U Hrvatskoj je “nestalo” naroda, radnika, želje za prosvjedom…

 

 

 

 

Grizli se zbog karanfila, potukli zbog graha, naguravali za majice.” To je jedan od naslova sročenih u sličnom stilu iznad izvještaja o “proslavama” 1. svibnja. Nikoga neće trajno nahraniti jedan grah, nikoga neće odjenuti jedna majica niti će mu kuću cvijećem ispuniti jedan karanfil. Ali grabež za te prvosvibanjske poklone pokazuje kako u siromaštvu ljudi i u sitnicam vide spas. Proslava se Praznika rada svela na te simbolične dobitke, političari više ne drže govore ili kažu dvije, tri riječi, a sindikatima i njihovim vođama više nitko ne vjeruje. U Hrvatskoj je “nestalo” naroda, radnika, želje za prosvjedom…

Fotografija: Prvosvibanjski prosvjed neplaćenih radnika hotela Čačićeve supruge na Trakošćanu (Foto: Vjeran Žganec-Rogulja / Pixsell)

Nestalo je i elementarnoga srama političara. Dok ima gotovo 350 tisuća zaposlenih, dok deseci tisuća rade a ne primaju plaće, dok stotine tisuća primaju plaće i mirovine s kojima su na rubu gladi, socijaldemokratski maneken Zoran Milanović u riječkom izletištu Ronjgi govori kako je “naš posao osigurati poštenu plaću za pošten rad”.

Neviđenu drskost iskazao je Radimir Čačić koji je u Trakošćanu, gdje je Coningov hotel u vlasništvu njegove supruge, građanima dijelio grah a radnici hotela već mjesecima nisu primili plaću. Ne samo da je nisu primili nego iz straha od Čačića na novinarska pitanja o tome kad su primili zadnju “poštenu plaću za pošten rad” nisu se usuđivali odgovoriti. S pokojom “ohrabrujućom” rečenicom s radničko-umirovljeničkom sirotinjom pomiješali su se u zagrebačkom Maksimiru jedni od najbogatijih političara u Hrvatskoj – Milan Bandić, Ivo Josipović, Mirando Mrsić… Kako ih nije sram iskorištavati prigodu pa manipulirati ljudima s kojima nikad ne bi sjeli za piće ili ručak, od kojih bi u gradu uvijek okrenuli glavu i s kojima bi u običnom životu slavljeničku prisnost iz Maksimira obnovili samo kao s bijedom koja obavlja ponižavajuće poslove oko njihovih vila, automobila, vikendica ili u rijetkim prigodnim susretima za obilaska pučkih kuhinja!?

Za hrvatske je političare hrvatska sirotinja postala masovni geto, narod žrtvovan za krupni, uglavnom strani kapital, kojemu se ne smiju i ne žele usprotiviti jer bez blagoslova toga kapitala politička karijera u Hrvatskoj ne vrijedi ništa. Sluge toga kapitala – Josipović, Milanović, Čačić i drugi – vrlo dobro znaju da uz profiterstvo stranih banaka i uz u EU apsolutno zaštićenoga guvernera Rohatinskog koji im omogućuje goleme dobiti, uz profiterstvo vlasnika prodanih strateških tvrtki, stranih proizvođača koji svoje proizvode izvoze u Hrvatsku, stranih trgovaca koji preplavlju svaki kutak Lijepe naše, za hrvatsku proizvodnju, radnike, umirovljenike i sve druge građane ne mogu učiniti ništa osim ponavljati frazice o svojim dobrim nakanama.

Nikad u samostalnoj Hrvatskoj Praznik rada kao ove godine nije tako obilježila klonulost svih – i političara, i sindikalaca, i građana koji su došli na grah… I oni koji su nešto kratko govorili i oni koji su u kamere davali izjave zapravo su svjedočili zanijemljelost pred stanjem bez izlaza i budućnošću bez nade. Milanović vrlo dobro zna da njegove riječi o “poštenoj plaći za pošten rad” nimalo ne korespondiraju sa stvarnošću i da su jednako licemjerne kao Čačićevo dijeljenje graha kraj hotela svoje žene u kojem radnicima ne dobivaju plaću. Ali on nema stida. Ako se dobro sjećam, Karl Marx u jednom je tekstu napisao: “Stid je već revolucija”.

Hrvatska sve dublje tone u stanje besramnosti u kojem kriterij neće biti koliko je politika učinila za narod nego koliko sebi može dizati spomenik na postolju svoje nemoći, nesposobnosti i nemorala. Uspješnost ne će više biti kriteriji za određivanje nečijih zasluga nego će se mjeriti tko je veći narcis u svojoj neuspješnosti. Već je sada očito: što god je stanje u zemlji gore, ministri sami sebe sve više cijene. Paradoksalno? Jest paradoksalno, ali kao i ona na početku spomenuta tučnjava sirotinje za grah i majice naočigled političara koji su se došli slikati na mjestu zločina što su ga sami učinili.

Izvor: Milan Ivkošić / Večernji.hr

Akademija-Art