Trogir – happening: “Frane Franulović Now”

 

 

„Ove Frane Franulovića slike, etape su žustrog i surovog putovanja ka središtu sebe. Zato i treba pozdraviti ovaj napor mladog Franulovića čija neosporna darovitost svjedoči da će manifestovanom već upornošću doći do rezultata koji će tada biti manje nužni njemu, više čoveku koji traži svoju čovečnost tamo gdje je jedino i može naći: kod drugih, kod onih koji su okrunjeni nesebičnošću talenta sposobni da otkrivaju, traže i nalaze, kadri da rizikuju dajući sve poznato za kap nepoznatog. A ono slutim. Osećam ga. ZRAČI već s nekih platana kad prestaju da se prebrzo zadovoljavaju postignutim.“ Oskar Davičo, 1977.

„Svako je vrijeme bremenito, pa i ovo Franino. Rizikom. Rizikom stvaranja. On ne reproducira već stvara. Umjetnik daje svega sebe, a djelo povjerava slobodnoj prosudbi.“ Don Josip Barišić, 1998.

„Ali, oči su slijepe. Treba tražiti srcem.“ Antoine de Sant-Exup`ery, „Mali princ“

„Frane Franulović odabrao je samotni likovni put. Lišen oslonca i poticaja istomišljenika, izdvojen na svom otoku ovaj samozatajni umjetnik uranja duboko u odabranu samoću. Otok je njegovo polazište i njegova mjera. Izdvojen ne samo u prostoru nego i vremenu, Franulović istodobno osjeća otočku prošlost i sadašnjost, njegove legende, razaranja, požare i oporu svakodnevnicu. Duboko proživljavajući duhovno nasljeđe otočkog života, transformira ga i gradi svoj autentični likovni govor. Bilo da radi slike, reljefe ili skulpture Franulović se ponaša kao graditelj.“ Vedrana Kršinić, 2000.

„Frane Franulović poput Itala Calvina u knjizi Nevidljivi gradovi koja je nadahnuta putovanjima i pričama Marka Pola, priča brojne slike, koje su istodobno dubole, nesagledive te ujedno tople, site, bogate, raskošne, priče iz vanjskog svijeta i unutarnjih sanja za zimskih večeri. Njihova duhovnost, kao i ona Marka Polića jest istinska i sanjana, viđena i neviđena, ovdašnja i svugdašnja. I kad gori Korčula, gori svijet, kultura, civilizacija. I kad zagađujemo zemlju, more i zrak,, hranimo nemani, zmajeve, Zlo koje uništava Život – simbolički nam tumače djela Frane Franulovića. Premda su upozoravajuća, ona su puna nade i vjere, te posjeduju ljepotu skrivenih smislova. Umjetnik svoja djela, koja su često reljefi na platnu, ostvaruje kombiniranjem gotovih predmeta i različitih tradicija, te izrazito simboličkim jezikom stvara novu izvornost. Požar pokazuje i doslovno kako neman koja ugrožava trajanje i briše s lica zemlje predmetne vrijednosti, osakaćuje materijalne dokaze duhovnog djelanja. No kompozicije reljefa čine i mnogi mutanti, čudovišta nastala kemijskim sredstvima za uništavanje korova, izljevanjem nečistoća u more. Franulovićev je svijet čudovišta, mutanata i povijesnih simbola, težak i kompliciran. On je poput orijentalnih hramova, rezbaren doduše postmodrenističkim jezikom, ali bogat ornamentima, teško čitljiv, premda koloristički gotovo monokroman. Taj se svijet osvaja malo po malo.“ Branka Hlevnjak, 2000.

„Oživjeti zaboravljeno, udomiti ostavljeno. Upotrebnim odsluženim stvarima dati smisao i dušu. Frane, taj nepresušan izvor novih tema i izričaja, koji neprestano istražuje, kojemu je upravo potreba za istraživanjem tema i tehnika osnovni pokretač, koji jednostavno mora reagirati na životna događanja, koji ne može i ne želi ostati po strani.“   Tonči Padovan, 2002.

„Frane Franulović predstavljenim skulpturama istražuje samozatajan svijet i zov otoka kao planet Maloga Princa koji je uvijek sablasno sam; jer nikamo ne ide, ne putuje. Postojan je kao i sudbina koja u jednoj riječi sažima sve ono što je izdvojeno, moćno, slabo te je nijemi svjedok tragičnog trajanja. Njegove su skulpture simboličko posredovanje. Kombinirane tehnike čvrstih skulptura odraz su nekih drugih značenja, ali i nove izvornosti. Skulpture su nalik iluzornom ČITAČU ISTINA i VILENJACIMA koji se potiru. Tu nam se na trenutak čini kao da je pobuna oduzela slobodu a iluzija se čuva riječima blagosti. Kreativnost i destrukcija istovremene su poluge njihovih opstojnosti. Izraz su mediteranske samoće koja je uronjena u talent odricanja radi spoznaje zvjezdanog neba i života oko nas. Kao Posejdon, Frane Franulović čuva svijet nedodirljivog i povlači se odmakom od boli, dok s druge strane, kao velom tajne, nazire razornu moć plemenitog. Tako omekšava destrukciju. Time svijet realnog pretvara u imaginarno, iracionalno, mjesto gdje san postaje zbiljom.“ Vesna Prga, 2009.

„Prividna šaljivost Franinog izraza nas mami. U toj zbunjujućoj situaciji u kojoj smo se našli, javlja se želja za razumjevanjem umjetnine u nadi za nekakvim definitivnim odgovorom na koji smo navikli. Međutim, kako smo shvatili da i nemamo mašte, više ne tražimo odgovor od umjetnika, već od sebe. I mi želimo biti kreativni i slobodni, ali taj odgovor zahtjeva najveći mogući ulog od nas – proces, vrijeme koje po nama nemilosrdno gazi materijalističkim normama izmišljenih pravila i dok se i ne okrenemo, već je život prošao. 

Njegova skulptura je provokativna, a izraz i stav krut, dok su mu mogućnosti beskrajne. Te dvije oprečnosti se dotiču u njegovom radu i jedino na toj frekvenciji titraju. To je titraj sretnog čovjeka koji nas kao neka poznata melodija stalno prati, a ne znamo koji instrument ju proizvodi. To izaziva. Izaziva podzemnu rijeku misli koja, kad izbije na površinu postaje izvor vječnog života. “ Sandra Radić Parać, 2012.

Životopis:

Frane Franulović rođen je 1955. u Splitu gdje je završio Školu primijenjenih umjetnosti, a potom Akademiju likovnih umjetnosti u Splitu, u klasi prof. Mile Skračića.

Prvi javni nastup imao je 1972. samostalnom izložbom u Kaštelima te je do danas upriličio više od 33 samostalne izložbe diljem Europe i Australije uz niz likovnih projekata javnih prostora.

Od 1976. živi i radi u Blatu na otoku Korčuli gdje 1978. pokreće Likovni salon Blato koji do danas postoji. Iz Blata kreće na studijska putovanja u nekoliko država Europe i Australije projektirajući i izlažući svoje radove. Tijekom boravka i rada u Austriji, austrijska Akademija likovnih umjetnika prima ga za svoga člana Austrijskog profesionalnog društva umjetnika.

Njegov rad je obilježio ciklus „požar na otoku Korčuli“ do 2000. gdje se predstavlja u Starogradskoj vjećnici u Zagrebu (Galerija Kristofor Stanković). Tom je prilikom izložbu otvorio prof. dr. Ivo Padovan, predsjednik Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti.

Do 2004. boravi u Njemačkoj i Austriji, a od 2006. godine poslovno u Trogiru gdje likovno oprema hotel (bivša Duhanka). Nakon stečaja hotela donosi odluku o trajnom boravku i radu u Trogiru kao samostalni umjetnik.

Frane Franulović je počasni član ULIPUK-a i osnivač Likovne udruge Trogir, kao i sudionik brojnih happeninga. 

2012. zajedno sa Sandrom Radić Parać, akad. umjetnicom otvara Atelier u interakciji na adresi Budislavićeva 18, Trogir.

Izdavač: Frane Franulović

Postav izložbe: Frane Franulović i Sandra Radić Parać

Fotografija: Kate Ševo

Tisak: Mario, Trogir

Naklada: 200 komada

Pokrovitelj izložbe: Grad Trogir

Akademija-Art