Trogir – Izložba radova Livie Markovina

Organizator izložbe: Muzej grada Trogira / autorica (voditeljica Fani Celio Cega)
Mjesto održavanja : Muzej grada Trogira
od 09. 10. (u 19.00 sati) do 19. 10. 2012.

Na izložbi govore: u ime domaćina Fani Celio Cega, izložbu otvara Igor Brešan, likovni kritičar

Livia Markovina završila je Umjetničku školu „ Luka Sorkočević“ u Dubrovniku, smjer slikarski dizajn a potom je diplomirala slikarstvo u klasi doc. Matka Vekića u Širokom Brijegu, BiH godine 2003. Izlagala je na više grupnih izložbi, sudjelovala je u radu slikarskih kolonija te je imala dvije samostalne izložbe. Prvi put samostalno izlaže u Trogiru.

Znaju žene što hoće

Sasvim je jasno na kojim je zasadama zanat (iz)učila Livia Markovina. Dubrovački koloristički krug, vrtlog, i nju je povukao ka matici, no žene kao žene, genetski tvrdoglavije od nas muškaraca, i srećom svojeglave, ne daju se tako lako, bez obzira na veličine sučeljene mladosti. Svaka čast, već u startu, zbog poštivanja tradicije ali i razumijevanja posebnosti u vlastitoj nutrini! Dakako da bi nas dublje analize i asocijacije natopljene sentimentima, jer krug sam uistinu živio, odvele prividno bliže ishodištu ali bi svakako omanuli što se suštine tiče. Volim ljude, pa i umjetnike koji poštuju naslijeđe utoliko što iz njega crpe esenciju, no u prvi plan ipak stavljaju vlastitu kreativnost toliko nužnu za normalnu umjetničku egzistenciju.

Sreća je kad se svemu čak nadoda kap oponiranja ustaljenom, očekivanom i utabanom. U konkretnom, kvadrat kao polazište, ne baš inspirativan ovdje je izazov! A krajobraz kao povod nije da se zadovolji faktografija i vrati uspomenski život, već se s njim insistira na dojmu, jer sve je u slici podređeno atmosferi, a ne toponimima. Moguće ste povremeno uvjereni kako ste tu negdje zakoračili, no ne bi ste se baš zakleli. Slikarica se već potrudila istinu dograditi maštom, prekrojiti viđeno i zanemarivanjem detalja prizvati muze, dati sebi na značenju. Baš taj razlomak u kojemu brojnik čini fantazija i mašta, spram nazivnika u kojemu je stvarnost i fotografija kao ispomoć čini se ključnim za razumijevanje i kategorizaciju ovih slika. Dakako da se jednostavna operacija mora vezati za sposobnost pronicanja u djelo, no držim sliku moćnijom ako je koeficijent niži od 0,66, odnosno omjera 40 naspram 60 posto.
Bilo kako bilo, slikarica ekološki osviještena uživa u spektru zeleno-tirkiznih nijansi, slikarstvu i fotoreprodukciji toliko nepopularnih, a da o krugu na koji se vezujem i ne govorim. On ga gotovo i nije priznavao. Koloristički mamac je pred vama, no nisu to kako je za očekivati boje po preporuci proizvođača, netom sasute iz tube, već smirenije varijante iste te koja vas je na prvi dojam ožegla pigmentom.

Učinilo vam se da staza i markacije običnosti vode nekakvim rajskim vrtovima? Zelenilu koje ima čudesnu, kontemplativnu moć, ondje gdje namjernik opterećen suludim ritmom života i bombardmanom loših vijesti gotovo i ne zalazi. Jer ostrašćen, tamo zapravo i nema što tražiti. A morao bi, zbog okrijepe duše? Ma, kome još to treba, reći ćete, makar tako i ne mislili? Glupo je sam pitati, i sam odgovarati, no ne mogu a ne izustiti: svima, sada i ovdje, za opće zadovoljstvo!

Volim slikare mrlje, ponovio sam to nebrojeno puta. Dokazao sam to birajući baš takove kao partnere u izlagačkom programu vlastite galerije. No Livijina mrlja ima neke svoje hirovitosti oblikovanja, genetiku … Kao da je u početku formiranja robovala slijedu kista, stremeći u visine i mameći vitkošću. Sada se doji poštujući formu i tražeći nedosljednosti u gospodarenju prostorom! Posljedica je to umjetničke emancipacije i zrelosti.

Sukladno uvodu, moguće je i to opet osobina samo ženi svojstvena. Tek napomena, znaju one što hoće! Ipak, značajnijim od svih putova držim jedan kojega zbog konzistentnosti postava nećete ozbiljnije uočiti, no slikarica će ga kad-tad čvršće „opipati“, onaj da motrište ima u kontrasvjetlu, pa slika bajkovito, nestvarno. Na taj način svaki detalj ima prigodu biti uočljivim i važnim. Utoliko slika u cijelosti ima provokativniji karakter, nego što bi ga osigurao normalni pogled i svijetlo u leđima promatrača. Ovdje ne postoje manje bitne partije, detalji, momenti … Prizivam velike majstore hrvatske moderne koji su nas sličnim promišljanjem educirali Joba, Parača, Nobila, Trostranna …, i ne mogu nikoga dozvati, a tu su negdje, kao da ih vidim. Mlada ih je dama uza se vezala, bez obveza!

Autor teksta: Igor Brešan