Thailand – The same rain, the same wind

ARTWORK – Galerija radova!
 

Pogledajte FOTO galeriju radova, postava i s otvorenja!

Uvod
(Kustos projekta Eugen Borkovsky)

Projekt „Iste kiše, isti vjetar“ pokreće široko, međucivilizacijsko propitivanje svrhe i utjecaja likovnog i multimedijalnog umjetničkog stvaralaštva. Na zajedničkoj, kolektivnoj, selektiranoj, tematskoj izložbi u Tajlandu, u Chiang Maiju, želio sam kao autor koncepcije, kao kustos, uz idejnog inicijatora projekta Burhana Hadžialjevića, da umjetnici iz Europe i umjetnici iz drugih kulturnih krugova razmišljamo o temi koju sve strane razumiju i osjećaju. Na izložbi se našlo više grupa umjetnika suočenih likovnim i multimedijalnim radovima u obliku diskusija, paralelnih ili grupnih kreativnih slaloma. Jedna grupa su domaćini, autori iz Tajlanda, a druge grupe dolaze iz različitih područja svijeta.

Pitanje izbora autora za ovaj projekt ni u kojem trenutku nije bilo limitirano. Ideja, ispričana od strane Burhana Hadžialjevića proširila se među kolegama. Prvi autori bili su iz Grožnjanskog likovnog kruga, u Istri u Hrvatskoj, da bi se odmah proširio na novostvorene zemlje raspadnute države Jugoslavije. Nešto kasnije krug se proširio na mnogo država svijeta pa se projekt zaista može nazvati globalnim.

Na okupu su se našli radovi umjetnika koji različito doživljavaju svijet oko sebe. Susret, zajednička izložba događa se u Art Center, ChiangMai, Thailand. Prostor je reprezentativnih dimenzija, muzejski opremljen sa nekoliko prostranih dvorana smještenih na dva kata. Grad Chiang Mai je kulturni centar Thailanda, drugi grad po veličini nakon Bangkoka, sedamsto kilometara sjevernije.

Osvrćući se na većinu radova u koje sam imao uvid, primjećujem određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno likovnim jezikom. Iz euro – američke perspektive, već desetljećima se osobni probitak, uspjeh, poznatost nekog umjetnika vrednuje prema nastupima ili zastupljenosti u zapadnoeuropskim ili američkim likovnim situacijama. Tom paradigmom, umjetnički čin donekle gubi jer je ovakvom ciljanošću izgubio istinsku univerzalnost. Problematiziranje individualnog izraza u odnosu na grupe, škole, smjerove ovim je projektom došlo do izražaja. Također i pitanje globalizacije koja se za sada ogleda uglavnom kroz elektronske medije i političke proklamacije.

Propitivanje suvremenih globalnih fenomena postavilo se kao najčešći idejni pokretač ka kreativnom činu. Umjetnici uviđaju da nerijetko oblik nije samo oblik već prostor ispunjen osobnom ili često kolektivnom prazninom. Široko geopolitičko područje porijekla umjetnika, uvelo je i pitanja politike i ekonomije kroz teme bliske ekologiji. Autori naizmjence prelaze granice istraživanja individualne percepcije i  općenite fenomenologije životnog prostora. Osobni doživljaj detektiran je detaljima likovne igre gdje autori dosjetljivo i ponekad cinično uvode u rad vizualnu oznaku problema. Radovi ove izložbe iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autora, vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos sa promatračem. Ovaj posljednji segment izražen je naglašeno. Uočena je potreba za dijalogom, realnom komunikacijom.

Rad na terenu nosi napor do trenutka kad su svi radovi postavljeni, do trenutka otvorenja izložbe. No, prije toga potrebno je prokomentirati, doživjeti svaki pojedini rad izdvojeno i pretpostaviti ga u postavu. Iako je postav privremena cjelina, trebao bi nositi odlike sukladnosti svakom pojedinom autorskom promišljanju i ideji cjeline. Tome sam posvetio posebnu pažnju.

Sasvim je različito planirati i kasnije realizirati ovakav događaj. Razlog za to je veliki broj umjetnika, rukopisa, pristupa ali i financije. Za razliku od visokobudžetnih smotri, likovnih manifestacija poput bijenala, trijenala i slično, uz malo razumijevanja institucija i uz ozbiljan trud autora, izlagača i  domaćina, mislim da se ovom finalnom izložbom pokreće zanimljiva korespondencija ideja, oblikovanja, propitivanja svijeta u kojem živimo.

Želim istaknuti osobe: Burhana Hadžialjevića i Udoma Chimpukdee kao organizatore i inicijatore projekta. Treba naglasiti da su svi autori učesnici imali želju učestvovanja i svi su se na razne načine potrudili sakupiti sredstva za ovo događanje. Tu je putovanje, boravak, materijal i razni drugi neizostavni troškovi. Zahvaljujem se kolegama umjetnicima sa svih strana svijeta, domaćinima, državi Thailand, fakultetu likovnih umjetnosti sveučilišta u Chang Maiu, na suradnji i ukazanom povjerenju.

Inicijalni tekst za promišljanja o temi: 

Razmišljajući koja bi tema mogla biti zanimljiva umjetnicima iz Tajlanda i svim ostalim učesnicima želio sam da se razumijemo u ideji projekta. Zbog širokog dijapazona estetskih pristupa i porijekla autora, predložio sam temu Ekologija koja ima mnogo mogućnosti za promišljanje. To je prihvaćeno. Ta okosnica projekta služi kao pokretač za promišljanje svim autorima a u komunikaciji sa njima iskristalizirao se definitivni naziv: Iste kiše, isti vjetar / The same rain, the same wind.

Usuđujem se pretpostaviti da i Vi i Oni i Mi imamo svijest o tome kako prirodne resurse neracionalno i agresivno koristimo. Imamo osnovnu svijest da smo, npr. električnom energijom, bežičnim telefonima, internetom i sličnim civilizacijskim rješenjima snažno posegnuli u energetska područja atmosfere. Svjesni smo da uporaba benzina, umjetnih gnojiva za biljke, putanja i ostaci izgaranja avionskog motora kao smetnja pticama, sredstva za pranje i mnoge slične situacije djeluju na okoliš. Svjedoci smo da nerijetko čudne bolesti bježe iz laboratorija. Također pretpostavljam da smo svjesni da manjinske političke interesne grupacije pokušavaju podrediti obične ljude: nude im se najmanje moguće protuvrijednosti za uloženi rad.

Jasno je da likovno oblikovanje naših kolega koji žive na drugim područjima Zemaljske kugle, karakteriziraju različite estetske, filozofske, religijske, vrijednosne, životne polaznice. Tu su razlike u spoznajama univerzuma, smisla života i doživljaja smrti. Kao kustos, ne bih želio nametati europsku situaciju i ovdašnje načine likovne interpretacije iako će dio radova ovdašnjih autora zasigurno nositi takve karakteristike. Iako živimo na istoj zemaljskoj kugli, tijek povijesnog vremena oblikovao je, nama / njima, misli i način života nešto drugačije. Euro-američki način razmišljanja je agresivan i mjerila postavlja prema svojim standardima. Želio sam konfrontirati različite tehnološke i smislene pristupe likovnom oblikovanju na istu okvirnu temu.

Koliko god doživljavamo naš planet velikim, on je jedini kojim raspolažemo, na njemu smo svi zajedno vrlo bliski i ovisni jedni o drugima. Iste kiše padaju i isti vjetar puše i ovdje i tamo. Jer, postoji bojazan da je politička globalizacija postala maska za eksploataciju i monetarno ugnjetavanje dijelova Zemaljske kugle koji imaju drugačiji pristup, stav, vjerovanja i uvjerenja. „Iste kiše, isti vjetar“, umjetnička globalizacijska smotra, trebala bi iznjedriti bolje međusobno razumijevanje uz ne nametanje stavova, ideja, oblika života. Uvjeren sam da bi ovo događanje moglo imati podnaslov: มิตรภาพ, prijateljstvo, friendship

„Ubivši bijes u sebi spavaš mirno. Ubivši bijes u sebi i kajanja nema.“

EKOLOGIJA, pojmovi i polazišta za tematiziranje:

Ekologija podrazumijeva odnos prema prirodi, biljkama, vodi, zraku, zemlji, svemu oko nas uključujući i odnos prema ljudima koji nas okružuju. Također, prema samima sebi.

Ekologija jest znanost o prirodi. Ona proučava odnose među živim organizmima. Ona se koncentrira na njihov odnos i utjecaj na okoliš, isto kao i na utjecaj okoliša na prirodna bića. Ekologija se nametnula kao grana biologije, te se osim onih iz biologije, koristi i saznanjima iz kemije, fizike, matematike, te brojnih drugih znanosti. Uobičajena klasifikacija područja interesa ekologije kreće se od najniže razine složenosti međuodnosa, gdje je složenost definirana kao broj entiteta i procesa unutar sustava koji se proučava. Tu je proučavanje ponašanja životinja u prilagodbama na okoliš, npr. dinamika razmnožavanja određene vrste. Nadalje, tu je proučavanje interakcije između vrsta unutar neke životne zajednice…

Ekologija proučava tokove tvari i energija kroz biotičke i abiotičke komponente ekosustava. Područje sistemske ekologije, interdisciplinarno je polje usredotočeno na proučavanje, razvoj i organizaciju ekoloških sustava iz holističke perspektive. Vizualno zanimljivo područje je krajobrazna ekologija koja proučava procese i veze između više različitih ekosustava nekog područja. Tu je i područje evolucijske ekologije koja se bavi evolucijskom povijesti vrsta i njihovih interakcija. Iako se pojam „ekologija“ često nepravilno koristi pri opisivanju aktivnosti vezanih uz zaštitu prirode, ovaj projekt želi problematizirati i tu temu.

Svijest o ekološkoj međuovisnosti paralelna je sa filozofskim i suvremenim fizikalnim spoznajama. Tijek, stalna mijena i međusobna uvjetovanost svih stvari oko nas, poput one u prirodi koju zapažamo, događa se i na suptilnijim, nevidljivim segmentima univerzuma a koje znanstveno obrađuje kvantna fizika i paralelne znanosti. Filozofija i fizika su se konačno opet susrele te zajedno nastavljaju postavljati dramatična pitanja. Problematiziranje o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni uklapa se u ovu temu.

Unutar teme, pretpostavljam problematiziranje likovnim sredstvima odnosa izvanosjetilnih, mističnih ili religijskih promišljanja ali i međuljudskih odnosa. Jer, koliko god smo otuđeni od prirode ipak smo prirodna živa bića.

ARTWORK – Galerija radova!

Iste kiše, isti vjetar / The same rain, the same wind
 

Tekstovi: Eugen Borkovsky, Chiang Mai, Thailand, siječanj. 2012.

BELGIUM

Jan Theo De Vleeschauwer predstavlja slikarski rad malog formata izveden uljem na platnu. Apstraktna kompozicija bazira se na zamućenim slojevima i zagasitim bojama. Kompozicija je raspršena a potez, iako umjeren, izlazi iz formata. 

Rad se može interpretirati kao rezultat autorova intimnog previranja. Maštoviti promatrač mogao bi izčitati naznake figura naročito kod strukturiranih dijelova površine. Lazurni slojevi govore o kontemplacijskom promišljanju autora. Umirena gesta svjedoči o poniranju u oniričko istraživanje uzročno – posljedičnog doživljaja smisla svijeta. Tijek i stalna mijena zbunjuju pa predstavlja napor usredotočiti se na: ovdje i sad.

Dubina univerzuma ali i ljudske duševnosti nikad nisu istražene u mjeri razumijevanja. Tako se ovaj rad nalazi na putu samorazumijevanja, istraživanja umjetnikove osobnosti. Pogled u samoga sebe.

BOSNA I HERCEGOVINA; Nela Hasanbegović, Josip Mijic

Nela Hasanbegović na zadanu tematiku odgovara video radom POSTSCRIPTUM. Njime obrađuje porijeklo svoje porodice i osobno propitivanje pripadnosti lokaciji. Slijedom sinopsisa filmiranog rada autorica se postavlja u kadar, uzima kist i kontinuirano piše po svome tijelu. Upotrijebljena je crvena boja koja označuje krv, simbol genetskog zapisa, važnu sastavnicu i tijela i porodičnog porijekla. Ispisani tekst su imena predaka.

Njeno tijelo u sjedećem položaju na podu predstavlja porodično stablo. Tako se ona, osobno pojavljuje u ulozi nastavljača loze ali i nosioca sjena / imena predaka. Autorica kaže: „Mnogobrojnost imena obrazuje čitav niz crteža, koji tvore nečitkost, stvarajući likovni fenomen.“ Posebnost ovog snimka performancea je da umjetnica tekst, imena ispisuje starim pismom, bosančicom, koje više nije u uporabi. Time je podcrtana ideja povjesnosti projekta ali i stalnih mijena, stalnog tijeka stvari kroz prostor i vrijeme.

Josip Mijic svojski se potrudio izvesti monumentalan rad, kombiniranom tehnikom na tri slikarske podloge koje čine cjelinu. Ovim radom autor nastavlja ciklus Život u kutiji. On ugrađuje trodimenzionalne elemente pa se u rezultatu rad očituje kao reljef. Rad sačinjavaju pozadina izvedena listićima zlata i trodimenzionalni tamni likovni elementi oblika kocke kojima gradi prednji plan. Ispred površina slike postavlja, ovješeno o strop, izdvojenu kocku, kutijicu crne boje.

Autor nazivom određuje tematski okvir. Pojam „Život u kutiji“ možemo razumjeti kao pretjeranu ovisnost od roditelja, izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost nametnutim obavezama, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Umjetnik problematizira socijalnu situaciju, izgovara ocjenu „ukutijavanja“, načina i pristupa životu: kutija – škola, kutija – televizor, kutija – stan da bismo završili također u kutiji – kovčegu.

Ovdje se propituje i drugačijost. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Kutijica koja visi ispred površina rada remeti red. Tako nomad, poput virusa ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati.

Poput saća u košnicama pred nama je asocijacija predgrađa velikih gradova u kojima nehumano žive ljudi bez identiteta. Kapital, u početku industrijalizacije, dovodi pučanstvo u grad. No, uskoro se kapital očituje kao nehuman i koristoljubiv. Akterima preostaje prodavanje radne snage. Danas, pomamljeni kapital, urušen u samog sebe, nudi ono isto što je nudio odmah nakon svog rođenja: bijednu nadnicu, nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost iskaza pojedinca.

Mijić konfrontira crnilo gliba, prljavštine sa područjima sjaja, zlata. Kao što smo zagadili prirodu tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Ovi kutijasti prostori nisu naseljeni. Glavna uloga ponuđena je promatraču.

CROATIA: Hassan Abdelghani, Eugen Borkovsky, Burhan Hadzialjevic, Robert Pauletta, Katja Restovic, Bojan Sumonja, Ivan Valusek

Hassan Abdelghani Predstavlja kolekciju fotografskih radova. On čini napor pa u Chiang Maiju, na lokaciji, traži motive. No, on nije prozaičan i pred nama nije kolekcija egzotičnih pejzaža ili arhitektonskih objekata već su pred nama portretni uradci sasvim neuobičajenog porijekla: Autor fotografira fotografije lica koje nalazi na groblju, portrete mrtvih osoba. Ovim pomalo morbidnim zahvatom on problematizira želju za vječnim postojanjem koja je prisutna u svim civilizacijama.

Opet, iz drugog aspekta, promatrajući fotografije nakon autorovog pojašnjenja kako su to portreti osoba koje više nisu na životu, karaktere osoba sa fotografija izčitavamo poput pretraživanja neke syber društvene mreže. Pada nam na um da ćemo na ovom putovanju sresti u prolazu veliku količinu lica koja više nikada nećemo imati priliku vidjeti. To nam ne pobuđuje takav snažan dojam kao Abdelghanijevi radovi. Spoznaja o našoj prolaznosti i svjesni ili nesvjesni strah od smrti pojačava dojam. Trud oko bilježenja postojanja predaka vremenom blijedi. Skupocjene fotografije na keramici na grobnim mjestima nestaju kao i naša tijela. Živi smo jedino u sjećanjima onih koje smo poznavali i koji su nas poznavali.

Eugen Borkovsky izlaže instalaciju sastavljenu od okomito postavljenih finih metalnih mreža. Tu je devet segmenata na kojima su s jedne strane ocrtane siluete grana. Osvijetljeni iz jedne pozicije po diagonali svih segmenata, elementi daju dojam prostora, komore.

O pristupu oblikovanju Eugena Borkovskog, Ph.D. Nataša Šegota Lah kaže: Sav taj život u Istri, svo to vrijeme u egzaltaciji nenametnutog samovanja, negdje na periferiji ljudi… …na granici bivanja i bdijenja, Eugen je čitav svoj stvaralački put razigravao aktivnostima koje uključuju mnoštvo ljudi. Taj je ekstovertirani djelatni put rabio kao paravan iza kojeg se odvijalo paučinasto opažanje, ples oka na jedva vidljivim rubovima svijeta što se nikada ne kani osvijestiti stvarnom društvenošću. Njegova djela su time tiha prispodovljivost hoda na prstima, šapat koji se sam sebe boji prenuti. Takvi su upravo ovi radovi u konačnici.

Paučinaste sobe samovanja i bdijenja, onkraj su svijeta u kojem umjetnik sudjeluje ali ga se odriče prvim doticajem oblikovanja, crtanja, govorenja, bojenja i ne-bojenja.

Konačno, rad pred nama nastoji biti nevidljiv. Upravo se u toj poetici pare, plina, vlage, kovitla u jedva dodirljive stvari. Ako bismo to usporedili s granama od kojih je počeo namijenivši umjetnosti svoje pismo, došli smo do pare koju toplina isijava iz zemlje, do jednog prostim okom nevidljiva sloja zemaljskog koje umjetnik bere i potom sprema u herbarij, da bi dodirom oblikovao u novu bjelinu, koja se unatoč svemu čini čudesno konkretna s obzirom na bestjelesnost pare i daha koji svjedoče vanjsku zimu i unutarnju toplinu.”

Burhan Hadžialjević, kao istinski zaljubljenik i solidni poznavalac Thailanda i Indokine, sa dva rada uvodi nas u dio problematike teritorija na sasvim neuobičajen način. Za razliku od većine autora iz Europe ili drugih zemalja zapada, on mijenja pristup likovnom tematiziranju približivši ga lokalnoj tradiciji. On realizira dva višedjelna rada pa možemo govoriti o instalacijama.

Jedan rad sastoji se od površina, crne i bijele na kojima nalazimo crvolike, iskrivljene čelične čavle. Na obje površine istih dimenzija, nalazimo rasterom čavala formirane simbolične kružne ili kvadratne oblike. Rad naziva Crveni i Žuti čime simbolično dodiruje politička događanja zemlje domaćina.

Drugi rad sasvim je po estetici i elementima sukladan budističkom poimanju svijeta. Autor ga naziva FINDING ONESELF WITHIN ONESELF. Tu su dva raskošna, zlatom obojena duboka okvira. U njima su zastave i tekst zalijepljen na staklo: „Revolucija ili evolucija ljudske svijesti se događa sada. Ljudi su stvoreni za "velike stvari" a većina ne shvaća da je to istina.“ Na jednom je tekst na engleskom a na drugom isti tekst na jeziku i pismu domaćina. U sredini instalacije Burhan postavlja originalnu figuru Budhe. Oko postolja su rasute ljuske riže. Na njima su zdjelice od lišća u kojima je obrok riže. Iste takve zdjelice od lišća postavljene su po cijelom muzejskom prostoru Art centra Chiang Mai. Time ovi znakoviti predmeti postaju simbolom cijelog projekta. Jer, Budizam nije vjera iako se neke manifestacije preklapaju sa religijama. Budizam izbjegava metafizičke spekulacije i obraća se izravno pojedincu pozivajući ga na plemenit život i introspekciju bez nekog izmišljenog spasioca. Budha samo upozorava ali ne nosi mač.

Budistička je i poruka rada Burhana Hadžialjevića. Umjetnik nudi hranu jer smatra da bi ona svima trebala biti jednako dostupna. Ovim potezom prenosi osoban humani stav i postavlja pod znak pitanja svjetsku neizbalansiranu i kapitalom obojenu raspodjelu hrane i resursa. Ovim radom ponuđeno je iniciranje razmišljanja o nepravednom svijetu u kojem živimo. Ponuđen je miroljubivi budistički stav o upitnosti prevage materijalizma u njegovom najbesramnijem obliku – u nedostupnosti svim stanovnicima Planete osnovnih elemenata za preživljavanje pojedinca, Čovjeka.

Robert Pauletta realizira niz slikarskih radova uljem na platnu u njegovom prepoznatljivom stilu na rubu ekspresije i nadrealizma. Radove naziva Stabla. Ove slike buketima vizualnih iskaza, iako na umjerenoj pozadini, progovaraju o autorovim dojmovima intenzivnom atmosferom područja na kojem se našao. Pored njih Pauletta realizira rady made instalaciju sastavljenu od kolekcije jeftinih predmeta / proizvoda koje pronalazi na lokaciji, na štandovima Chiang Maija. On kaže: „Istovremeno taj je prostor globalan, a ti trivijalni proizvodi simboli su obilja i moći.“

Katja Restovic u ovom projektu zastupljena je video radom SYNTAX OF RHYTHM. Ona uzima kadrove plesnog performancea TO WHITE čiji je autor Žak Valenta. On izvodi plesni događaj na postavu samostalne izložbe Eugena Borkovskog: Arboreus: WHITE EXHIBITION, Fractals, ostvarene u galeriji Kortil u Rijeci, Hrvatska, tijekom 2011. godine. Zvuk potpisuje Tyler Friedman sa albuma THE SAME HILL.

Katja Restovic ovim video radom objedinjuje nekoliko autorskih projekata. Ona hrabro intervenira u snimljeni materijal te uslaguje kraće isječke događanja. To, uz autorsku zvučnu pozadinu, daje ritam fraktalnog tijeka i stalne mijene. Umjetnica intervenira u kolor pa, iako su radovi oko koji se događa radnja bijeli i emaniraju svjetlost, dodatno intenzivira bijelost početne ideje radova Eugena Borkovskog.

Bojan Sumonja realizira dva slikarska rada. Jedan velikih a drugi manjih dimenzija. Na velikom radu raspoznajemo biljku, grm agave. Ovaj rasni slikar, efektno likovno interpretirano, podastire oznaku mediteranskog podneblja bez obzira što agava potiče i najviše raste u južnoj Americi i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Umjetnik rabi plemenito, duboko plavetnilo kao pozadinu na kojoj pred promatračem izrasta veličanstvena egzotična biljka. Autor gradi sliku na način da bodljike možemo doživjeti kao neku opasnost, skoro agresivnost. Nameće se ideja određenosti, kratkotrajnosti, prolaznosti zbog spoznaje da ta grandiozna biljka na vrhuncu života, nakon veličanstvenog cvjetanja umire i nestaje.

Drugi slikarski rad parafrazira globalističku ideju. Umjetnik na lokaciji u Chiang Maju zapaža u okolici budističkog hrama figuru Paja Patka koju poznajemo iz Walt Disneyevih  crtanih filmova. Pomalo karikaturalna scena Paje Patka koji jede rižu upozorava na snažan utjecaj medija. Lik iz crtića kojeg nalazimo u sasvim drugom tipu civilizacije i na posvećenom mjestu hrama svjedoči o realnosti globalizacije. Bojan Šumonja na radu ne iskazuje stav o toj situaciji već nama ostavlja odluku o tome da li pozdravljamo uniformiranost u čijem smjeru Svijet očito ide.

Ivan Valusek na ovoj radionici, na lokaciji sjevernog Thailanda, gradi objekt od metala razvijajući ideju na kojoj je već radio u domovini. I ovdje pokušava proizvesti dojam organskog rasta rabeći anorganski materijal. Izdužene prozračne forme ne odaju svoju realnu težinu. Ovi fraktalni zapisi u prostoru promatrača tjeraju na kretanje prostorom oko rada kako bi mogao doživjeti cijeli oblik.

To mogu percipirati tek u trenutku postava unutar izlagačkog prostora. No, autor ne smatra objekt završenim niti kad je izložen. Promatrač je uskraćen za trenutke gradnje, razvoj forme, dodavanja elemenata. O tome da li će rad biti gotov ili je to samo faza razvoja oblika odlučuje autor.

GB

Gail Morris predstavlja se instalacijom koju je nazvala Apotekarska vaza. Njen rad se sastoji od nekoliko dijelova. Tu je vaza od zmijske kože. U njoj i oko nje pobacane su sjemenke raznih biljaka. Tu je još i papir za pisanje i olovka.
 

Autorica problematizira odnos čovječanstva prema Zemlji. Planet će trajati, i mi na njemu samo do točke iscrpljenosti. Iako toga svjesni, ljudi i dalje zagađuju okolinu i neravnomjerno iscrpljuju njezine resurse. Uskoro ćemo sami sebe otrovati i uništiti si mogućnost preživljavanja. Za održivost života potrebno je napraviti velike promjene. Prije svega moramo promijeniti naš način razmišljanja. Potom načine ponašanja. Bit će potrebno prihvatiti novi poredak, priznati samima sebi pogreške i pokazati da smo zaista promijenili misli i stavove. Potrebno je odbaciti agresiju, ugnjetavanje eksploataciju iznad potreba. Za to je potrebna socijalna (ne socialistička!) revolucija i evolucija stava. Tek tada moći će se prijeći na pozitivne promjene.

Umjetnica nudi: „So I present “The Apothecary’s Vase “, A traditionally shaped vase made from snakeskin shed through it’s own growing process. The snake is a symbol of energy – of force pure and simple, used by the healing peoples of the past and present. The Vase is a place of nurture, growth. May I suggest you write a pledge upon the paper provided and place it in the vase. A pledge being to find within yourself something you wish to forgive and something good to replace it. Afterwards take a seed from around the vase, take it with you, let this seed be with you, keep it or plant it, cherish it let it remind you of your wish for change.“

NEW ZEALAND

Kevin Landwer Johan predstavlja kolekciju fotografija vezanih uz ovaj workshop u Chiang Maiu. On tijekom trajanja radnog dijela manifestacije bilježi fotografskom kamerom autore u radu, u diskusijama, u različitim situacijama. Kevin najčešće izabire trenutke u kojima su umjetnici zadubljeni u rad, u oblikovanje radova s kojima će biti predstavljeni na završnoj izložbi. To mu odlično polazi za rukom: on se prikrada odabranom autoru pa poput tata krade trenutke. Ponekad kadrirani primjećuje da je u žiži interesa kamere pa je onda zadovoljstvo foto / lovokradice i plijena obostrano. Niz portreta na rubu je dokumenta ali pojedinačno svjedoče o majstorstvu fotografa.
 

Kevin Landwer Johan fotografije dodatno kolažira u zanimljive žive kompozicije. Ova svojevrsna fotomontaža dopušta da na istom formatu nalazimo različite situacije. Ova posebnost u pristupu plasmanu fotografskog djela dodatno obogaćuje rezultate rada fotografskom kamerom.

SLOVENIA: Bostjan Potokar, RUSJAN & POTOKAR, Rene Rusjan, Andraz Salamun

Boštjan Potokar predstavlja nastavak projekta kojeg izvodi nekoliko godina. Instalacija nosi naziv Sjecište pogleda. Radi se o raspoređivanju imena gradova, mjesta, sela prema realnim zemljopisnim pozicijama. U središtu je napis sa imenom grada gdje autor trenutno boravi. Na pod i zidove galerije raspoređuje imena lokacija, prema osobnom izboru, birajući one koje su na istoj paraleli ili meridijanu koji se šire od mjesta boravka autora. On se nalazi na odabranom sjecištu tih zemljopisnih dužina i širina. Time to mjesto postaje glavna točka iz osobne pozicije umjetnika.
 

Autor postavlja izložbeni prostor kao središte svijeta a na ravnim linijama u sva četiri smjera, sjever, jug, istok i zapad, oko cijele zemaljske kugle, nalazimo natpise s realnim lokacijama. Promatrač je u poziciji provjeriti točnost autorova izbora.

Autor kaže: „Projekti s nazivom Centar – decessis punctum aspectorum, započeo sam u ranim devedesetim godinama kada je započeo snažan nacionalističkih pokreta u Europi. Svi oni temeljili su se na superiornost nekoga tko je živio zemljopisno udaljeniji. Čak i grupne imenice preuzete su iz zemljopisnih pojmova (južnjački, istočnjaci, sjevernjaci ..).

Ovim radom, osobnim stavom umjetnika, Chiang Mai postaje centar svijeta.

Rene Rusjan predstavlja zanimljiv iluzionistički video projekt. Medij jest video ali se ne može svrstati pod gotove, završene video uratke jer se radi o art in progress projektu. Iako manipulira s ljudima, trenutke i osobe za kombiniranje ali i zaustavljanja ove neobične konverzacije, određuje umjetnica. Ona projekt naziva: „Daleko a tako blizu! (Distant Conversations_012).
 

U ovo syber globalističko vrijeme postali smo površni u komunikaciji. Ljudi se upoznaju čak i zbližavaju preko interneta. Neki se nikada nisu niti će se upoznati iako se često druže preko ekrana. Za fenomen Facebooka se naveliko piše o krađi informacija o pretplatnicima a da nitko ne problematizira stanje stanovnika Zemlje koji više ne stignu ili nemaju volje izaći i uživo se upoznavati i družiti. Ovu situaciju problematizira Rene Rusjan uz puno šarma, maštovitosti i inventivnosti. Ona to čini u obliku eksperimenta.

Ona uzima video kameru i intervjuira različite osobe. Traži od njih da se kratko predstave i da upute pitanja nepoznatoj osobi. Rene taj snimak, negdje na drugoj lokaciji, u ovom slučaju na drugom kontinentu, pokazuje nasumce izabranoj osobi koja odgovara na pitanja koja postavlja njoj potpuno strana osoba. Projekt će dobiti novu fazu po povratku u Europu kada pitanja Thailanđana bude postavila svojim sunarodnjacima.

Promatraču je pružena mogućnost praćenja pitanja i odgovaranja, konverzacija dvije osobe koje se ne poznaju. Promatrač se uživljava u pitanje ali za čas dobiva odgovor unutar montaže materijala u fazi razvoja rada. Postaje očito da gestikulacija, grimase, oblikovanje pitanja i odgovora može dosta reći o određenoj osobi. No, to je sve još daleko od pravog osmjeha, direktnog pogleda, pravog materijaliziranog prijateljstva. Iako autorica nudi simulakrumsku komunikaciju, ovaj nas projekt dramatično upozorava koliko smo otuđeni na ovom malom plavom planetu. Umjetnica kaže: „Ja bih željela ponuditi okvir za razgovore međusobno nepoznatim osobama. Vjerujem da smo vrlo slični u osnovnim potrebama pa čak i u željama.“

„Pogled“ je naziv rada dvojice umjetnika, Rene Rusjan i Boštjana Potokar. Ovaj putno radni promjenljivi rad započet je 2001. u malom gradiću u Italiji. Kasnije projekt biva razvijan na drugim lokacijama Europe. Sadašnja faza razvoja projekta događa se na drugom kontinentu, na Thailandskom tlu, u gradu Chiang Mai na sjeveru države.

Osnovni sinopsis rada počiva na veoma povećanoj fotografiji, plakatu na kojem su oči nekog čovjeka kojeg autori poznaju. Te fotografije postavljaju u eksterijere odabrane lokacije, u ovom slučaju Chiang Maia. Nakon toga umjetnički dvojac pokušava pronaći druge oči za koje im se čini da bi mogle odgovarati očima na velikoj fotografiji. Autori moraju uvjeriti potencionalnog davatelja slike očiju kako je njegov uvečani pandan dobra osoba i da ne moraju strahovati zbog veličine i nedostatka drugih karakteristika lica. Vlasnika tih novih sukladnih para očiju, autori pokušavaju upoznati. Njegove oči fotografiraju Polaroid fotografskim aparatom i brzo razvijenu fotografiju postavljaju uz veliki, dvojnički par.

Iako materijaliziran fotografijama, ovaj rad problematizira situacije u kojima znamo detalj o nekoj osobi a da postoji jako mala šansa da ju ikada osobno upoznamo. Kad se laćaju slikanja portretnih situacija umjetnici poznaju pravila tradicije. Oni znaju koje značenje, od prikazivanja lika, očekuju slikar / fotograf a koje promatrači slike. To su formalni, fizionomski identitet modela i značenjski identitet, svodljiv na psihologiju karaktera. Ali, portret je i znak društvenih pravila jer umjetnik kao i promatrač ima moć da otvori ili zatvori neke od prolaza ka percepciji. Rene Rusjan i Boštjan Potokar krše ta pravila i prezentiraju isključivo oči i to u predimenzioniranom formatu. Ponekog promatrača to u prvi mah prestraši. Njegova imaginacija mora učiniti maksimalni napor kako bi iz predstavljenog uvećanog para očiju sa plakata izčitala i poneku karakternu osobinu. Slično kao i na društvenim mrežama gdje se redovno pojavljuju najuspjelije fotografije člana. Naša pronicljivost mora biti pokrenuta kako bismo pristali na prijateljstvo ili čak i otpočeli komunikaciju s osobom koju vidimo isključivo na fotografijama i to onima koje sama želi predstaviti.  

Umjetnici kažu: „Postoji izvjestan problem potrage za adekvatnom osobom među mještanima. Kad smo radili projekt prvi put, bili smo iznenađeni njihovim reakcijama. Bio je napor pokretanja komunikacije licem u lice i komunikacije s njima. Odlučili smo nastaviti.“

Andraž Šalamun predstavlja slikarske radove velikih formata. Motivi su pejzaži ili isječci pejzaža. Ekspresivni radovi izvedeni su iz dojmova o prirodi koja okružuje autora. Sklad ili sukob, odnos neba i vode tematski određuje seriju.
 

Snažan i hrabar kolor karakterizira sve radove. Iako prepoznajemo motive, autor ne prenosi doslovne oblike već osobne dojmove. Nemarni obrisi oblika otkrivaju spontani pristup oblikovanju. Skoro na rubu dječjeg rukopisa, neproračunatog oblikovanja. Svježina snažnog kolora nadopunjena je gestualnošću poteza koji ostaje unutar gradnje željenog oblika. Umjetniku to dopušta veliki format podloge.

Izvjestan cinizam prema slikarstvu proviruje kroz nanesene slojeve. Ponegdje je čitljiva a ponegdje zanemarena dimenzionalnost. Kao da u isti mah istražuje svojstva i odnose boja a pri tom mu motiv služi samo kao oslonac. Čini se da autor ispunjava podlogu kao da mu se žuri, kao da nema vremena prenijeti cijeli dojam. Kao da odmah želi dalje, izgovoriti novu impresiju bojom ili motivom.

SRBIA: Maja Budzarov & Predrag Sidjanin, Goran Denic, Marija Kauzlaric, Sasa Pancic, Marko Tirnanic

Maja Budzarov & Predrag Sidjanin, kolektiv MP_art, predstavljaju video rad / instalaciju uz suradnju s publikom. Radi se o provokantnom videu gdje nije tema erotika niti politika već jednostavno: pušenje cigareta. Autorski par rad naziva SMOKING i traži suradnju publike. Traži da u prostoru zabranjenom za pušenje pripalimo cigaretu. Sam video prikazuje ženski lik, autoricu, u više poza, sa nekoliko perika, krupno kadriranu u situacijama pušenja. Ona to čini strastveno. U prostoru su postavljene pepeljare koje pozivaju promatrača na čin pušenja cigarete.
 

Ovaj više medijski rad nosi ideju otpora besmislenim zabranama. Iako svi znamo da pušenje nije najzdravija navika, umjetnike ali i stanovnike Planete vrijeđa način restrikcije. Doživljavamo ga kao napad na osobne odluke. Oduzimanje slobodnog izbora. Jer, nitko se ne bori za to da svi puše ali da se mjesta javnog druženja i okupljanja podijele. Tako bi svatko imao mogućnost izbora.

Teorija zavjere kaže kako se čovječanstvo uvježbava na diktaturu elite. Istražuje se koliko su ljudi do sada podložni zabranama. Pod krinkom pažnje o našem zdravlju ili sigurnosti, oduzimaju nam se prava. Ovim radom postignuta je apelativna komunikacija. Umjetnici nas nas igrom uvlače u promišljanje o suvremenom povijesnom trenutku. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi. Neposluh vladajućoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Londona, Brisela, Berlina ali i diljem svijeta govori o reakciji obespravljene većine. Ove situacije na ulicama nemaju politički predznak već su to reakcije obespravljenih ljudi koju uopće žele biti dio prosječnih stanovnika. Podivljali kapital, državnici u funkciji menađera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju cijelog sistema. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika demokracija. Od pohlepe je previdio da si time odsijeca vlastitu stabilnost. Kao i sve dosadašnje monetarne krize i ovu će platiti srednji i najsiromašniji sloj stanovnika.

U današnje vrijeme oduzimanja najrazličitijih prava građanima Planete, bizarno izgleda skriveno pušenja cigarete na javnom mjestu. Ova umjetnička akcija dozvoljava pušaćima legalno konzumiranje cigarete na javnom prostoru. Jer, na zidu piše, na engleskom i Thao jeziku: Pušenje dopušteno na ovom području ili การสูบบุหรี่จะได้รับอนุญาตในพื้นที่นี้

Goran Denić osluškuje teritorij na kojem se našao. Povezujući povijest i suvremenost osmišljava izuzetan rad. Referirajući se na tehniku slikanja pijeskom budističkih i drugih mandala, pijesak zamjenjuje začinima snažnih boja kojima oponaša zrnca pigmenta. Začini pored vizualne prenose jaku mirisnu i ukusnu senzaciju. Dvjema izabranim bojama umjetnik značenjski obuhvaća i karakteristične boje dviju političkih stranaka u državi domaćina projekta. Goran Denić ih ujedinjava na svom radu. On na podu galerije postavlja sloj crvenog začina (curry) u kružnom obliku. Unutar tog crvenog kruga ispisana je rečenica žutim rastresitim slovima od zrnaca začina turmerik. Rečenica je ispisana thai jezikom i znakovima a ima značenje: „The Smell of Spices Comes with a Smell of the Polution“ (MIRIS ZAČINA DOLAZI NA MIRISU IZ AUSPUHA) što je i naziv rada. 
 

Ne manje važna konotacija ovog rada je njegova privremenost. Promatrača podsjeća na kratkotrajnost i promjenljivost što pripada budističkoj tradiciji uz ideju tijeka i stalne mijene svega oko nas. Podsjećamo se da je začin služio ali još uvijek služi za konzerviranje, sterilizaciju prehrambenih elemenata. On je prirodan za razliku od nebrojenih E – ova koji se u zapadnim demokracijama miješaju u hranu bez znanja konzumenata ili uz sasvim nečitke službene obavijesti na ambalaži.

Povezivanje unutrašnjeg sagorijevanja motora i rada probave u ljudskom organizmu dosjetljiva je umjetnikova ideja oko koje oblikuje instalaciju. On u obrazloženju rada kaže: „povijesno, evropski su kontakti sa Azijom započeli zbog trgovine začinima koji su u tada bili vredniji od zlata. Mi, smo od Tajlanda (Azije) dobili začine a oni od nas motore sa unutrašnjim sagorijevanjem.“

Moćna čarobnica Izida ili možda Hallstattska vračara, Gotfredova prijateljica ili dama iz Aachenskog društvanca ili Baba Sera sa beogradskog platoa, sve one koriste situlu, kantu ili vedro za tekućinu. Poneka je u njoj držala tekućinu za opijanje, neka tekući deterdžent, neka posvećenu a neka od njih običnu vodu.

Marija Kauzlarić u Chiang Maiju nabavlja veliku količinu vedara za vodu, uporabljenih posuda za miješanje cementnog maltera. Ona ih niže u prostoru galerije dajući im novu dimenziju postojanja. Dodaje im mogućnost da budu druga strana ogledala, da nose pogled ili odraz realnosti. Nudi nam da u njima, poput Narcisa zagledamo izgled svog lika.  
 

Umjetnička strategija koja obilježava ovaj rad je sloboda pristupa temi i sredstvima iskaza. Autorica si sama zadaje gabarite. Problematiziranje kolekcije, serije, nizanja predmeta postavlja pitanja i o muzeju, galeriji, prostorima gdje smo navikli razgledavati nizove različitih umjetničkih artefakata. Promatračev doživljaj ovog rada može varirati od pokušaja šetnje kroz plejadu predmeta na podu ili obilaska cijele kolekcije. Marija Kauzlarić svojih stotinu četrdeset i sedam kanti postavlja u prostor galerije koji sliči na hram sa stupovima. Ovdje kanta postaje situla. Ova transformacija učinjena je sasvim jednostavnim pravilnim nizanjem redova sličnih predmeta. I opet se možemo pozvati na Groysa: «…Inovacija ne operira predmetima i sredstvima koji su izvan kulture, već s kulturnim hijerarhijama i vrijednostima. Inovacija nije u tome da na svjetlo dana izađe nešto što je bilo skriveno, već da prevrednujemo vrijednost onoga što smo već vidjeli ili upoznali…»

Saša Pančić predstavlja video rad. Ideja cijelog tijeka trajanja videa je mijena kao stalno stanje stvari. Video govori o transformaciji tekućine u bilješke stanja trenutaka tijeka. Zapravo, umjetnik bilježi svoja promišljanja tijekom realizacije projekta Znakovi mijene.
 

Ovaj postupak odražava kasno postmodernističko promišljanje koje se oslanja na novi pristup: fizikalno – filozofski princip determiniranosti inicira promjene u prezentaciji i percepciji. Pokazuje se da ne možemo precizno odrediti uzroke, položaj i vrijeme događaja u osjetilnom i materijalnom svijetu. Možemo tek odrediti postojeće tendencije događanja. Zbiljnost je, nadasve, interaktivna pojava kojoj je tijek karakteristika. Osjećati ove paradigme kao realnost, dano je rijetkima. U vezi s ovim spoznajama tema vode je zaista zahvalan i uvjerljiv ilustrativan medij.

Autor nas podsjeća da su vidljivo i spoznaja uvijek nesigurni procesi koji zahtijevaju višekratno razmatranje i da nemaju svršetka. Spoznaja o tijeku i promjenjivosti svega i činjenica materijalnog artefakta, percipiranje radova postavlja na područje evokacije protoka energija. Snažan dojam izazivaju ove scene koje doživljavamo kao napukline bjeline galerijskih zidova. Oblik mijene pretvoren je u krhku sigurnost trenutka.

Marko Tirnanic u Thailandu predstavlja konceptualni rad, prostornu instalaciju znakovitih dimenzija. Umjetnik pregrađuje prostor galerije visokom metalnom mrežom. Zainteresiranom promatraču ostavlja prolaz ali uvjetovan ogledalnom slikom samog sebe. Naime, Tirnanić na izlazu / ulazu / prolazu kroz otvor u mreži postavlja ogledalo. Umjetnik je ovdje nemilosrdan, ne ostavlja mogućnost alternativnog prolaza već čvrsto određuje mogućnosti nepoznatom promatraču. Ova barijera nalaže prolazniku da se ogleda, nameće mu osobno. Ideja autora je da se pogledamo u trenutku pristajanja na kompromis: nakon želje i potrage za bilo kakvim drugim koridorom, naše pristajanje na jedini prolaz biva nagrađeno upozorenjem, pogledom na samog sebe.

Socijalne konotacije ovdje postaju razumljive kao znakovi: mreža, zadani prolaz, ogledalo. Problematizirana je uvjetovanost i naše pristajanje na kompromise jer, Veliki brat uvijek je prisutan. Alter postmodernizam upozorava i preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi promišljati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Bog izvan nas je umro. Relativizacija, kritika okoline postaje umjetniku način percepcije. On spoznaje činjenicu uvjetovanosti: granice, nacije, zabrane pušenja, opijanja, erotskog opredjeljenja, konformistička izolacija svih drugačijosti, blokiranje mogućnosti minimalnim financijama, zabrane vršenja nužde psima u parkovima, genetski modificirana biljna i životinjska hrana, zabrana prolaska kroz privatni prostor… U ovom vremenu zaista bi se još moglo nabrajati.

Ovaj protest protiv suvremene civilizacije i njenih zadatosti odjekuje u prostoru Bijele kocke, prostora posvećenog doživljavanju likovnog djela: Bijela kocka je podijeljena! Marko Tirnanić kaže: „Ogledala su neka vrsta nadzora ali se postavlja pitanje tko nadzire, da li neko sa strane ili mi cenzuriramo sami sebe…“

USA: Edward Simmons, Ira Schneider

Edward Simmons, fotograf izoštrenog oka i snažnog, iskustvom ispunjenog unutrašnjeg glasa, predstavlja ideju plemenitog promišljanja univerzuma. On izlaže seriju fotografija negativnih značenja paralelno sa serijom fotografija ispunjenih pozitivnim ozračjem. Autor je svjestan otklona od djevičanskih prapočetaka pa tu ideju iskazuje fotografskim ilustriranjem. Ta vizualizirana usporednica nije mu dovoljna pa konceptualnom radu dodaje tekst. Riječima, znakovima ispunjen prostor iskazuje kombinaciju budističkog teksta, Geteovih promišljenih stihova i misli iz Biblije. On ispravlja prijevod Biblije pa umjesto uvriježenog pojma „riječ“ nudi riječ „logos“ koja ima uvjerljivije značenje prapočetka svega. Ovdje se oslanja na Getea. 
 

Analizirajući rad, promatrač bi trebao osjetiti želju autora za promjenom stanja svijeta koja mora polaziti od promjene naše svijesti o tom svijetu. Kad posjedujemo spoznaju o stalnom tijeku i vezanosti svih zbivanja oko nas, spoznaju znatniju od materijalne, ne moramo postati vjernici neke vjere. Poznajući sebe bolje spoznajemo svijet izvan sebe. Možemo postati pravedniji i bolji u materijalnom životu. Tako percepcija okoline postaje sasvim opuštena svijest o mijeni. O stalnoj interakciji svega oko nas ali i uvjerenom saznanju o našoj osobnoj uklopljenosti u mijenu. Tako zaista postajemo dio cjeline a ne materijalističkom sviješću izdvojene egoistične individue. Budistički tekstovi govore o tome. Nadam se da će oni ostati osviješteno uvjerenje i način pristupa životu i da nikada neće postati religija.

Jedan od autora kojeg je privukao element vode je Ira Schneider, pionir video arta u svjetskim razmjerima. Rezultate njegova problematiziranja elementa vode, unutar ove izložbene prezentacije, možemo odrediti dinamičnim pristupom putem video medija. U pitanju je nizanje slika stanja vode.
 

Vodu karakterizira tijek, neprestano mijenjanje, niz vizualnih senzacija. Tijek je moguće dočarati kao niz slika, npr., filmskim načinom. Na tom tragu je video rad fotografa Ire Schneidera. On obrađuje neprestano gibanje, promjene i nestalnosti pojava u prirodi i paralelno s time u nama samima, a likvidne karakteristike vode uvjerljiva su ilustracija. Schneider problematizira vizualno u vodi te na taj način pokušava dočarati fascinaciju elementom. On se igra tehnološkim mogućnostima transformacije slika. Koristi mogućnosti kompjuterskih programa kako bi autorski doradio zatečeno stanje.

Doživljaj medija vode Ira Schneider u video radovima potkrepljuje zvukom. Rad ima režirani tijek koji autor bazira na muzičkoj liniji zvučne podloge. Raspon stila izabranih melodija proteže se od muzike Beethovena i Rachmaninova do radova hrvatskog autora i gitariste Predraga Mariča. Video rad ima izvjesne meditativne oblike i logičan tijek: početak, razvoj, vrhunac i rasplet. Transformacija vizualnih oblika i tijek zvuka inicira snažan doživljaj. Tako se autor intuitivno kroz dva medija, sliku i zvuk, obraća promatraču.

Eugen Borkovsky, Chiang Mai, Thailand, siječanj. 2012.

Pogledajte FOTO galeriju radova, postava i s otvorenja!

Akademija-Art.hr