Svrha je umjetnosti da nam podigne pogled prema gore

Za najbolju dramsku predstavu izabrana je melodrama »Unterstadt« osječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta, a njezin redatelj Zlatko Sviben proglašen je najboljim redateljem

Nedavno su u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu dodijeljene Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolja ostvarenja u 2012. godini.

Bolji poznavatelji dramske umjetnosti, zasigurno, i nisu bili iznenađeni spomenutim odlukama jer je riječ o dugogodišnjem i stalno prisutnom kulturnom djelatniku, koji je prošle godine proslavio tri desetljeća umjetničkoga djelovanja. U umjetničkim je ostvarenjima istodobno: osebujan ali temeljit, minuciozno analitičan ali publici razumljiv, često izazovan ali uvijek ozbiljan, širokog spektra u odabiru tema, ali usidren u čvrstim moralnim zasadama, dubok u psihološkoj obradi likova ali blizak prosječnome gledatelju i slično. Oni koji su bliskiji s njime znaju da pripada onom krugu umjetnika, koji žive svoju vjerničku pripadnost, pa su sve te činjenice više nego dovoljan i poželjan razloga za razgovor s njime, na koji je odmah bez razmišljanja pristao.

Rođen je g. 1954. u Zagrebu, gdje je 1977. diplomirao na Filozofskom fakultetu komparativnu književnost i filozofiju. Studij kazališne režije i radiofonije na beogradskome Fakultetu dramskih umjetnosti završio je 1981. U dugogodišnjem je stalnom angažmanu bio u riječkome HNK-u Ivana pl. Zajca kao ravnatelj i umjetnički voditelj Hrvatske drame te kućni redatelj. Za zagrebačkih studentskih dana pokreće kazališnu skupinu »Kugla glumište«. Nakon diplome režira u mnogim kazalištima: Dubrovniku, Splitu, Zadru, Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Skoplju, Bitolju, Zenici, Tuzli, Sarajevu, Nišu, Leskovcu, Beogradu, Vršcu, Novom Sadu i Subotici. Predstave mu gostuju na inozemnim pozornicama, nagrađivane su na kazališnim festivalima, a i sâm je nagrađivan, da bi u tri navrata polučio i onu najprestižniju – Nagradu hrvatskog glumišta: g. 2002. za predstavu »Vačeras se improvizira« (HNK u Zagrebu), a 2005. i 2012. za »Cyrana« i »Unterstadt« (HNK u Osijeku). Režirao je i klasike i suvremene autore na dramskoj, kao i na dječjoj i lutkarskoj pozornici. Pisao je dramatizacije, teatrološke eseje i osvrte, a prvom mu je nagradom za dramsko djelo »Marin Držić« za godinu 2010. nagrađen rad »Odsjev magle«. Aktivan je i u kazališnoj pedagogiji, napose programski inicirajući i oblikujući studij Glume i lutkarstva pri utemeljenju nove Umjetničke akademije Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku.

Katarzično prihvaćanje umrle majke

GK: G. Svibenu, najprije čestitke na ovogodišnjoj prestižnoj nagradi uime naših čitatelja, i na početku pitanje, koje su Vam, najvjerojatnije, postavili i brojni drugi novinari: Što Vas je ponukalo da se primite romana Ivane Šojat Kuči »Unterstadt«?
SVIBEN: Osječkome teatru predložih uprizorbu romana s razloga teme, a još više i s osječkoga mjesta radnje. U jednoj davnoj riječkoj ravnateljskoj prigodi to isto učinih s Fabrijevom kronisterijom »Vježbanje života«. U oba se slučaja tematizira i neki izgubljeni identitet, kako onaj individualni i obiteljski, tako i onaj građanski i gradski. Također, u oba grada, a oni jesu s povijesnoga hrvatskog ruba, publika je iznimno dobro prihvatila tu prešućivanu identitetnu temu vlastitoga grada. U našem »unterstadtskom« slučaju to je prihvaćanje nerijetko baš i emocionalno. Naime, osječki se izgubljeni, pa i pogubljeni, identitet svakako pronalazi i u osječkome njemstvu.

GK: Što znači sam naslov romana, tj. predstave i koja je njegova osnovna poruka?
SVIBEN: Unterstadt je pored gornjega Oberstadta i središnje Tvrđe – Festung jedna od triju najstarijih osječkih četvrti. Istočno i nizvodno od istih, ona je – Donji grad. U osječkomu izgovoru i Dolnji grad. Riječju sažetka: glavnoj junakinji umire majka, a s kojom uopće nije komunicirala, upravo kada se nakon punih osamnaest godina vraća svojoj kući, u rodni grad. Junakinja svoju majku ne želi vidjeti ni mrtvu, no u noćnome bdjenju s Jozefinom, prijateljicom svoje bake, otkriva ono što je majka od nje uporno skrivala, njihovo zatomljeno – njemstvo. Preko kutije s obiteljskim fotografijama prezentira joj se i dvadesetostoljetna sudba njezinih predaka, a u tome romanu jedne osječke obitelji, kako žanrovski podnaslovismo predstavu, s Jozefininom se logoraškom sudbinom otkriva i činjenica partizanskih logora. A što se tzv. poruke tiče, za razliku od romana gdje junakinja prodaje kuću i napušta rodni grad, u predstavi smo htjeli da joj se sluči upravo katarzično prihvaćanje umrle majke i pokojnih srodnika. Ta se katarza zbude putem jedne fotografije. Naime, osim što mrtvu majku koja leži u bolnici treba netko u nešto i odjenuti, za anonsu treba i majčina fotografija. Tu nam je od nemale pomoći bilo djelo Rolanda Barthesa »Svijetla komora«. U toj svojoj lucidnoj studiji o fenomenu fotografije taj filozof autobiografski bilježi trenutak kada nakon majčine smrti, prebirući u mnoštvu njezinih fotografija, ni na jednom snimku ne pronalazi onu s kojom je cijeloga života živio, da bi u jednoj gesti s fotografije majke u dobi petogodišnje djevojčice iskusio ubod, on to zove »punctum«, svekolike majčinesućine: afirmaciju blagosti. I naša junakinja gledajući sliku djeteta koje je njezina buduća majka, vidi i ubodno providi da je i ta njezina majka bila nevino dijete, pa nešto životno bitno i shvati, te odijevajući ju umrlu, zagrljajem majci i oprosti, a silu svojih pokojnih švapskih predaka – prihvati.

Esekerski – osječki njemački idiom

GK: Kao posebna zanimljivost predstave istaknut je prevladavajuće esekersko narječje, pa, budući da šira javnost vrlo malo zna o njemu, možete li nam ukratko reći nekoliko riječi o njemu?
SVIBEN: U množini njemačkih narječja to je, valjda i jedino gradsko narječje, a govori se isključivo na teritoriju grada Osijeka. Govornici toga narječja svoj dijalekt zovu esekeriš. To je izvedenica od riječi Esseker, a ova pak od njemačkoga toponima za grad Osijek: Essek, standardnonjemački: Esseg(g). Narječje nastaje s kolonizacijom njemačkoga stanovništva u opustjelu Slavoniju poslije Karlovačkoga mira g. 1699, a čine ga nekoliko bavarsko-austrijskih narječja koji u intenzivnom dodiru s negermanskim jezicima na uskom gradskom području formiraju poseban osječki njemački idiom, pa taj, osim nemaloga udjela jezika austrijske administracije, uključuje i mnoge kroatizme, srbizme i hungarizme. Esekerski je govor prvi počeo bilježiti Lujo Plein krajem 1920-ih. Bilježio ga je latinično, ali fonološki, nekim pravopisjem vukovskim. Esekersko narječje, nažalost ne samo jezikoslovlja, narječje je u izumiranju. Proučavatelj esekerskoga prof. Velimir Petrović, naš suradnik na predstavi, drži da možda živi tek jedan govornik toga osječkog njemačkog narječja.

»Umjetnost i vjera upućuju na ono nevidljivo«

GK: Kako gledate na odnos vjere i umjetnosti?
SVIBEN: Umjetnost i jest neka tvrda vjera. Ili: umjetnička je vjera neodvojiv dio umjetničkoga truda. Po toj vjeri nešto umjetnošću uopće i biva. To može biti vjera u Nešto, ali i vjera u Nekoga. Ovo posljednje napose biva u kazalištu. Izvedbeni ostvaraj glumca vrlo je upitan nema li vjere u Partnera, a svih sudionika kazališnoga čina izostane li vjera u zajedništvo ansambla. Sve su to poveznice i s izvanumjetničkom vjerom. One obje, umjetnost i vjera, vidljivo upućuju na ono nevidljivo. I radnja iliti činidba, aksiomski temelj kazališta, nije samo pojavna nego i natpojavna kategorija. Riječju: ona nije samo ono što se vidljivom pojavnošću otkriva, nego ono što se pojavom skriva, a jest i – biva. Tako umjetnošću, baš kao i vjerom, otkrivamo ono Skriveno, a bivstvujuće, vidimo ono Nevidljivo, a djelujuće. Upravo tu uprisutnjujemo ono što je iza. I u vjeri i u umjetnosti moramo stalno i čvrsto biti »za« ne bi li ljudima približili ono »iza«. Ili ih barem na isto upozorili. Jedan primjer: Ljudima je uvijek drago kad im odjednom osvijestite nešto pored čega su svaki dan prolazili, a da to nikad nisu ni primijetili. Nekim nas svojim knjigama moj česti suradnik Željko Zorica upućuje upravo na to – na dizanje pogleda u smjeru zagrebačkih i nekih drugih fasada, koje, prepune raznih životinjskih skulptura, stoje i postoje tu pokraj nas koji prolazimo mimo. Nije li i svrha mnogoga umijeća upravo u tome da nas upozori na nešto što postoji, a o čemu ne mislimo i kraj čega prolazimo? Nije li i sama svrha umjetnosti u tome da nam podigne pogled prema gore? In excelsis.
Foto: Novi list
Izvor: Glas-koncila.hr