Skip to content

Što zanima njujoršku MoMu u 2013.? Priroda ili umjetnost…

“Pet planina na koje se ne treba penjati”, 1984.

Danas kad je priroda uglavnom i najčešće u službi ljudi rijetki uistinu obraćaju pozornost na nju, a mi ostali, možda samo kad nas lupi po glavi , kad tresne iz dubina, kad nas pljusne oceanom ili opeče munjom

 
Tek tada se zamislimo nad njenom strašno lijepom snagom, postanemo manji od makova zrna, i pritom rečemo : “kako je u biti , kad malo bolje pogledam, lijep taj crveni mak”. Da lijep je, i zašto ga ne izložiti onda ljudskom oku, pogledu, zašto ga ne izložiti u nekom muzeju ili galeriji. Pridati mu posve novo značenje, a pritom ne oduzeti ništa.
Takav način pokazivanja prirode, apstrahiranja iz konteksta na koji smo navikli, nije novost u svijetu umjetnosti, ali je pojava koja se dogodi s vremena na vrijeme. Zato je toliko i bitna svaka izložba koja se time bavi.
Svi mi znamo primijetiti čari lijepog cvijeta, sačuvati zanimljiv kamenčić kad naiđemo na njega u plićaku mora. Samo što, ponekad je potrebno poduzeti veću akciju, biti odvjetnik prirode ili njen PR.
Wolfgang Laib bi mogao igrati upravo tu ulogu. Njegov rad “Pelud iz lješnjaka” koji će unijeti “žutilo” u atrij MoMa-e. Taj rad je site – specific instalacija namijenjena isključivo prostoru atrija, za koji Laib kaže da je svojevrno središte i utroba  Muzeja.  Pelud lješnjaka koju koristi  sakupljao je još od 90-tih godina,  u prirodnom okruženju njegovog studija i doma u  malom selu u južnoj Njemačkoj.       
Laibov rad se može  klasificirati kao “land art” ili “process art”, ali sa utjecajem minimalizma. Laib smatra da se priroda treba iskusiti osjetilima.  Ona nije cilj njegova rada, već prostor kontemplacije i aktivnosti koji samo upućuje na važnije sadržaje, bili oni duhovni ili prirodni ( opipljivi).
“Pelud je svojevrstan začetak života nove biljke, tako jednostavan i lijep a tako složen i bitan.”, kaže Wolfgang Laib. 
Laib je rođen 1950. a od sredine 70-tih izrađuje skulpture i instalacije koje odišu iskrenom prisutnošću i jednostavne ljepote. Najčešće radi iz dva materijala, akumulirana iz prirodnih elemenata, kao što su mlijeko, mramor, pelud, riža i pčelinji vosak- probrani zbog svoje čistoće i jednostavnosti.

„Ne bojim se ljepote, za razliku od mnogih umjetnika danas. Ljepota materijala koje koristim, je nevjerojatne, van svake imaginacije. Nisam to mogao sam stvoriti ni napraviti, ali ako mogu u tome barem sudjelovati, to je šansa koja mi je dana.“


„Pelud lješnjaka“, MoMa 2013.

http://youtu.be/AeQfeUU8kyg