Ugo Maffi u Zadru

Izložbu Uga Maffia su otvorili Ante Sorić i T.M. Bilosnić

Ugo Maffi, slikar, grafičar i ilustrator, značajno je ime suvremene talijanske umjetnosti, koji se na početku svoje vrlo uspješne umjetničke karijere (1961.) pojavio kao učenik austrijskog ekspresioniste Oskara Kokoschke. Ugo Maffi danas je, kao jedan od najuglednijih talijanskih grafičara, predsjednik Xylon Italia, međunarodne udruge grafičkih umjetnika visokog tiska. Autor je više od 600 grafičkih listova, a u priređivanju grafičkih mapa surađivao je s većim brojem poznatih talijanskih i europskih pjesnika. Za promociju slikarskog i grafičkog opusa Uga Maffija u Hrvatskoj zaslužni su Tonko Maroević i Ante Sorić.

Zadarskoj likovnoj publici Ugo Maffi se predstavio s četrdesetak slika u tehnici ulja na platnu, akvarela i xilografija. Izložba u Galeriji Crkve sv. Pater i Andrija stari bit će otvorena od 3. do 25. srpnja 2010. godine.

Tomislav Marijan Bilosnić, Marilena Panelli, Ugo Maffi, Boris Martinović

Horizontalnost je vertikala ovoga slikarstva

Ugo Maffi je slikar koji s gotovo minimalnim brojem promišljeno poredanih znakova umije prikazati polje svoga djetinjstva, istodobno kao i svoj san o vodi, o moru, pučini, konačno i o nebu, jer ga opčinja prostranstvo sabijeno u svoj horizont.

Dok konceptualna umjetnost u postmodernističkoj Europi doživljava labuđi pjev, Ugo Maffi slika svom snagom, prihvaćajući potpunu akciju kao svoj vlastiti izraz. Njegov gestualni repertoar u kojemu boja brizga u mlazovima ritmom nefigurativnih skladbi polučuje serije fantazija vlažnih površina. Lombardijsko zelenilo i mediteranski azur, kroz arhetipska preobraženja, dolaze do nas kao pradetalji praelemenata, kao priviđenja otisaka prapovijesnih naslaga. Tajne tla, usnule vode i dah zraka, prostor u kojemu je sve započelo, ovaj glasoviti talijanski slikar i grafičar, univerzalna likovna osoba, u nekoliko vještih poteza kista, s namazima punim spletova grafizma, dovodi do vatrenih psiholoških momenata, koji će pobuditi takve asocijacije, da ćemo osjetiti kako «pristanak na život», u neprestanom kretanju i mijenama, jednostavno nam «prodire u žile i čula», kako u pjesmi Ugu Maffiju pjeva Dino Carlesi.

Poetika ovog lirskog slikara lake ruke, brzog poteza i široke palete, koji naizgled oponaša nježnu enformelističku maniru, čvrsto je uokvirena raspršenost koja objedinjuje duhovno i materijalno, to je dohvat u visinama svega onoga što se prostire vodoravno. Horizontalnost je vertikala ovoga slikarstva, horizontalnost s učestalim ritmom snažnih emocija i intelektualne naglašenosti, s intimističkim i egzistencijalnim iznenađenjima, tako da u permanentnim izmjenama svijetlih i tamnih tonova premreženih sjenama, mi ne vidimo tek fragmente kretanja, već osjećamo i prave fuge, odnosno one glazbene elemente koji nas vode snažnoj simfoniji. Zato je u slikama Uga Maffija sve uzburkano, uzvitlano, napeto i virovito, valovito i zapaljivo, svakako dramatično, gdje u uskovitlanoj igri nestalnih i nestvarnih promjena, odbljesaka i treptaja, sve vjetrovito vriska i vrišti, kao u kakvom kaleidoskopu čarobnih sjena. Suprotno svjetlosti, sjene pružaju mogućnost naznaka različitih motiva krajolika, pogotovo geometrijskih, kao što su sjenovite strane lombardijske doline, ali i oni prostori koje rastvara neizdiferencirana vodena masa vraćajući se svojim izvorima. Uza to sjena je uvijek i slika duše koja ocrtava stvarnost upozoravajući na njezinu svjetlost.

Ugo Maffi je slikar koji s gotovo minimalnim brojem promišljeno poredanih znakova umije prikazati polje svoga djetinjstva, istodobno kao i svoj san o vodi, o moru, pučini, konačno i o nebu, jer ga opčinja prostranstvo sabijeno u svoj horizont. Ovo nas slikarstvo tako uči slobodi, ali i predanosti zavičaju kao egzistencijalnoj priči o reinkarnaciji. Zemlja, bilo proljetno zelena ili ljetno žuta, plodna ili jalova, vlažna ili suha i izgorena, uvijek se vidi kao koža svijeta koju duboko osjećamo i kao napetu kožu naše duše. Isti je slučaj i s ostalim prostorima, odnosno elementima ovoga svijeta, vodom i zrakom, odnosno vatrom.

Raskrižje 51, ulje na platnu, 2008., 50×130 cm

Kako Ugo Maffi, iz slike u sliku osvajajući prostor, svoju pažnju poklanja preobraženjima istoga motiva, zemlji svoga zavičaja koju stalno preslaguje, ili transcendentalnoj objavi vode, koja mu omogućava neiscrpne mogućnosti bezobličnih oblika, što uvijek nude dvojnost i oprečnost, odnosno višespiralnu ikonografiju, to će se slikar poslužiti i elementima zraka i vatre; zraka, kako bi nam sugerirao sjene kao simbole nevidljiva života, i vatre, koja će ovdje manje biti predočena svojom crvenom bojom, simbolom duha, a više s ostatcima tamnoga zgarišta kojim se sugerira očišćeni prostor. Kako se Maffi ne želi približiti punom subjektivizmu apstrakcije, slikarov analitički duh zaokuplja tek oblik određenih silueta, pa je u slikarskoj strasti vidljiva i racionalna težnja, koja u ovome slučaju polučuje ciklus okomitih slika s vodoravnim namazom. Njega najprije zanima površina, a tek potom grafička mreža koja je prekriva, dok u apstraktnu kompoziciju znaju biti ugrađene i sjene apstraktnih figura. Razina plohe nije jednaka, ona je često lagano reljefna, tako da iz nje strše grumeni boje. Ovo čisto slikarstvo, s posve novim vrijednostima enformela, spontane i instinktivne reakcije, ima nešto i od dalekoistočne umjetnosti, posebice kad je riječ o sanjivim i duhovitim elementima, lirskim tajnovitim i transcendentalnim oblicima.

Konačno, kako je ovdje zemlja tama, a voda svjetlost, pa s jedne strane imamo taloženje i kondenzaciju, a s druge sliku naravi materije, to na ovim slikama nema kraja, ni obala, tek se horizont nazire u strukturi prikazanog prostora da bi svojim dahom smirio njegovu kaotičnost, riječ je o prikazu kozmičkih sila u svakodnevnom prostoru, kojima će se nevino i pjesnički naivno, bez straha za svoju egzistenciju, pridružiti i kakav živi stvor, ili bar njegov zametak ili (tek naznačeni) znak. Ravna površina zemlje ili vode po psihogeografiji Paula Diela predstavlja čovjeka kao svjesno biće, što nam podsvjesno sugerira i Ugo Maffi. I zemlja i voda ovdje poput žene leže pasivno na leđima, dok se iz njihova pasivna savršenstva rađa sve što nas na ovim slikama upozorava na živost i aktivnost. Cakle se iz njih minerali, kovine, zametci, sjeme, vrela, izvori, sve moguće klice razlikâ. Dakle, ovo su slike koje govore o životnom dahu i istodobno nam ga donose, a Ugo Maffi je slikar koji neprestano briše povijest i istodobno je obnavlja, kao što je to slučaj sa svakim velikim umjetnikom.

Akademija-Art.hr
03.07.2010.