prostorno-vizualne mogućnosti, koje su bliskije zamršenoj shemi optičkih vlakana, nego vizualnoj psihodeliji matricâ op-arta. Njezini objekti uspijevaju premostiti vremensku dorečenost, stoga ih ne smijemo jednodimenzionalno percipirati kao svojevrsni hommage ranijim istraživanjima. Jer, dok su mnogi objekti od pleksija i metala iz šezdesetih godina (posebice među talijanskim umjetnicima) ostali tek zanimljivi artefakti pomalo sjetno zarobljeni u vremenu i prostoru, Diana Sokolić stvara objekte koji su izvan linearnog poimanja i percepcije vremena. Oni u sebi nose mogućnosti beskonačnih dimenzija i svjetova, i na promatraču je da ih interpretira kao labirinte, kaleidoskope ili metaforu složenosti, ali i ljepote ljudskog života. Kod ove umjetnice smisao djelovanja nije tek igra sama po sebi, stoga je i uporaba boja u matricama objekata vrlo pažljivo i sustavno osmišljena, na tragu kromoterapijske funkcije frekvencije boja na ljudski endokrino-neurološki sistem.

Jednako tako kao što nastavlja istraživanja na tradiciji lumino-kinetičkih objekata koji se u fotografijama u oku promatrača iluzionistički trenutačno pretvaraju u koloristički i prostorno fascinantne kompjutorske grafike, Diana Sokolić maksimalno širi granice retro ideje sinteze umjetničkog obrta, primijenjenih umjetnosti, kazališne scenografije, industrijskog i grafičkog dizajna s tzv. visokom umjetnošću. Njezini naslonjači nisu samo hommage industrijskom dizajnu pedesetih i šezdesetih godina, evociranju tradicije dizajna Bernarda Bernardija i djelovanja, primjerice, tvornice Šavrić, već i nastavljanju linije totalnog osmišljavanja prostora, total-dizajna, koju su mnogi naši istaknuti arhitekti njegovali tijekom šezdestih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, crtajući i dizajnirajući namještaj za velike hotelske sustave na našoj obali. Nije postojala ni jedna umjetnička narudžba ili niti jedan umjetnički zadatak koji je bio shvaćan kao manje vrijedan ili reprezentativan po samog umjetnika! Optički efekti prisutni u matricama presvlaka naslonjačâ prizivaju neke ljepše i opuštenije trenutke disco ere sedamdesetih godina, ali jednako se dobro uklapaju u novo vrijeme rave- a, hip-hop– a i trance– a. Kao da cijelo umjetničko djelovanje Diane Sokolić želi nadići i premostiti zadatost vremena, krutost trendova, ograničenost metijerskog i teorijskog razmišljanja… odbaciti artificijelno nametnutu kronologiju, ali bez istovremenog lažnog uljuljkivanja u nove utopijske svjetove.

Iva Körbler

LIKUM, Zadruga likovnih umjetnika Hrvatske

Akademija-Art.hr
03.11.2011.