U sklopu manifestacije „Odškrinimo vrata Bukovice“, te obilježavanja desete obljetnice Zavičajnog kluba „Janko Mitrović“, u Zelengradu, u Domu zavičajnog kluba, u subotu 4. rujna 2010. godine, otvorena je samostalna izložba „Pollockova svjetlost“ Tomislava Marijana Bilosnića, koji je inače redoviti likovni gost na godišnjim manifestacijama ovog Kluba. Ovo je inače šesta ovogodišnja samostalna izložba ovoga slikara i književnika, novinara i fotografa.
Preko tisuću ljudi nazočilo je otvaranju „Pollockove svjetlosti“ u Zelengradu. Bila je to prava fešta, uz izložbu slika Tomislava Marijana Bilosnića, priređen je i 3. međunarodni haiku susreti "René Matoušek“ kojega je pokrenuo, također, Tomislav Marijan Bilosnić.Uz ovaj umjetnički program, priređena je i pučka veselica, svirka na usnoj harmonici, bacanje kamena s ramena, nogometne utakmice, obaranje ruke, a sve u dobrom raspoloženju i s dobrim ljudima iz Bukovice i gostima iz više hrvatskih gradova. Zelengrad je tako postao bukovačko središte kulture, športa, uljudbe i veselja. Okretao se i vol na ražnju, a bilo je i drugih delicija, kao što su divljač i jaretina pripremljene na domaći način.
Manifestaciju je otvorio Marijan Mirtrović, predsjednik Zavičajnog kuba „Janko Mitrović“, a nazočne je pozdravio Ante Župan, gradonačelnik grada Obrovca. dr. Igor Šipić, poznati naš mediteranolog, je govorio o slikama i umjetničkom radu Tomislava Marijana Bilosnića, te otvorio njegovu izložbu „Pollockova svjetlost“ za razgledanje.
“Postmodernističkim citatnim ciklusom „Pollockova svjetlost“ Bilosnić je zapravo učinio avangardni, apsolutno novi preokret svoga slikarskog izraza. „Skidajući“ Pollocka ogolio je i svoju vlastitu umjetničku bit. „Pollockova svjetlost“ nosi snagu njegove poeme „Krik“, a filozofiju poetskoga ciklusa „Tigar“. Koloristička snaga i disciplinirana razuzdanost geste ove Bilosnićeve slikarske faze nagovijestila je nov zaokret njegova umjetničkog traganja“, stoji u raskošnom katalogu ove izložbe.
Bilosnićev likovni cilkus „Pollockova svjetlost“, svojevrsni je hommage velikom američkom modernom slikaru Jacksonu Pollocku. Ova je Bilosnićeva izložba prije četiri godine plijenola pažnju likovne javnosti i na sveopće oduševljenje likovne kritike bila izložena u Zadru, Šibeniku, Kninu, Rijeci i Zagrebu, a sad i na nesvakidašnjoj manifestaciji u Zelengradu, u srcu Bukovice.
O Bilosnićevom likovnom ciklusu od tridesetak slika većeg formata, rađenih u maniri apstraktnog ekspresionizma, pisali su Vinko Srhoj, Iva Körber, Ervin Dubrović, Sanja Knežević, Miljenko Mandžo, Pave Roca, Ksenija Orelj, Nevenka Nekić, i mnogi drugi. U izdanju Udruge 3000 godina Za dar, 2006. godine tiskana je i zasebna monografija pod naslovom „Pollockova svjetlost“.
Ponovno oživljavanje ove izložbe dovoljno govori o činjenici kako za nju i dalje postoji nemali interes, jer Bilosnić ovom izložbom na gotovo drastičan način propituje svoj odnos prema likovnosti, ne samo što se tiče estetske komponente, već i same tehnike, tragajući „za čistom idejom svjetlosti“.
Po otvaranju „Pollockove svjetlosti“ na otovrenom su nastupili haiku pjesnici iz Hrvatske, Albanije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Makedonije i Srbije, oko pedesetak pjesnika, koji su govorili svoje haiku pjesme u organizaciji Udruge „3000 godina Za dar“, i uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Na ovim je susretima ustanovljena i nagrada Zlatna plaketa „René Matoušek“. Prve tri Zlatne plakete za proteklo trogodišće dobili su najzaslužniji književnici u promicanju haiku pjesništva: Tomislav Marijan Bilosnić, Željko Funda i Duško Matas.
Zelengrad je tako postao okupljalište kulturnih i političkih predstavnika, prije svega Ravnih kotara i Bukovice, ali i Zagreba, Rijeke, Zadra, Varaždina, Splita, Šibenika, Knina, Obrovca, Benkovca, Smilčića, Zemunika, Karina, Kruševa i mnogih drugih hrvatskih gradova i mjesta.
Upravo potpora Ministarstva, što i ne mora biti kao razlog, u Zanimljivost i hvale vrijedan svjedok 3. međunarodnih haiku susreta „René Matoušek" je Zbornik radova u kojemu su zastupljeni: iz Hrvatske: Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Olja Bučo, Silvija Butković, Boris Palčić Caskin, Ana Truban Dolenec, Željko Funda, Miro Grubić, Zlatko Juras, Evica Kraljić, Daniel Mohorović, Ljubica Kolarić-Dumić, Fabijan Lovrić, Ljiljana Lukačević, Vlatko Majić, Duško Matas, Tomislav Maretić, Marija Maretić, Ljudmila Milena Mršić, Malvine Mileta, Ivo Markulin, Boris Nazansky, Valerio Orlić, Stanko Petrović, Marija Pogorilić, Joža Prudeus, Jasminka Predojević, Stjepan Rožić, Mirjana Rajter, Slavica Sarkotić, Ivica Smolec, Marinko Španović, Drago Štambuk, Ante Tičić, Đurđa Vukelić-Rožić, Željka Vučinić-Jambrešić, Jadran Zalokar, Božena Zernec, Božica Zoko i Stipe Zrilić; iz Albanije: Kujtim Agaliu, Elisabeta Tafa, Milianov Kallupi, Nexhip Bashllari; iz Bosne i Hercegovine: Ranko Pavlović; iz Mađarske: Katarina Grubinski Takač; iz Makedonije: Mustafa Spahiu; iz Srbije: Jovanka Božić, Dragan J. Ristić, Slavko Sedlar, Borivoje Sekučić i Saša Važić.
Prva dva susreta održana su u Obrovcu, dok je treći organiziran u Zelengradu. Ovi se susreti organiziraju kao spomen na haiku pjesnika i nadasve velikoga humanista René Matoušeka, koji je krajem studenoga 1991.godine mučki ubijen u rodnom Vukovaru tijekom Domovinskoga rata.
René Matoušek se početkom 80-ih godina, kao mladi stomatolog, doseljava iz Vukovara u Žegar, u Bukovicu, gdje uza svoju stomatološku praksu, potaknut čudesnošću krajolika počinje pisati haiku. Čovjek koji je među ovdašnjim pukom bio poznat kao onaj koji je „prvi među ljude donio četkicu za zube" ili jednostavnije „zubar iz Žegara" zapravo je postao i prvi pjesnik ovog od svake civilizacije i kulture zabačena kraja. Zajedno s književnikom i slikarom Tomislavom Marijanom Bilosnićem održao je prvu pjesničku manifestaciju u Obrovcu, zapravo prvu kulturnu priredbu takvoga tipa u Obrovcu uopće. Kao spomen na Renéa Matoušeka koji je kao mlad liječnik i jedan od protagonista obrane Vukovara pisanom riječju podnio težinu barbarstva svojom nedužnom i mučeničkom smrti, na prostoru Bukovice svake se godine okupljaju haiku pjesnici iz Hrvatske i svijeta. Svaki haiku susret popraćen je zasebnim haiku zbornikom. Nazočan je, možda ne zbog zbornika, bio i Zoran Bošković, glavni čovjek nakladničke kuće „Bošković“ iz Splita.
Fabijan Lovrić
POLLOCKOVA SVJETLOST U KAMENJARU
Dirnula si nešto što ne može doseći ljudska ruka, Podigla cedar i nar i pjesmu nad vrelim kamenjarom, Oko da zaiskri, Zasjeni sunce i okrene se Novim istocima.
Dirnula si u nedozvoljeno Ako ne želiš da te obaspe svjetlo, Dirnula si u nešto što nema smisla Ako ne želiš da se budiš, Dirnula si u nedovršeno, Dirnula si, a možda nisi ni znala Da svjetlost nema kraja.
Igor Šipić, Zelengrad, 4. kolovoza 2010.
SAŽETCI IZ LIKOVNIH KRITIKA „POLLOCKOVE SVJETSLOSTI“ TOMISLAVA MARIJANA BILOSNIĆA
BILOSNIĆ JE IZ «ZARONJENOSTI» U SAMU BIT POLLOCKOVA KONCEPTA, ISPLIVAO OBOGAĆEN NOVOM STVARALAČKOM ENERGIJOM
(Iva Körbler)
Ciklus «Pollockova svjetlost» (2003.) Tomislava Marijana Bilosnića nastao je kao hommage velikom slikaru u povodu devedesete obljetnice njegova rođenja. Ali, Bilosnić se odlučio za identičnu slikarsku metodu «drippinga» i akcijskog slikarstva, odnosno, prskanja boje po površini koja je postala Pollockovim zaštitnim znakom. Ritmovi, sazviježđa i uzorci (paterni) boja i linija različiti su za izvježbano oko, ali na prvi pogled, to je parafraziranje Pollocka! I sada se nameće pitanje: je li Bilosnić tim postupkom uzvisio ili malo prizemljio Pollocka, pokazavši da se lakoćom može slikati poput Pollocka? Vidim u tome stanovit ironičan i duhovit odmak blizak postmodernom mišljenu. No, nije u tome glavna poanta. Radi se o problemu s kojim se teoretičari i povjesničari suvremene umjetnosti sve više susreću, a to je pojava gotovo identičnih opusa ili ciklusa koji se temelje na konceptualno – motivskom preslikavanju poznatih umjetnika, osobito onda kada se pojedini umjetnici smatraju instituacijama, a njihove prepoznatljive slikarske poetike postaju ravnopravnim žanrom poput portreta, mrtve prirode ili akta.
Umjetnici sa svoje strane pokušavaju afirmirati tezu kako je logično da povremeno dijele senzibilitet i slikarski svjetonazor s nekim ranijim stilovima ili umjetnicima prošlosti, i da to ne znači pomanjkanje stvarne inspiracije i – svojevrsni bezobrazluk. Ima u tome mnogo istine. Stoga je iznimno važno da svakom pojedinom slučaju pristupimo podjednako pažljivo i temeljito – gotovo detektivski intuitivno – da otkrijemo gdje je blef i parazitiranje, a gdje istinska duhovno – emotivna veza između dva umjetnika. Tomislav Marijan Bilosnić postupio je legitimno kada je svoj «pollockovski» ciklus posvetio samomu slikaru, naglasivši time do koje je mjere velikog slikara osjetio i cijenio. Ta je trenutačna inspiracija bila toliko jaka da je Bilosnić morao metijerski «zaroniti» u samu bit Pollockova koncepta, i isplivati na površinu obogaćen novom stvaralačkom energijom.
RACIONALNO SA SLUČAJEM
(Vinko Srhoj)
Kada je Tomislav Marijan Bilosnić svoje hommage- slike imenovao Pollockovom svjetlošću vjerojatno je mislio kako je primjer američkog umjetnika Jacksnona Pollocka (1912. – 1956.) od one vrste koja prosvjetljava, odnodno donosi jednu vrstu metaforičnog svjetla poslije kojeg slijedi trajno razdanjivanje. Naime, Pollockov primjer u slikarstvu otvorio je mogućnost novog pristupa slici, nov način njezina koncipiranja pa i smisla stvaranja kroz plodnu međuzavisnost namjere i slučaja. Ovo slikarstvo stoga nema discipline, nema ni početka ni kraja, nema ni forma osim tragova fizičke aktivnosti slikara.
Krećući se Pollockovim smjerom Bilosnića je ponajprije zaokupila metoda rada, postignuće slobode zamaha, svojvrsna neuroza pollockovske površine. On se, naime, priklonio metodi, a ne poetici action-paintinga, jer ga je bez ostatka zaokupilo oblikotvorno načelo drippinga, način rada koji je postao sadržajem slike. Kao kakav Pollockov idolopoklonik, na tipično postmodernistički način, stao je Bilosnić donostiti Pollocka u izvodima i citatima.
Bilosnić ne uvodi u svoju sliku fragmente majstorovih djela jer i nije od onih slikara koji bi se prepuštali otvorenim citiranjima. On, naime, slika pollockovski, umjesto da Pollockovu sliku koristi kao arhiv citatnih ulomaka. Iako će neka njegova djela umnogome podsjetiti na velikog američkog slikara ona su ipak bilosnićevska s dominacijom estetičnosti koja vas zaokuplja gustućom prvog plana, vibracijama zasićene površine koja plijeni na prvi pogled. I dok Pollock ne mari za punu kontrolu svog rasprskavajućeg načina nego se često prepušta hirovima sretnog slučaja, Bilosnić čvršće drži uzde u rukama i više pazi da sve bude propisno ispunjeno bojom i linearnim ritmovima koji poput akcionog tepiha prekrivaju svaki pedalj slike. On bira srednji put između racionalnog i slučajnog, ipak, s nešto više upliva racionalnog, i zato njegova slika doduše podsjeća na Pollocka, ali se za strategiju srednjega puta izmešu pollockovskih krajnosti, i razlikuje od nje.
Bilosnićevi slikarski hommagei rijedak su primjer podsjećanja na velikog umjetnika činom obnove jednog slikarskog rukopisa, jedne metode i jednog koncepta slikanja koje je obilježilo jednu od najspontanijih dionica modernog slikarstva.
KORJENITO NOVO OSJEĆANJE SLOBODE
(Sanja Knežević)
Dok Pollock slavi apsolutnu slobudu Bilosnić je i u svojoj slobodi odmjeren, mogli bismo čak kazati uredan. Za razliku od Pollocka on svoje «divljanje» bojom postavlja u određene granice te na taj način iza svakog novog djela ostavlja put novom izazovu. Otuda tako prštavi kolorizam, otuda toliko neiscrpan izvor razlijevanja linija i boja te njihovo znalačko miješanje. Na tim je slikama zamjetan i vrlo debeo nanos boje, koji nije samo u službi reljefnosti već je nastao djelovanjem novog kontakta, «uništavanjem» ili prekrivanjem prvotne ideje.
«Pollockovoj svjetlosti» mogli bismo još nadjenuti i ime Bilosnićeve crvene faze, jer gotovo da nema slike u kojoj se bar u najmanjem detalju, ako ta boja nije već dominantna, ne nazire crvenilo. Tu bi fazu još mogli podijeliti u dvije skupine. Na slike koje su više kontrolirane i na one koje su to u manjoj mjeri. U prvoj skupini veće kontrole prepoznatljivo je stvaranje lika, naslućuju se obrisi žene dok bismo za drugu skupinu mogli kazati da je potpuno oslobađanje duha. Te su slike u potpunosti dotjerane do krajnje granice svijesti, u njima je dostignut sam vrhunac naravi.
U ovom ciklusu Bilosnić je sjedinio Eros i Thanathos, i to na način da je preuzeo Pollockovu tehniku i Picassov kolorit. Izvorne Pollockove slike čisti su odraz njegovoga mraka i življenja smrti, dok je Picassov opus prepun boja ljubavi i strasti, a takvi su bili i njihovi životni putevi. Dakle, preuzimajući polokovsku tehniku Tomislav Marijan Bilosnić u svojim slikama odražava svoj pikasovski, žestoki temperament Mediterana.
BILOSNIĆ ZA ILI PROTIV POLLOCKA?
(Ervin Dubrović)
Samo bi precizna analiza i pomna usporedba slika Jacksona Pollocka i Tomislava Marijana Bilosnića pokazale koliko su doista slike potonjega nalik slikama onoga prvoga. Kad bismo jedne postavili kraj drugih možda bi se pokazala čak iznenađujuća «tehnička» razlika, naime ona najmanje umjetnički bitna ali zamjetna, ona koja se odnosi na formate i tehnologiju (drugačije platno, vjerojatno i drugačije boje!). Nasuprot svježini najnovijih one starije izgledale bi već i pomalo ugašene nataloženom patinom i nagrižene zubom vremena.
Sudbina divljega i neobuzdana umjetnika koje je svoja platna polegao na pod i oko njih gazio i slikao, polijevao i špricao, ne objašnjava ništa od onoga što je učinio Bilosnić.
Bilosnić je naime, učen i izučen, radin i radostan, a ne mučen i izmučen, grčevit i dramatičan kako je to bio Pollock.
Pollock Bilosniću nije sudbinom određen, on mu je samo povod i okosnica za usporedbu, kojoj se ni u čemu bitnom nema što dodati ni što oduzeti, niti se, po njemu, to slikarstvo može i treba nadalje razvijati.
Bilosnićev je koncept radoznalo istraživanje i igra. Nitko se, dakako, više neće skandalizirati takvim slikama, iako ih je i dalje, dakako, moguće ne voljeti i ne razumjeti.
Jednostavno moram reći da Bilosnićeve slike toliko sliče Pollockovima, a da im zapravo – ne nalikuju ni u čemu bitnom!
Tomislav Marijan Bilosnić (alias Sebastijan Bit) priredio je u zemlji i inozemstvu više od šezdeset samostalnih izložbi monotipija, pastela, crteža, ulja i fotografija; objavio je sedam slikarskih monografija: “Metamorfoze”, “Cvijeće ravnokotarskih vila”, “33”, “Pllockova svjetlost”, “Maske i lica”, “Mediteranski pastel”, ”Duhovi sa zadarskog Foruma”, te fotomonografiju “Skriveno kameno blago”, kao i pjesničke monografije s A. Stamaćem i Z. Tomičićem. O njegovom slikarskom opusu pisali Tonko Maroević, Ive Šimat Banov, Đuro Vanđura, Iva Korbler, Antun Travirka, Vlado Bužančić, Andro Filipić, Vinko Srhoj, Ervin Dubrović, Ivo Fadić, Helena Roguljić, Sanja Knežević, Nevnka Nekić, Mirjana Šigir, i mnogi drugi.
Govoriti, dakle, o slikarskom opusu Tomislava Marijana Bilosnića jednako je teško kao i definirati cjelokupnost njegova književnoga djela. Kako sam počesto napominje da svakom svojom novom knjigom pokušava riješiti novi umjetnički problem, isto bi se moglo reći i za njegovu likovnost. Gotovo da nema slikarske tehnike uz umjetničku fotografiju u kojoj se TMB nije okušao. Likovnošću se počeo baviti objavljujući još kao dvadesetogodišnji mladić svoje crteže u časopisima, pa je već na početku svoje likovne karijere dobio treću nagradu za karikaturu na području bivše Jugoslavije. Zatim se kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina okušao u tehnici monotipija, crno-bijelih i kolorističkih slojevitih hvatanja obrisa biografskih i autobiografskih „lica i maski“. Sudeći po tome na kojim i kakvim su sve materijalima otisnute njegove monotipije, očito je da je ovoj zahtjevnoj tehnici Bilosnić pribjegao braneći se od neimaštine likovnoga pribora. Stoga ih krase buntovne karakteristike – brzina pokreta, gipkost ritma u izvlačenju portreta, koloristička igrivost u ponavljanju motiva. Zreliju njegovu slikarsku fazu karakterizira rad u suhom pastelu, tehnici koja je dominanta cjelokupna njegova slikarskoga izraza. U suhom pastelu nastao je cijeli niz Bilosnićevih slika pejzažnih motiva danas sjedinjenih u ciklusima „Mediteranski pastel“ i „Cvijeće ravnokotarskih vila“. Posve nov i drukčiji Tomislav se Marijan Bilosnić u početnim godinama novoga stoljeća pokazao svojim snažnim ciklusima ulja na kartonu. Postmodernističkim citatnim ciklusom „Pollockova svjetlost“ Bilosnić je zapravo učinio avangardni, apsolutno novi preokret svoga slikarskog izraza. „Skidajući“ Pollocka ogolio je i svoju vlastitu umjetničku bit. „Pollockova svjetlost“ nosi snagu njegove poeme „Krik“, a filozofiju poetskoga ciklusa „Tigar“. Koloristička snaga i disciplinirana razuzdanost geste ove Bilosnićeve slikarske faze nagovijestila je nov zaokret njegova umjetničkog traganja. U tom je smislu virtuozno sjedinjenje pjesničke riječi i slikarske geste TMB ostvario ciklusom „Duhovi sa zadarskoga Foruma“. Stvarajući novu zavičajnu mitologiju sakrivenu u davnim praliburnskim genetskim ostacima, Bilosnić je stvorio intimne uzorke novih arhetipova, simbola, snoviđenjskih prikaza. Stoga bi se poetika njegova umjetničkog stvaralaštva doista dala sažeti u posljednjim rečenicama Ive Šimata Banova kojima zaključuje zapažanje o Bilosnićevim „Duhovima…“ – „I u ovome kao i u svemu, mlakost je za Bilosnića bila i ostala najvećom ljudskom slabošću. Ništa bez strasti. Ništa bez ludosti. Normalan ne stvara ništa.“ On istim nervom pristupa i umjetničkoj fotografiji. Samo što je njegova strast tada usmjerena kadriranju pejzažnih okvira zavičaja a sve to s iznimnom profinjenošću kompozicije. Detalji prirodnoga svijeta, latice cvijeta ili bodlje čička u krupnome planu, igra svjetla i sjene, pa konačno i porterti, određuju ga kao vrsna promatrača trenutaka. Bilosnićev okidač fotoaparata zna kada treba zaustaviti protjecanje pješčanoga sata, kao što zna kada i kako polokovski snažno zamahnuti ulje ostavljajući iza sebe tragove protočnosti životnih sokova.
