Skip to content

Što Vlada može naučiti iz blagdanskih filmova

Političari bi trebali pogledati ‘blagdanske’ filmove ‘Umri muški’ i ‘Divan život’. Povezuje ih junak fanatične  osobne odgovornosti: tko će ako neću ja? Kada, ako ne sada? Taj osjećaj više ne stanuje

Zašto se ne rade popisi najboljih novogodišnjih filmova? Samo luzeri na Novu godinu sjede uz televizor, a takvi – jasno je – žele gledati isključivo najnovije tehno-akcijske hitove svjetskih kinoblagajni? No zato o duhu Božića na filmu čitamo baš svake godine. Nedavno je na internetskom Salonu M. E. Williams žestoko popljuvala jedan od najvećih božićnih hitova, Curtisov "Zapravo ljubav", kao mizoginu besmislicu u kojoj muškarci i žene do te mjere ne razumiju jedni druge da je najsretnija veza ona engleskog pisca s portugalskom spremačicom jer ne govore istim jezikom. Negdje drugdje najboljim božićnim filmom svih vremena proglašen je "Umri muški", no svi znamo da nitko nikad nije napravio bolji božićni film od Caprina "It’s a Wonderful Life".
U socijalizmu nismo gledali božićne, nego samo novogodišnje filmove, a najvažnija je bila Wilderova komedija "Neki to vole vruće" s osnovnom tezom koju bi Hrvatska biskupska konferencija sigurno danas proglasila ugrozom: "nitko nije savršen", i zato moramo voljeti i sponzorušu zlatna srca i feminizirane muškarce koji se rado presvlače u žene.

No, Caprin klasik sa živim anđelom za našu je vladu ne samo božićni, nego i novogodišnji ili još bolje cjelogodišnji must, bez obzira na građanske udruge koje su ukorile premijera što je "došao na noge" kardinalu Bozaniću u katedralu, gdje mu je Uzoriti održao strogo predavanje o tome zašto je u sekularnim školama nedopustivo predavanje zdravstvenog odgoja. Caprin film ne bavi se anđelima, nego onim što Vladi kritički nedostaje – odgovornost, ozbiljnost, pristojnost…
Glavni junak filma vjeruje u rad, umjerenost, samokontrolu, a zbog osjećaja odgovornosti odustaje od svojih planova, želja, provoda… U jednom trenutku, slomljen dugogodišnjim teretom ispravnih, razumnih odluka i potiskivanih želja, postaje bezobziran, prost, agresivan. Neuljudan je prema svojoj ženi i djeci, dere se na učiteljicu kao da mu je sluškinja i na nju pokušava prebaciti krivnju za bolest svog djeteta. Kao da se bavi politikom u Hrvatskoj.

Ne znam mogu li to zamisliti stariji čitatelji ovih novina, no naši političari, čak i ministri, u društvu novinara veoma često psuju, deru se kao da su u krčmetini, a svoje misli nikad ne izlažu razložno, sistematično, racionalno. Moja kolegica koja je dugo živjela u inozemstvu neprestano se s intervjua vraća šokirana. Kaže da se često osjeća kao da je bila na razgovoru s nekim tranzicijskim šefom male privatizirane tvrtke koji svoje radnice šalje da u slobodno vrijeme obrađuju njegov vinograd.

Nedavno sam u jednoj knjizi pročitala da Lenjina nikada nisu zanimali hrana, vino, njegova osobna udobnost, a za političke diskusije uvijek je bio bolje pripremljen od svih ostalih drugova – osjećalo se da je o svemu razmislio više, produbljenije, a potom svoje zaključke sistematizirao. Istina ili legenda, u ovom trenutku nije važno, kao što nije važno je li on za nas heroj ili zločinac, no kad sam to pročitala, shvatila sam da toga nema u našem javnom diskursu: političari nisu pripremljeni, sistematični, razložni. Naš javni diskurs najviše nalikuje onome koji je Caprin junak vidio u baru prepunom propalica i pijanaca. Političari se razmeću, svoje izjave ne pripremaju pomno unaprijed, ne razmišljaju što će reći… Poslušate li samo jedan od Romneyjevih govora prije izbora, shvatit ćete u kojoj mjeri se naši političari svojim neprofesionalnim pristupom tom poslu razlikuju od propalog američkog predsjedničkog kandidata koji u javnosti uvijek govori poput Cicerona.

Kod nas se smatra da casual, frajerski pristup poslu – a posao političara su i izjave u javnosti – otkriva prave igrače, da to tako rade alfa muškarci, a sve ostalo je za… pi..ice, rekli bi ministri i pred novinarima. Shvaćam, oni se tako bolje provode, možda ih nesvjesno zbog toga i biramo kao Talijani Berlusconija, no tu nema caprijanske odgovornosti i posvećenosti zajednici. Morali bi jednom pažljivo pogledati taj film. Doduše, kad malo bolje razmislim, i "Umri muški" jednako bi im dobro sjeo.

Dok se u "Divnom životu" glavni junak sa svojim sugrađanima bori protiv pokvarenog, pohlepnog, danas bismo rekli neoliberalnog kapitalista, u "Umri muški" policajac McClane s istim osjećajem dužnosti spreman je ne samo žrtvovati svoje snove, nego i svoj život da spasi bivšu ženu i njezine suradnike od terorista koji su ih zatočili na Badnjak. Te filmove povezuje junak fanatične osobne odgovornosti: tko će ako neću ja, kada, ako ne sada…
A taj osjećaj više ne stanuje ovdje. Čak ni u Crkvi. Je li toliko bjesnila, grmjela s propovjedaonice za vrijeme bilo kojeg pedofilskog skandala? Uzoriti kardinal spočitava Milanoviću zdravstveni odgoj, a premijer mu je obećao gotovo milijardu kuna iz proračuna za 2013, otprilike 400 eura godišnje po nezaposlenom. Nisam jedan od onih radikala koji misle da Crkva nema pravo izreći svoje mišljenje o učenju o spolnosti u sekularnim školama, samo mislim da ga ne bi trebala nametati kao najveći problem naše male zemlje jer to znači da ne može pobjeći od našeg misaonog usuda – tvrdoglavog, neodgovornog jednoumlja.
Izvor: 21. stoljeće
See also  Bonjour Renaissance - dobar dan moja Ponovno rođena