Ležim u krevetu, razmišljam.
Sjedim do prozora i promatram.
U nosnicama miris, božanski, nadnaravan.
Pred očima pahulje, bijele vile u još bjeljim haljinama lete nebom.
Ali samo mojim.
Promatram ih, hvatam među prstima, ali one, kao da ne žele biti uhvaćene.
Nalazim se. na livadi.
Velikoj i prostranoj širokoj koliko i dugoj.
I na svakom uglu, na svakom koraku maslačak.
Bijeli maslačak velike glave i čvrste stabljike.
Poput malih zvijezda na zelenom prostranstvu, naslagani nasumično, ali opet toliko slkadno da se zaljubiš samo gledajući.
Zatvorim oči pred tim prizorom, jer mi se novi prizor pred očima stvara.
Posežem na zemlju, opipavam meku još vlažnu travu, vrtim ju među prstima.
Otkidam jednu travnatu zvijezdu i prinosim ju usnama.
"Zaželi želju." Je li tako glasilo?
U mislima mi je tvoj osmijeh, predivan poput maslačka, mek poput njegovog predivnog oblaka.
Zaželim svoju želju, pustim ju da mi ispuni misli, tijelo..
I puhnem.
Vjetar ponese malene bijele sjemenke u nepoznato.
Tako mirno, tako tajanstveno.
Tako prolazno.
Jer upravo te male sjemenke beznačajne su. Barem tada.
Jer samo lebde i prolazne su, poput vremena.
Ali i one, baš kao i vrijeme, uvijek donose nešto novo.
Uvijek umiru i ponovno se rađaju s novim licima.
Ali se uvijek i mijenjaju, baš kao vrijeme.
Gledam ih kako lebde u zraku, savršeno slobodne.
I one će mi jednog dana donijeti nešto novo, nešto tajanstveno i nepoznato.
Kao i ostvarenje jedne želje.
