Karta Pisanu iz 13.st., nepoznati autor
PUTOPIS: KROZ RAVNE KOTARE I BUKOVICU
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, reporter Zadarskog lista, u suradnji s dr. Igorom Šipićem, u ovome serijalu objavljuje znanstvenu raspravu o Troji u zadarskom kraju
SVJETIONIK PODIGNUT PO NALOGU KONZULA QUINTUS SERVILIUS CAEPIONA
TROJA, MIT I ZBILJA 19
Dalo bi se zaključiti kako je „točka Orontes“ mogla biti uvjetovana temeljnim pravcem Troja – Ljubljana – Troyes – Paris u mnogo starijem razdoblju od onog u kojem, rastom mora i do 90 metara, dolazi do nove situacije što će uzročiti paralelnim pravcem t. Sarimazi – Monfalcone.
Drži se kako pretpostavljena pozicija zagubljenog grada Tartessusa može biti ili u okolici Cadiza (Asta Regie) ili u dolini rijeke Guadalquivir (Doñana), na što upućuje djelo latinskog pisca iz 4. st. Festa Avijena Ora maritima. Napisao ga je u poetiziranoj formi koristeći se pozajmicama brodskog dnevnika Massiliote periplus iz ranog doba 6. st. pr. Kr.
U prošlom nastavku dr.sc.Igor Šipić spomenuo je i tipove osmodjelnih kružnica poznatih u kartografiji. To je temelj od kojeg polazimo u geometrijsko-topografsku analizu kružnice – ugao pravokutnika je ¼ njenog opsega, I. kvadrant, iz čega slijede neki vitalni zaključci ove studije:
Pogledajte galeriju fotografija!
Četiri kardinalna atlantska zapadna rta
Predmnijevajući da se projekcija mreže ne zaustavlja na postignutom, već se širi, obje produžene stranice pravokutnika, koje tvore toledsku točku, završavaju na atlantskoj obali: prva, iz smjera Sabrathe, u portugalskom gradu Viana do Castelo, na estuariju rijeke Lima. U 16. st. stekao je golemo značenje kao jedna od glavnih luka iz koje portugalski istraživači isplovljavaju radi poduzimanja otkrića. Druga, iz smjera Pariza, završava u marokanskoj luci Essaouira (pt. Mogador od 16. st.), gradu naseljenom u predhistoriji. Nalazi ruina (Bordj El Berod) i artefakti feničkog podrijetla potvrđuju boravak Feničana, a kartagenski pomorac Hanno u 5. st. pr. Kr. posjetio je grad i uspostavio trgovište. Kroz poziciju te povijesne luke, koja se smjestila nešto sjevernije od ušća rijeke Ksob, prolazi i pravac što povezuje, podsjetimo se, četiri kardinalna atlantska zapadna rta: rt Finisterre, rt Rocca, rt Sim i rt Rhir.
Na trasi do Essaouire pravac pariškog smjera prolazi također središtem Seville a španjolsku obalu presjeca na rtu Cando (36º44’N i 6º26’W) gdje se, prema Strabonu i Meli, u starom vijeku nalazio svjetionik podignut po nalogu konzula Quintus Servilius Caepiona. Po njemu je bio i nazvan Turris caepionis, pa i aktualni grad na istoj poziciji danas nosi naziv Chipiona. Tradicionalno se viđaju mnogi svjetionici po uzoru na njega. Tu se podizao i tzv. Ars Gerionis, grob Geriona, jer se drži da ga je upravo tu Heraklo porazio u njegovoj Desetoj zadaći, što ćemo poslije vidjeti kod R. Gravesa.
S mitološkog, a i plovidbenog motrišta, rt Cando, pa stoga i svjetionik, bio je vjerojatno u dalekoj povijesti jedna od strateških, ako ne i najznačajnija topografska pozicija u plovidbi od Gibraltarskih vrata do rta Sao Vicente. Poglavito i stoga jer je obilježen ušćem rijeke Guadalquivir na kojemu leži grad San Lucar de Barameda. Iz njega je Kristofor Columbo isplovio na svoje treće putovanje 1498., a Fernao Magellan 1519. na svoj povijesni put oko svijeta. Grad je također 1522. svjedočio dolasku posljednjeg broda i preživjelih pomoraca Magellanove ekspedicije pod zapovjedništvom Juan Sebastian Elcana. Bio je to prvi poznati brod koji je oplovio svijet. San Lucar je naseljen još u staro doba pa se, po grčkim izvorima, u njegovoj blizini smješta i jedna od mogućih pozicija, plavljenjem i poplavama rijeke Guadalquivir, „nestalog“ feničkog grada Tartessusa ili Tartessosa. Po njemu jei kultura istoimene šire regije, čiji je centar Sevilla, dobila ime (Tartessos, Tarshish). Stanovništvo kraljevstva poznatog u južnoj Španjolskoj pod tim imenom postalo je važan trgovački partner Feničana, sa sigurnošću nazočnih u Iberiji najmanje u 8. st. pr. Kr. podizanjem vlastite luke Gades, danas Cadiz, za prijem i izvoz metalnih ruda, zlata, kositra i, iznad svega, srebra (grč. argýrion, lat. argēntum). Zato se i drži kako pretpostavljena pozicija zagubljenog grada može biti ili u okolici Cadiza (Asta Regie) ili u dolini rijeke Guadalquivir (Doñana), na što upućuje djelo latinskog pisca iz 4. st. Festa Avijena Ora maritima. Napisao ga je u poetiziranoj formi koristeći se pozajmicama brodskog dnevnika Massiliote periplus iz ranog doba 6. st. pr. Kr.
Svjetionik Chipiona
Atlantidska civilizacija
Pozabavit ćemo se stoga pozicijom Nacionalnog parka Doñan. Nedavno javno predstavljeni rezultati istraživanja američkih arheologa, pod vodstvom Richarda Freunda sa Sveučilišta Hartford u Connecticutu, dokazali su postojanje drevnog grada na toj poziciji za kojeg drže da je povezan s civilizacijom Atlantide i seriji njenih gradova na obali i unutrašnjosti Iberijskog poluotoka. Neovisno što su pronašli, Tartessos ili neki nepoznati grad atlantidske civilizacije (Freund ih spominje oko dvjesto u unutrašnjosti Poluotoka), njegovi ostatci jesu utvrđeni i postoje, to se ne može osporiti. Što je tu, međutim, krucijalno naspram studijske projekcije? Kao i uvijek – ista igra koordinata u topografskoj slici prostora! Naime, NP Doñan nalazi se na geografskoj poziciji 37º00’00”N i 6º30’00W (vidi u Wikipedia) koja kao da je neka „pramjera“ birana s nakanom. Njena geografska širina je 37 paralela sjever na kojoj se na pravocrtu nalazi čitava serija lokaliteta od značaja za pretpovijesno i feničko razdoblje plovidbe i kolonizacije, počevši od južnog ruba rta Sao Vicente (37º1’N i 9ºW), zatim rta Santa Maria i luke Faro, pa dalje na istok linijom feničkih gradova-luka iz 12. st. pr. Kr. naovamo: Dellys (rim. Rusuccuru), Skikda (rim. Rusicada), Annaba (rim. Hippo Regius) i Tabarqa (fen. Thabarka ili Barga). Pravac zatim prolazi između Utice i Kartage. Na maloazijskoj strani najprije prolazi gotovo samim središtem povijesnog Halicarnassusa (37º1’N), a potom uz grčki grad Perga (36º57’N), iz kojeg potječe Apollonius, geometar i astronom iz 3./2. st. pr. Kr., koji je radio baš na konici, te Tarsus (36º55’N), grad sv. Pavla. Kao „protuteža“ rtu Sao Vicente i eventualnoj poziciji Tartessosa stoji samo središte turskog grada Adana (37º0’N). Njegova povijest, te uredovnost koordinate, daju naslutiti da se upravo radi o mnogo starijem modelu projekcije od dosad držanog. Grad, naime, bilježi duboke paleolitičke, pa neolitičke arheološke nalaze te se drži najstarijim gradom Çukurova regije.
Iskenderun (najistočnija točka Sredozemnog mora), nekoć Aleksandria utemeljena 333.pr.Krista
Mjesto iz sumeranskog epa o Gilgamešu
Mjesto Adana spominje se i u sumeranskom epu o Gilgamešu, ali je geografski neprecizno identificirati njegovu lokaciju. Međutim, s etimološke strane, mnogo je objektivnije njegovo prepoznavanje u Ilijadi gdje Homer također spominje grad Adana. Stručnjaci se slažu da bi to mogao biti aktualni grad deriviran iz hetitskog Adaniya (Uru Adaniyya) u doba kraljevstva Kizzuwatna, u 2. mileniju prije Krista. No, kako nije sasvim pouzdana, karta sitnijeg mjerila samo je model kojim se istraživanje usmjerava na kartu krupnijeg mjerila. Ona pokazuje, makar to na manjoj karti ne izgleda sigurno, da je ipak u pitanju ista kardinalna pozicija nad Iskenderunskim zaljevom koja se ubicira na približno 36º56’N i 35º56’E što znači da je i prema sjeveru i prema zapadu, ishodište pomaknuto od najsjevernije točke Iskenderunskog zaljeva oko 4′. Ubicirana pozicija pripada adanskoj oblasti te je po položaju najbliža, jugoistočno od grada Ceyhan, turskom mjestu Sarimazi, također s vrlo čudnim koordinatama – 36º58’N i 35º58’E. daljeno je 2 km od Sredozemnog mora, u području kojim je nekada dominirao cilicijski grad Anazarbe, u rimsko doba Caesarea ad Anazarbus. Narastajući u ekonomskoj moći, u doba Pompeja i Tigranea II. Velikog, kralja Armenije, istodobno u zajednici Cilicije i sjevera Sirije, procvjetao je pod carevima i u 5. st. postao glavni grad Cilicije. Anazarbus je, kao snažan centar, morao imati svoju luku koja je bila locirana na sjeveru Iskenderunskog zaljeva gdje izvori, na meridijanu kojeg uvjetuju dvije kardinalne točke (ušće Orontesa i Sarimazi), potvrđuju rimski toponim Amanikai Pylai / Ciliciae Portae. Ovdje valja istaći još jedan vrijedan opažaj: isti meridijan dijeli zaljev otprilike na dvije jednake polovice. U onoj istočnoj dubina se kreće oko 47 metara, a baš od razdjelnice zapadno prelazi u dubinu veću od 75 metara. To predmnijeva mišljenje o hidrografskom stanju zaljeva prije posljednje oledbe: obalna granica morala je tada dosezati geografsku dužinu upravo oko 35º56’E na kojoj se nalazi i poziciono superiorno ušće Orontesa. Upravo južnije od njega se već uz samu obalu mjere dubine od 192 metra. Stoga bi se dalo zaključiti kako je „točka Orontes“ mogla biti uvjetovana temeljnim pravcem Troja – Ljubljana – Troyes – Paris u mnogo starijem razdoblju od onog u kojem, rastom mora i do 90 metara, dolazi do nove situacije što će uzročiti paralelnim pravcem t. Sarimazi – Monfalcone. Tako se projekcija doista i doimlje, no o tomu kasnije.
Ljubljan s pogledom na Velebit
Grad koji je dobio ime po hrastu
Kada se govorio «nestalom» feničkom gradu Tartessusu, u čijoj se blizini danas nalazi Cadiz, važno je znati: Citirajući Strabona, Posidonije drži da je treća tirska ekspedicija prema Herkulovim stupovima rezultirala utemeljenjem Cadiza. Rimski povjesničar Marcus Velleius Paterculus smješta ga 80 godina nakon pada Troje (oko 1110. pr. Kr.) i dodaje da je ta ista ekspedicija ubrzo nakon toga utemeljila Uticu ( 1101. pr. Kr.). Tartessos se pak spominje u biblijskim izvorima.
Na maloazijskoj strani nalazi se povijesni Halicarnassus. To je za minutu južnija pozicija od aktualnog turskog grada Bodruma. Naime, povijesni Halicarnassus se nalazio na malom otočiću Zefiru na kojem su križari hospitalci 1402. podigli golemu utvrdu Sv. Petra. Grad je bio poprištem bitke u kojoj je 334. Aleksandar Veliki porazio Perijance. Ujedno je i rodno mjesto Herodota, a također i mjesto u kojem se nalazi monumentalna grobnica kralja Mauzola, po kojem su kasnije sve slične grobnice nazvane mauzolejima. No još će veća korist od skorašnje informacije kako postoji i treći paralelni pravac koji će u bitnome odrediti daljnu sudbinu projekcije.
Grad Adana spominje se više puta i geografski je neprecizno identificiran. Neki ga dovode i u kontekst legendarno-mitološkog plemena Danaus ili Danaoi koje je stiglo iz Egipta i u Grčkoj utemeljilo grad Argos. Grad se po njemu nazvao Danuna.
Kad je riječ o Iskenderunskom zaljevu, zaljevom dominira grad Iskenderun, nekoć Aleksandria (grč. Alexandretta), utemeljena 333. pr. Kr. po Aleksandru Velikom, ujedno najistočnija točka Sredozemnog mora. Neki po njemu utemeljeni gradovi prokazuju ga kao vrsnog poznavatelja geografskih prilika. To se zadržalo pa se iskazuje čak i modernijim vremenima. Znakovit je geografskim učinkom primjer pravca koji povezuje najistočniju točku Sredozemnog mora sjevernije od Iskenderuna i grčki grad-luku Alexandroupolis. Pravac koji ih povezuje savršeno je paralelan s pravcem Orontes – Troja – Ljubljana – Troyes – Paris.
Jedna od kardinalnih točaka je i grad Sarimazi Grad je dobio ime po hrastu “oak tree” (hr. žir) koji raste široko u toj regiji, kao uostalom i u Hrvatskoj, poglavito Dalmaciji. Plodnicu mu čine 3 plodna lista pa i ovdje nailazimo na predznak „tri“. Zbog blizine, u budućem radu, tu ćemo kardinalnu točku nominirati po tom mjestu. Podsjetimo se, priobalni vrh spomenute planine Keldag (Yayladagi), pored ušća Orontesa, ima koordinate 35º57’N i 35º58’E. Dakle, Sarimazi se nalazi na jednakoj geografskoj dužini kao i vrh Keldag te, točno, 1º i 1′ sjevernije od njega. To upućuje na sigurnu sustavnost izabranog puta projekcije, pa bi zaključak mogao biti: oko 2′ zapadnije od središta grada, morali bi se nalaziti tragovi ove čudne razmjere, najvjerojatnije u arheološki zasad nepoznatim ostatcima.
Akademija-Art.hr
03.10.2011.
){kind=link}