Za proljetni susret u Štaglju Sead Muhamedagić napisao je prigodnu pjesmu koja opisuje i oslikava bit naših druženja. Meni ostaje da napišem nekoliko rečenica u kojima ću konkretizirati sam tijek susreta. Ovogodišnje Kstanjsko pjesničko proljeće zamislila sam malo drukčije od onoga kako se odvijalo, pa sam na licu mjesta mijenjala redoslijed i pomalo improvizirala.
Prva točka susreta bila je bajka o ružnom pačetu, koja je u prepjevu Enesa Kiševića, koautora teksta, dobila naslov „Ružno li je pače”. Ovaj Kiševićevski razigrano stihovani igrokaz koji je prije 170 godina Hans Christian Andersen napisao kao prozno djelo oduševio je i malene i velike posjetitelje. Jednostavna, različitim pozornicama prilagodljiva, a opet bajkovita scenografska rješenja pridonijela su užitku gledanja i uživljavanja u igru troje glumaca, od kojih je jedan i redatelj Jasmin Novljaković. Drugo dvoje su Enes Kišević i Branka Krumpačnik koji zajedno plešu i skaču i ravnopravno „farbaju” zidove gdje god da dođu. Naime predstava počinje dolaskom troje u bijele kombinezone odjevenih „soboslikara”, kojima je zadatak da oboje zidove u bijelo. A onda nastaje čarolija u kojoj na kraju opet nastupaju „soboslikari” koje publika nagrađuje gromoglasnim pljeskom. Čarolija u čaroliji!
U predahu od dramske riječi nastupili su Dražen Franolić na oudu i Kamenko Čulap na udaraljkama. Njihovo muziciranje unijelo je dašak orijenta i još jednom zagrijalo dlanove.
Kao treća točka nastupili su polaznici glumačke radionice Kostadinke Velkovske, koji su nam pokazali dio svojih priprema za prijemni ispit na Akademiji dramskih umjetnosti.
Zatim nas je sve zagrlila pjesma. Sead Muhamedagić je svojim glasom zagrlio Dalmaciju i Bosnu, otpjevavši i primjerima nam pokazavši njihovu uzajamnu bliskost. Enes, glumac i prevoditelj, zablistao je i kao pjesnik. Svoje pjesme su čitali i Zrinka Andrijević Supek , Dean Ganza, Darko Vidović, Zlata Bujan Kovačević, Diana Marković Hitrec, Josip Petrlić, Luka Barišić, Mirjana Sačer Bobanac i učenici PŠ Rakovec, koji svoga nastavnika Ninoslava Radakovića već pitaju kada će opet u Kostanj. Zagrljaj pjesme svojim je nastupom obogatio i Bemian Duet, a Raško Ivanov, predsjednik Nacionalne zajednice Bugara u Hrvatskoj, govorio je o drevnom običaju kićenja i ukrašavanja stabala i vezanja crveno bijelih vrpci kao znaka ljubavi i dobrodošlice proljeću. Zatim je na bugarskome pročitao stihove troje suvremenih bugaraskih pjesnika koje je potom Ana Primorac pročitala u hrvatskom prijevodu.
Bio je tu i jedan mali šestogodišnji David, koji je, kako je rekao svom susjedu, slikaru Josipu Boltižaru, puno toga vidio i naučio. Postoji li ljepši povod za ove susrete?
Mirjana Sačer Bobanac
U ZAGRLJAJU PJESME
Kostanjski se štagalj u pjesmište prometnuo.
Proljetnim se ruhom krajolik zaodjenuo.
Skupljaju se ljudi, radosti su željni,
zagrljaju pjesme prepustit’ se spremni,
vilovito, pjesmovito.
Pjevana se pjesma kao sag rasprostire.
U skrovite odaje duše pjev joj ponire.
Obnavlja se ljudskost, misli kuljaju,
smekšava se trpkost, čuvstva bujaju,
vilovito, pjesmovito.
Izrečena pjesma raspreda klupko ćutilno.
U stihu istina zbita besjedi intimno.
Svijet bolji priziva, preobrazbu zaziva,
strelovito, pjesmovito.
U zagrljaju pjesme za svakog mjesta ima.
Pjesmište prostor nudi glumcima, slikarima.
Jede se i pije, razgovori traju,
Fotografi motre, djeca čavrljaju,
Skokovito, pjesmovito.
Pjesmište, štagalj stari, odiše sveđ toplinom.
Muzika, riječ i slika prožimlju sve milinom.
Svakojaka posla domaćica ima,
kamerom domaćin svaki detalj snima,
svjetlovito, pjesmovito,
plemenito, pjesmenito,
i pjesmi tu je kraj,
raspjevani zagrljaj.
Sead Muhamedagić
Foto: Čedomil Gros
