Tragika tijesnog prostora

 

Odmah recimo da je Tomislav Marijan Bilosnić u ovoj svojoj najnovijoj knjizi proze posegao za uvelike rabljenom i, rekli bismo, gotovo nepotrošenom tematikom, imanentnoj totalitetu čovjekova nasilja nad svojom vrstom, a u kojemu nasilju dominira „zamisao ljudske zastrašujuće svijesti o mogućem porijeklu čovjeka od životinje“, kako ustvrđuje i sam autor na jednom mjestu.

Ali, ovome odmah i pridodajmo da je u svojoj krajnjoj nakani – uspio, napisavši knjigu prepunu potresne patnje i ljudskog bola, bestijalne mržnje i sadizma, knjigu tlačitelja i tlačenih, mučitelja i mučenih; knjigu sumnje i straha u kojoj je uistinu patnja jasna kao dan i u kojoj se ponajviše mnogi likovi plaše da ne izgube svijest.

Jednom riječju, ova proza, prepuna znakovlja i simbolike, djeluje dosta upečatljivo i snažno. Ne manjka u njoj ni lirskih, poetskih pasaža, ali ni drastičnih, mučnih slika i opisa intoniranih krajnje naturalističkim akcentima!

Bremeniti nadljudskom patnjom i stradanjima na svom mukotrpnom putu ka Golgoti, likovi se ovdje doimlju kao kakvi biblijski apostoli, koji prerastaju u inkarnaciju žrtve i spasenja. Dok kod Aleksandra Bloka u "Dvanaestorici’ korača na čelu Isus Krist, ovdje je to, po svemu sudeći, nesretni i sumanuti Imbro koji u bunilu vidi anđele koji ga prate na njegovom novom i konačnom putu u spasonosnu samoću, odnosno slobodu, vjerujući da je s njim i sâm Bog kad kaže: „Ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga oca nebeskog … “Međutim, usprotivili su mu se Herman i Remzo koji mu je prišao sav u dronjcima u pozi novog proroka rekavši mu da treba čovječanstvo ogrijati i da je u tome spas. A to je zacijelo i poruka samog Bilosnićeva djela. No, ipak na kraju ostaje otvoreno pitanje: kako ogrijati i tko je taj koji je u mogućju ogrijati?!

Također ovaj roman obiluje jednim kuriozumom: gotovo da u njemu nema opisa krajobraza, osim na svega dva mjesta, u devetnaestom i dvadeset i petom poglavlju, i to samo kratki opis noći koja je bila vedra i zvjezdana, i onda kada Grga, nemoćan i bolestan, s jednog brežuljka uz zatvorske zidine, promatra široki i goli pejzaž na čijem su se obzorju naslućivale samo mrlje dvoreda visokih topola. Kao u Marinkovićevu „Kiklopu“, lišenom gotovo minimalnih opisa prirode, odnosno  krajobraza, i u „Tijesnom prostoru“, ovom najnovijem romanu T.M. Bilosnića, pejzaž je dat samo ondje i u onoj mjeri koja je nužna da se psihološki jače dogradi izvjestan lik", kao – još recimo – u slučaju ranije spomenutog Imbre koji u tlapnji vidi i slike bez prisustva ružnog, vidi samo grimiz u njihovom dubokom toplom prostoru i gleda pučinu na čijem je horizontu sunce lagano zalazilo …

Sve je ovdje, dakako, dano u manje ili više prepoznatljivom znakovlju, sve od onog detalja kada nešto prije svoga smaknuća tragično preminuli Safet, inače direktni ubojica ministra unutarnjih djela, u naglo dolepršalom golubu vidi znak nekakvog spasenja, pa do samog naslova djela – tijesni prostor, koji nije samo tijesan zato što se odnosi na jedno određenje, na objekt nazvan zatvor, nego je to, u isto vrijeme, daleko šireg značenja: tä, sve je tijesno pod kapom nebeskom kad je čovjek sputan i okružen neslobodom! Inače, sama ova tjesnoća reljefno je opisana u onom detalju u kojemu se govori da je „svaki od robijaša ostao sâm sa sobom, u hladnoći tijesnog prostora, u agoniji, tumarajući od zida do zida, zapravo gmižući …“

Za razliku od Kafke u čijem „Procesu“ glavni junak Jozef K. ne zna zbog čega ga progone, ni tko su mu progonitelji, u ovom Bilosnićevu romanu, naprotiv, sve je jasno i sve je po-znato: i nemoć osuđenih i svemoć egzekutora. Tako, neki Bilosnićevi junaci, kao što su, npr. Remzo i Mladen, ubrzo će saznati za ishodišta svojih, i ne samo svojih sudbina u okruženju vječna mraka, u ovom tragikom ispunjenom tijesnom prostoru …

* Zapis je ovaj, nešto skraćen, prvi put objavljen u 4. br. ubrzo nestalog tjednika „Kalelarga“ 7. ožujka 1990. godine u Zadru.