Tarik Filipović: Moja emotivnost teret je meni i svima u blizini

Nekad se čini da je tražiti potpuno sretnog i zadovoljnog čovjeka uzaludno, no kako to često biva, nešto što tražite cijelo je vrijeme ispred vas

U ovome slučaju čovjeka kojega smo tražili gledamo četvrtkom i nedjeljom na Prvom programu HTV-a kao voditelja kviza “Sve u 7”.

– Zvučim stereotipno kad kažem da sam sretan i zadovoljan, ali stvarno je tako. Da mogu naći neku drugu formulaciju, rado bih je izrekao. Ne mogu se praviti da nisam sretan ako jesam – ističe glumac Tarik Filipović. Zvijezda čije je ime u skoro dvadeset godina karijere postalo brend, na dan intervjua, kako nam je otkrio na početku razgovora, probudio se sretan kako već dugo nije. Naime, dan prije proslavio je četrdeseti rođendan, a ljepši ulazak u peto desetljeće života, kaže, nije mogao poželjeti.
Kako ste proslavili 40. rođendan?
Jako lijepo! Slavio sam sa 40 najbližih ljudi u restoranu Tač, ispjevali smo se, isplesali, baš mi je bilo puno srce.
Što vam je supruga Lejla darovala?
Playstation 3, to sam već dugo htio. Večeras je premijera i klinci su uzbuđeni. Pod time mislim i na sebe jer Lejla ustvari ima tri sina. Playstation i nogomet volimo i moja djeca i ja pa će sada biti svakodnevnih derbija.
Kako se osjećate u petom desetljeću života?
Prošle godine rekao sam da se osjećam najbolje, a sad je još bolje. Razumijem i ljude koji se boje godina, no to je nepotrebno. Ja se nikad ne bih vraćao. Nemam drugih želja osim zdravlja, sebi i svojim najbližima, ali i svima ostalima.
Jeste li ostvarili sve želje koje ste imali do ove dobi?
Stvarno sam prezadovoljan. Naigrao sam se predivnih predstava i nasnimio serija i filmova, kojih sam, doduše, uvijek malo više željan od svega ostaloga. Nisam ni sanjao da će mi se dogoditi takav uspjeh kao voditelju kvizova, a dogodio se i ne bih to mijenjao ni za što. Osjećam se umjetnički najpotentnije, mislim da ću tek sada davati najviše.
A privatno?
Baš kad sam počeo dizati ruke, a razmišljao sam da je bolje ne skrasiti se nego činiti nešto nasilu, dogodilo mi se nešto najljepše u životu.
Kako održavate vitalnost?
Trčim na pokretnoj traci, idem na tretmane strujom za lice kod dr. Gošević, a svladao sam i osnove joge. Vježbam pola sata svaki dan. U teretanu ne idem jer se ne želim bildati, vježbam zbog kondicije i da anuliram pivice. Osjećam se bolje nego sa 25. Tada sam živio sam i dulje bih se zadržao pod vodom nego u kući. Sad mi je život uredniji, ali ne na štetu moga veselja i slobode – naprotiv, upravo se zbog toga osjećam najljepše.
Vježba li Lejla s vama?
Nju je genetika malo bolje podarila nego mene, a ne mogu se ni ja požaliti, pa nema potrebe vježbati. Osim toga, s nama trojicom ima dovoljno fitnessa, prijeđe kilometražu koju ne prijeđemo nas trojica zajedno!
Tko je stroži roditelj?
Oboje smo strogi taman koliko treba. Djeci je potrebna određena disciplina, a ljubavi im dajemo puno, pa mislim da smo tu dobro izbalansirani.
Što je potrebno za sretan i skladan brak?
Ljubav, poštovanje, razumijevanje i kompromis. Ljubav s vremenom mijenja oblike, ali ako su temelji čvrsti, ne morate se bojati potresa.
Godinama ste prijatelj s Reneom Bitorajcem, jeste li se ikada posvađali?
Jesmo, kad smo bili mlađi. Odličan smo filter jedan drugome i prije smo znali braniti svoje stavove i “genijalne” ideje, no kad ti ovaj drugi ukaže da i nisu tako genijalne, shvatiš da je stvarno tako. Obojica smo postali tolerantniji i popustljiviji. Tijekom rada na predstavi “Spektakluk” nismo ni povisili ton jedan na drugoga. Čudno je i meni i njemu!
Je li vam se za vrijeme studija ikada svidjela ista djevojka?
Ni blizu! S te strane nikada nismo bili konkurencija jedan drugome.

U “Spektakluku” govorite o promjenama koje su se dogodile posljednjih dvadeset godina. Koje vas promjene najviše zabrinjavaju?
Kad čujem kako ljudi prepričavaju super druženja preko Facebooka do pet ujutro, naježim se. Srećom, imam prijatelje koji razmišljaju kao i ja pa druženja i dalje upražnjavamo tako da se gledamo i slušamo.
U kvizu “1 protiv 100” jedan vam je ljutiti natjecatelj s galerije dobacio “nabijem te”. Je li vam to zasmetalo?
Ne mogu se svakome svidjeti. To je ljudski i ništa mu ne zamjeram. Možda bih i ja na njegovu mjestu tako reagirao. Na kraju mi je bilo i simpatično.
Ne volite o sebi govoriti u superlativima pa se lakše opisujete kroz mane. Koje su?
Cigarete koje sam obećao baciti nakon četrdesete. Moja prevelika emotivnost zna biti teret i meni i drugima, ali ljudi koji me vole opraštaju mi to. Radim na tome da ne uzimam sve k srcu jer ponekad ostavljam dojam teškog čovjeka. Važem svaku rečenicu, pogled, zaboravljajući da ljudi imaju loše dane. Prije sam bio još gori. Pas bi me pogledao čudno na ulici, a ja bih pomislio što sam napravio.
Obožavatelj ste nogometnog kluba NK Čelik Zenica. Koliko vam nogomet znači u životu?
Puno. Ne mislim da nas zaljubljenike u taj sport treba svrstati u kategoriju budala koje ispijaju piva i bulje u 22 igrača. Čelik je moj najdraži klub, a zavolio sam i Dinamo. Dosad sam išao na sva europska i svjetska prvenstva pa ću ići i ove godine na europsko. No moram priznati da sam se već malo umorio, takvo putovanje definitivno nije ekskurzija. Otići ću barem na jednu utakmicu skupine, a, nadam se, onda i na četvrtfinale i dalje. Ponosan sam što je Dino počeo trenirati nogomet u Rudešu. Vodim ga na treninge i uvijek s klupe vičem “nemoj bježati od lopte”, na što me trener pogleda i podsjeti me da je on tu za vođenje treninga. Jednostavno si ne mogu pomoći da ga ne upozoravam dok malo ne nauči. Još svladava tehniku i ima dobrog trenera pa sam uvjeren će nešto napraviti.
Sinkronizirali ste predizborni spot SDP-a, znači li to da ste naklonjeni toj stranci?
To nije bio politički angažman, nego jedan segment glumačkoga posla. Moje političko opredjeljenje više je prema lijevo pa prema centru, ali nisam član nijedne stranke niti mislim da ću biti. Ne bih imao ništa protiv da bilo tko bude na vlasti u Hrvatskoj samo da nam bude bolje. Moja maštarija je, dok zemlja ne stane na čvrste noge, vlada nacionalnog jedinstva, odnosno da se na izborima biraju ljudi neovisno o tome kojoj stranci pripadaju. Pomiješao bih stranke samo da imamo prave ljude na pravim mjestima. Utopija, nažalost, zasad, ali mislim da bi to bio jedan od koraka koji bi nas sigurno izvukli i pokrenuli. Nekako je sreća što se više nema što previše musti pa se nadam da će krenuti prema tome da se krava malo najede lijepe, prave djeteline, a da se ne napuše previše.
Otkrili ste nam da ste uvijek gladni filma i da ćete uzeti stvar u svoje ruke kako biste to promijenili?
Upravo tako. Uskoro ću početi pisati scenarij za film, i dok ne bude savršen, neću ga dati nikome. Imam nekoliko redatelja koje volim i cijenim i kojima bih ga ponudio. Što se tiče serijala, upravo čitam scenarij za pilot-serije “Markov trg” autora Saše Runjića koji se snima za desetak dana. Govori o vladi, premijeru i sličnim škakljivim stvarima koje se televizije prije nekoliko godina nisu usudile prihvatiti, ali došlo je vrijeme. Željko Königsknecht glumi premijera, a ja Marka Gaćinu, kojemu su prsti umočeni u sve tegle. U našoj zbilji postoji više takvih likova, a Marko će ih sve objediniti.
Kako se slažu vaši sinovi, osamipolgodišnji Dino i četverogodišnji Arman?
Dino je Armanu uzor. Sad je dovoljno velik da se može igrati sa starijim bratom. Dino je trenutno u fazi “fuj djevojčice”, pa je i mali u toj fazi, bez obzira na to što im tata govori da nikako nisu fuj! Dino je jako visok pa izgleda starije, a u biti je beba kao i Arman. Baš je klinac, i neka bude što dulje!
Planirate li uskoro treće dijete?
To kad Bog da. Ako se dogodi, super, ako ne bude, opet će biti dobro. Lejla i ja jesmo spremni, ali ne pita se samo nas.
Priželjkujete li kćer?
– Ne volim bogohuliti, što god da bude, bit ću sretan, samo da je zdravo.

Izvor: Kristina Bosno / Večernji list

Akademija-Art