Tužiteljst​vo BiH odbija procesuira​ti ratne zločine nad Hrvatima

tuziteljstvo-bh

I 20 godina nakon ratnih zločina nad hrvatskim civilima na 154 masovna mjesta u BiH, Tužiteljstvo BiH je podiglo optužnicu samo za Trusinu iako je ratni zločin kategorija koja ne zastarijeva

Glavni tužitelj Tužiteljstva BiH uporno na naše zahtjeve odbija procesuirati ratni i politički bošnjački vrh koji se i danas nalazi na vlasti pa iz toga razloga vjerujemo i na postojanje političkog utjecaja na rad pravosuđa

Najstrašniji ratni zločini nad hrvatskim življem počinjeni su: 12.siječnja 1993. Lužani (Uskoplje) – Muslimanske snage su napale hrvatsko selo Lužani i učinili pokolj nad Hrvatima (ubijeno i masakrirano 30 civila) . Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.

19. siječanj 1993. – Gusti Grab (opcina Busovača) – pripadnici ABiH masakrirali 5 staraca u dobi izmedju 70-80 godina.

26. siječanj 1993. – Dusina (Lašvanska dolina), otet je zapovjednik HVO-a a 4 od 5 njegovih pratilaca je ubijeno te je u njih ispaljeno više od 500 metaka (više od 125 metaka po čovjeku,čisto iživljavanje). Nekoliko sela (Višnjica, Lašva, Dusina…) je etnički očišćeno, prognano je više od 3.000, a dio civila je korišten kao živi vojni štit.

23. ožujka 1993.

– Orlište (Konjic) – ubijena 4 civila dobi izmedju 70-80 godina.

05. travnja 1993.

– Susanj (Zenica) – ubijeno 17 civila, mahom starijih osoba koji su ostali u selu i dočekali ABiH nakon povlačenja HVO.

08. travnja 1993.

– Maljine (Travnik) – na lokalitetu Bikose strijeljano 30 zarobljenih ranjenika HVO i civila. Pri iskapanju tijela uočeno je da su u masovnoj grobnici radjeni naknadni zahvati kojima je bio cilj prikriti tragove zločina. Pri iskapanju masovne grobnice u Maljinama utvrđeni su naknadni zahvati kojima je cilj bio prikriti tragove zločina.

16. travnja 1993. – Trusina (Konjic) – između 8 i 9 sati ujutro, u napadu na selo Trusina u sat vremena ubijeno 16 civila i 6 zarobljenih vojnika HVO-a. Pripadnici ABIH su išli od kuće do kuće i ubijali civile koje bi tamo zatekli a od djela civila su napravili tzv. živi štit te krenuli na brdo Križ gdje su uz prijetnje da će civile ubiti, natjerali pripadnike HVO-a (seljaci koji su branili selo) na predaju te ih strijeljali. Trusina se dogodila istog dana kada i Ahmići.

18. travnja 1993.

– Grm (Zenica) – ubijeno 6 civila. Tri starca su živa zapaljena.

24. travnja 1993.

– Miletići (Travnik) – ubijeno i izmasakrirano 5 civila.

08. lipnja 1993.

– Cukle (Travnik) – ubijeno 9 civila i 12 zarobljenih pripadnika HVO.

08. lipnja 1993.

– Krpeljići (Travnik) – ubijeno 7 civila. UNPROFOR je tijela našao u selu, prebacio ih u Guču Goru i sahranio u crkvenom dvorištu.

10. lipnja 1993.

– Vitez – od granate ispaljene s položaja ABiH na dječje igralište u Vitezu, poginulo je 8 djece dobi od 9 do 15 godina.

13. lipnja 1993.

– Kraljeva Sutjeska (Kakanj) – ubijena 4 civila i spaljene kuće.

13. lipnja 1993.

– Drenovik (Kakanj) – ubijeno 17 civila žene, dijeca i starci.

13. lipnja 1993.

– Slapnica (Kakanj) – ubijeno 9 civila.

16. lipnja 1993.

– Busovačke Staje (Busovača) – ubijene 22 osobe iz humanitarnog konvoja (14 civila i 8 pripadnika HVO, pratilaca konvoja kroz područje Busovačke planine).

28. srpnja 1993.

– Doljani (Jablanica) – pri upadu pripadnika ABiH u selo, u jeku žetvenih radova pokupljeno i ubijeno 37 osoba – 8 civila i 29 vojnih obveznika, od kojih je najveći broj u trenutku upada u selo bio zatečen nenaoružan na žetvenim radovima. Oko 180 civila, mahom žena i djece korišteno je pri izvlačenju kao živi zid, da bi potom bili odvedeni i internirani u logoru u Jablanici.

Srpanj / kolovoz 1993. (točan datum nepoznat)

– Bugojno – u obredima inicijacije, u svojevrsnom dance macabre (Triumfalno vitlanje sjekirom nakon upravo izvršena dekapitacije žrtava), uz mentorstvo arapskih dobrovoljaca, pripadnici ABiH masakrirali su i ubili tzv. bugojansku skupinu koju je činio 21 zatočeni pripadnik HVO, bez obzira što su svi prethodno kao ratni zarobljenici evidentirani od strane Medjunarodnog crvenog križa. Primjer pravog etničkog čišćenja je općina Bugojno. Tu je prema popisu iz 1991. živjelo 15.993 Hrvata (34,2%) a nakon ratnih sukoba ostalo je 1374. Ukupno je ubijeno 119 Hrvata a ostali su pobjegli. Na stadionu NK Iskre je bilo 292 zatočenika, gdje su bili mučeni, a o 21 logorašu se ništa ne zna. Opljačkano je preko 3000 hrvatskih kuća, minirano ih je 1480 a 1070 oštećeno. U gradu su oskrnavljena sva katolička groblja.

16. kolovoza 1993.

– Kiseljak (Žepče) – prilikom upada u selo ubijeno 15 civila, medju kojima je bilo i djece. Nedugo potom, nakon što su bili opkoljeni od strane HVO, pripadnici ABiH su zarobili 23 civila koja su koristili kao živi štit pri izvlačenju iz obruča HVO. 23 zarobljena civila, medju kojima ponajviše žena i djece, bili su kasnije predmetom razmjene zarobljenika izmedju 303. slavne brdske brigade ABiH i lokalnog HVO.

05. rujna 1993.

– Zabilje (Vitez) – ubijeno 13 zarobljenih osoba (4 civila i vojnika HVO).

09. rujna 1993.

– Grabovica (Mostar) – u dubini teritorija kojeg je kontrolirala ABiH ubijena je 32 civila, uglavnom starci, žene i djeca koji su ostali u selu i nakon što su pripadnici ABiH zauzeli selo. Šire područje sela Grabovica se nalazilo pod kontrolom pripadnika Armije BiH od 10.05.1993. i u vrijeme počinjenog masakra bilo je udaljeno od svih linija dodira ili sukoba više od 35 km

14. rujna 1993.

– Uzdol (Prozor) – prilikom upada u selo ubijena 41 osoba (29 civila i 12 pripadnika HVO).

30. listopada 1993.

-Vareš – prilikom osvajanja Vareša u samom je gradu ubijeno 17 civila koji se nisu htjeli povući s pripadnicima HVO-a, vjerujući da im se ne može dogoditi ništa ukoliko dodje ABiH. Istodobno u selu Borovica zapaljeno do temelja 320 obiteljskih kuća. Općina u kojoj su Hrvati bili većina etnički je gotovo potpunoma očišćena od Hrvata.

13. studenoga 1993.

– Fojnica – Predsjednik predsjedništva BiH, Alija Izetbegović je nakon Bugojna posjetio pripadnike Armije BiH stacionirane u Fojnici. Tog dana su u Fojnici, u prostorijama franjevačkog samostana Duha Svetog hicima iz vatrenog oružja pripadnici zloglasne Frkine jedinice iz sastava ABIH (316.brigada) ubili: fra Nikica Miličević – župnik i gvardijan samostana te njegov zamjenik i samostanski vikar fra Leon Mato Migić. Samostan se nalazi na prostoru kojeg kontrolira Armija BiH.

22. prosinca 1993.

– Križančevo selo (Vitez) – prilikom upada u selo ubijene 74 osobe (vojnici i civili). Za dio vojnika se pouzdano znade da su bili živi zarobljeni.

09. siječanj 1994.

– Buhine Kuće (Vitez) – prilikom upada u selo ubijeno 26 osoba – civila i pripadnika HVO, i tako dalje…

Na obljetnicu stravičnog ratnog zločina u Uzdolu su 14. rujna 1993. pripadnici muslimanskih snaga ubili 29 civila, među kojima i troje djece: Jela Džalto (1950.), Zorka (Mate) Glibo (1938.), Mara Grubeša (1934.), Mato (Jozo) Ljubić (1923.), Kata (Jozo) Ljubić (1948.), Kata (Ilija) Perković (1922.), Stanko (Niko) Rajić (1927.), Lucija Rajić (1933.), Šima Rajić (1914.), Mara (Jakov) Rajić (1938.), Mijo (Marko) Rajić (1924.), Ivka Rajić (1921.), Domin (Ivo) Rajić (1936.), Ivka (Martin) Rajić (1934.), Martin (Petar) Ratkić (1935.), Kata Ratkić (1928.), Luca Zelenika (1906.), Janja (Križan) Zelenika (1931.), Dragica (Ante) Zelenika (1934.), Ivan (Mate) Zelenika (1930.), Ruža (Kazimir) Zelenika (1931.), Jadranka (Kazimir) Zelenika (1981.), Ruža (Mijo) Zelić (1944.), Marija (Jozo) Zelić (1980.), Stjepan (Jozo) Zelić (1983.), Ante (Jure) Stojanović (1920.), Ankica (Stipe) Stojanović (1949.), Seferina Stojanović (1922.) i Franjo (Tomo) Stojanović (1916.). U tom napadu poginulo je i 12 pripadnika HVO-a: Vlado Mijatović, Fabijan Grabovac, Anđelko Kozarić, Josip Marić, Pero Lučić, Ivo Rajić, Branko Šekerija i Pero Kovčalija te Slavko Mendeš, Franjo Zadro, Ivan Zelić i Ilija Cvitanović.

Uništeni su bili gospodarski objekti na 30 seoskih posjeda, u stajama je zapaljena stoka. Zločin u Uzdolu počinjen je izrazito brutalno. Stjepan (Jozo) Zelić (1983.) je zaklan, na potiljku je imao ranu od metka nanesenu iz neposredne blizine. Leš Dragice (Ante) Zelenika (1934.) je spaljen. Leš Ante (Joze) Stojanovića (1920.) nađen je nedaleko od njegove kuće, Anica (Ante) Stojanović (1949.) pronađena je uz ogradu na putu pred svojom kućom s prosutim mozgom i raznesenom glavom. Na podu u kuhinji u svojoj kući nađena je Seferina Stojanović, a kostur Mate Grubeše pronađen je u izgorjeloj štali. Kata Ratkić bila je uz svoga muža Martina, kojem je odrezano uho. Podaci s obdukcije pokazuju da je Ruža Zelenika imala prijelom glave od oštrice sječiva, najvjerojatnije sjekire, uz četiri prostrijelne rane, Seferina Stojanović imala je posjekotine na glavi od mehaničkog sredstva s oštrim i tupim dijelovima, a Anica Stojanović nije bila odmah pokopana pa su bile vidljive „rane koje su nastale ugrizima životinja, najvjerojatnije sitnih glodavaca.” Među ubijenima je i troje djece. Istoga dana u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a, a pred očima im se oslikavao stravičan zločin. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom (1981.). Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić (1983.) bio je samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći, no stotinjak metara od njegove kuće pronađeno je njegovo mrtvo tijelo, a malo dalje ležala je mrtva njegova sestra Marija (1980.). Ubijeni su hicima u glavu. Mijo Rajić zatečen je na prvoj stepenici svoje kuće i ubijen, a njegova nepokretna supruga Ivka u kući je masakrirana. Posljednjih devet godina bila je prikovana za krevet.

Operaciju u kojoj je planiran i napad na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović sa zapovjednog mjesta u Dobrom Polju, koji je punu odgovornost za „uspjeh” napada na Uzdol prenio na Envera Buzu, zapovjednika Prozorskog samostalnog bataljuna. U feljtonu pod nazivom „Svjedok operacije ‘Neretva ’93′”, pokolj Hrvata u Uzdolu 14. rujna 1992. na svoj način – kao „Slučaj Uzdol” – spominje Ševko Hodžić, novinar koji je po nalogu tadašnjeg GŠ Armije R BiH dobio zadaću pratiti pripreme i tijek te napadne operacije ABiH na hrvatske prostore u BiH u rujnu 1993. godine (feljton je objavljen 1999. u „Oslobođenju” u 12 nastavaka): „Tog dana nigdje nismo vidjeli Buzu, ni borce Prozorskog bataljona. Nismo dobili nikakvu informaciju šta se dogodilo u Uzdolu, mimo onog što su nam rekli vezisti Prozorskog bataljona. (…) A šta se događalo u Uzdolu tog 14. septembra ’93.? Znam samo ono što sam pročitao iz hrvatske štampe u kojoj je pisalo o masakru nad 41 Hrvatom Uzdola (12 bojovnika HVO-a i 29 civila) i onoga što su javno izjavili Enver Buza i Zicro Suljević, koji tvrde da masakra nije bilo, nego da je to bila vojnička pobjeda.”

Pitamo se, što čeka glavni tužitelj Tužiteljstva BiH? Nestajanje dokaza i lagano umiranje preostalih svjedoka? Što je sa osumnjičenim ratnim zločincima Dževadom Mlaćom i Selmom Cikotićem te Safetom Ćibom protiv kojih su prijave za ratne zločine podnesene od strane žrtava još 1996. godine?

Pozivamo Tužiteljstvo da pokrene i okonča istrage te podigne optužnice protiv glavnih i zapovjednih aktera te izvršitelja ratnih zločina kako bi se vratilo povjerenje svih građana te se uspostavio trajni mir i tolerancija a ne da žrtve susreću svoje egzekutore i mučitelje na ulici i na javnim političkim dužnostima i na mjestima u državnim institucijama.

U Mostaru, 15. rujna 2013. Leo Pločkinić, predsjednik