Intervju preruzet s portala Glas Koncila. Autor: Vlado Čutura
O svetosti života hrvatskog mučenika, istarskog svećenika, novoga blaženika Miroslava Bulešića objavljena su brojna svjedočanstva. Njegov uzoran kršćanski i svećenički život posvjedočili su brojni njegovi kolege, a isto tako razvidno je iz njegova javnog djelovanja. Kršćansku i svetačku uzornost njegova života može se čitati iz njegova dnevnika. Evanđelje je bilo njegov život. U te tragične dane kad je ubijen Miroslav, obitelj Bulešić zavijena je u crno, a o njegovu stradanju svjedoči njegov rođeni brat, danas 85-godišnji Josip Bepo Bulešić.
»Kad je Miroslav, kojeg smo mi zvali Miro, g. 1943. poslije ređenja pošao na župu u Badernu, s njim smo išli i mi kao obitelj«, ističe Bepo. »Tamo smo bili do 1945. jer te godine u rujnu bio je premješten u župu Kanfanar. Došli smo tamo pri samom kraju rata. U Kanfanaru je 1945/46. bio župnik, a onda je poslije toga premješten u Pazin u biskupsko sjemenište za profesora i podravnatelja sjemeništa. Premda nije bio župnik, dolazio je često u župu Kanfanar, pomagao župniku. Naša obitelj, mama sestra i ja, ostali smo u Kanfanaru jer tamo smo došli dok je za nas Miro odnosno Miroslav bio župnik. Poslije toga sestra Zora radila je u sjemeništu u kuhinju u Pazinu.«
Nisu služili narodu, nego ideologiji
U vrijeme rata u mnogim župama u Istri nije bilo krizme, kako zbog fašista tako i zbog partizana. Da bi se omogućilo sakramente svim vjernicima, kad su se pružile mogućnosti i to one najmanje, biskupije su odlučile krizmati one koji su bili za to pripravni. Komunističkim se vlastima to nije dopadalo jer su pod svaku cijenu željele iskorijeniti Crkvu za koju su smatrali da ima velik utjecaj na puk u Istri.
»Tako je u više mjesta 1947. počela krizma, jer nije bilo krizme za vrijeme rata«, kaže Josip Bulešić. »Ćićarija je tada bila pod Tršćanskom biskupijom, a biskup Santini poslao je svog izaslanika Ukmara da podijeli krizmu u nekoliko župa. Moj pokojni brat Miroslav bio je određen da prati Ukmara kod krizmanja u Buzetu, Lanišću i drugdje gdje je bilo potrebno. U Tinjanu je bila odgođena krizma, u Kringi je održana. U Buzetu je bio velik problem jer su napadači, zapravo ljudi koji su bili zavedeni ideologijom, ometali podjelu sakramenta krizme. Izravnih krivaca među njima bilo je vrlo malo. Ljudi su jednostavno bili zavedeni ideologijom, jer još rat nije bio završen, a ideologija ih je pogrešno usmjeravala. Nisu služili narodu, nego ideologiji. Tako nisu dopustili da se živi, nego su nasilno pokušali prekidati sve što je Crkva činila, ona im je smetala i željeli su svagdje učiniti svetogrđe.«
Zaklao Bulešića i prao nož na špini
»Pokojni moj brat Miro, kako kažu svjedoci, rekao je: ‘Preko mene mrtvog možete proći, ali svetohranište nećete oskvrnuti.’ U Buzetu, kad su vidjeli da je to tako, vičući su otišli van iz crkve. Krizma se kasnije održala u Črnici, to je na samoj granici sa Slovenijom. Tamo je bila krizma 23. kolovoza. Onda je 24. kolovoza trebala biti u Lanišću. Bilo je puno kandidata, djece za krizmu. Čini mi se da ih je bilo više od 200. Obavili su krizmu unatoč prijetnjama. Već u Buzetu priprijetili su da će biti krvava krizma i oštra borba.
Tog dana u Lanišću je krizma počela oko 9 sati, a završena je oko 11,30. Organizatori nisu dopustili onima koji ometaju da uđu u crkvu. Uspjeli su očuvati da ti koji su se suprotstavljali ne idu u crkvu. Moj brat Miro, župnik Cek i namjesnik biskupa već su bili u župnom dvoru po završetku krizme. U župnom dvoru desno je kuhinja i hodnik, a lijevo se nalazi župni ured. Tamo u Lanišću bio je i komandir milicije. Prema svjedočenju očevidaca, došla su dvojica-trojica, lupali su na vrata župnog dvora koja su bila zaključana. Uspjeli su provaliti vrata i upali su u župne prostorije. Majka župnika Ceka to je predviđala pa je sinu rekla: ‘Odi se sakriti.’ Ukmar je također bio u sobi, a pokojni moj brat Miroslav je ostao. On se nije bojao jer su ga i prije napadali. On je rekao da se takvih stvari ne boji, čak je rekao: ‘Ako Bog hoće, neka me pozove k sebi. A moja osveta je oprost.’
Dvojica su upala u župnu kuću, a jedan s nožem (znade se i tko je) uzeo je nož i zaklao mog brata. Ubio je čovjeka. Janje se zakolje, a on je ubio čovjeka. Zar treba ijednog čovjeka ubiti? Posebno na takav način! Ljudi su vidjeli kroz prozor što se događalo. Taj je ubojica izišao van, čak je prao nož na špini vani ispred crkve. Pokojni Miro je rekao: ‘Bože, primi dušu moju.’ Ubojica mu je odgovorio: ‘Ja sam primio dušu tvoju. Ja sam ti dao Boga s nožem.’«
Josip Bulešić dalje navodi kako su obitelj o smrti obavijestili tek u ponedjeljak. »Ja sam radio u Kanfanaru. Pozvali su me da dođem doma. U kući je bila tuga i bol. To je bio poseban udarac za našu majku. Šok! Pošli smo u Pazin kako bismo otišli do Lanišća. No kako nas nisu pustili, bili smo u njegovoj sobi u sjemeništu, ondje smo prenoćili. Nisu nas pustili da odemo u Lanišće, a on je mrtav već bio na stolu. Nisu bili spremni pa su nas zadržavali. Htjeli smo ga odvesti u Svetvinčenat i tamo ga pokopati. Nisu nam to dali. Mi smo se posebno bojali za majku, jer ona je bila srčani bolesnik. Ona je počela pitati zašto nam ga ne dopuštaju mrtvog pokopati u rodnom mjestu. Predvečer je u Lanišću bio pogreb, bilo je jako puno ljudi na pogrebu. Poslije toga došli smo uvečer doma, bez njega, bez našeg Mire.«
Blažnikov brat ističe da je dugo godina trajala borba da ga prenesu u mjesno groblje u rodnu župu. »Premalo se i Crkva, nažalost, zauzimala za to, a to je sve moja pokojna majka bilježila u duši. Jer, on je bio tajnik Društva sv. Pavla. Udružili su se svi hrvatski istarski svećenici. I potpisali su da Istra ostane u Hrvatskoj, u tadašnjoj Jugoslaviji. Miro je bio tajnik toga zbora. Onda su ti političari, to je bilo 1946, mahali tim potpisima u međunarodnim pregovorima i govorili kako imaju svećenstvo iza sebe. Kao obitelj bili smo tužni da nisu svećenici na čelu s Božom Milanovićem mogli osigurati i omogućiti da njega mrtvoga prenesemo u Svetvinčenat. Borili smo se i mučili 11 godina. Kako je moja supruga radila u Buzetu, jer je iz Buzeta, ona je imala poznanika pa je uspjela isposlovati odobrenje da ga možemo nakon 11 godina prenijeti u Svetvinčenat. Slučajno ili ne, odobrenje je stiglo da ga možemo prenijeti 13. svibnja 1958. A upravo taj dan bio je njegov rođendan. To im je, pretpostavljam, promaklo, zapravo bila je neka slučajnost. Bilo je odobrenje takvo da ja mogu ići s kamionom i da ga bez ikakve svečanosti otkrijemo, prenesemo tijelo u drugi cinčani lijes i da u Svetvinčenat dođemo te da ne idemo u župnu crkvu, nego samo u crkvu na groblju.«
Unatoč stručnosti, premještaj u Sloveniju
Bepo Bulešić navodi kako je od svećenika pri prijenosu posmrtnih ostataka bio nazočan Marijan Bartolić. »Tamo smo došli, mati i sestra su došli vlakom i pješke u Lanišće. Prije toga išli smo redovito najmanje jedanput mjesečno s mamom na grob našem Miri u tih jedanaest godina. Kad su došli, nisu ih pustili na groblje. Prije nego su zatvorili kovčeg, dopustili su da mama i sestra vide pokojnog Miru. To je trajalo petnaest-dvadeset minuta. One su se vratile vlakom nazad u Svetvinčenat, a mi smo došli predvečer. Kad smo došli uvečer doma u Kanafanar, zapravo ondje je stanovala neka rodbina, mama je rekla: ‘Hvala Bogu, sad mogu mirno umrijeti.’ Dvadeset dana nakon prijevoza lijesa i pokopa Mire u Svetvinčentu majka je umrla. Dakle, 13. svibnja smo ga prenijeli u groblje u Svetvinčenat, a ona je umrla 2. lipnja 1958.«
Poslije okrutnog Bulešićeva ubojstva, unatoč stručnosti i sposobnosti, njegov brat Josip počeo se suočavati s problemima. »Radio sam na željeznici, to je državno poduzeće, vlakovi voze, Tito se vozio vlakom na Brijune. Sve dok je mogao, išao je vlakom na Brijune, a onda su na željeznici morali biti pročišćeni ljudi. Mene su nakon mjesec dana poslije Mirina ubojstva premjestili u Sloveniju, dakle sto kilometara dalje. Ja sam se vratio na ove pruge 1951. Poslije toga sam služio vojsku u Karlovcu. Inženjer sam građevine pa sam se specijalizirao za pruge, pragove, mostove, tunele. Za to sam bio stipendiran. Morao sam se više dokazivati da bi mi kolege mogli vjerovati da sam zasluženo ondje i da sam pošten čovjek. No uvijek je netko dolazio i propitivao se za me. Shvatio sam: život je takav i treba dalje živjeti.«
»Uvijek sam bio na nj ponosan«
Miroslav Bulešić je bio neslomljiv, živio je neporočan svećenički život, a to je smetalo komunističkim vlastima. »Njega su napadali partizani zbog toga što su Nijemci ubili neke partizane u Rakovcima«, navodi Bepo. »To je rodno selo pokojnog Joakima Rakovca. Miro je bio veliki prijatelj sa starim Hrvatom domoljubom, vjernikom Joakimom. Otac je njegov dolazio k nama subotom i nedjeljom. Družile su se naše obitelji. Išli su na misu redovito. Miru su partizani napali s optužbom da je on znao da partizani idu kući i da je dojavio Nijemcima da ih presretnu. Dokazano je da su bili u krivu jer Miro u takvim stvarima nije sudjelovao. Izmišljali su priče kako bi mu napakostili.«
O tome koliko je ponosan na svog brata, heroja mučenika, blaženika, Josip kaže: »Uvijek sam bio na nj ponosan, danas najviše. Mi smo braća, uvijek smo se izvrsno slagali, tri sestre i nas dva brata. Najstarija sestra bila je 1910. godište, druga je bila 1912. Druga sestra je bila udana u susjedstvo, prva nije bila udana. Zora je bila 1922. godište. Bili smo jedinstveni. Miro je bio naš drugi otac. Znao se našaliti s nama, ali do granice, i mi smo sve to poštivali.«
S vjerom se sve može
Gledajući Miroslava kao budućega zaštitnika Istre, njegov brat Josip kaže: »Nadamo se tome jer kad se pogleda suvremena povijest, zaslužnijeg nemamo, intimno tako promišljamo. Ima onih iz starog režima koji to osporavaju. Tako se vodi polemika po novinama ‘Glas Istre’ u kojima je jedan predsjednik saveza boraca najprije izjavio da su oni koji su krivi kažnjeni. Dalje je dodao kako su odslužili kaznu od šest godina i pet mjeseci. Šest godina je župnik odslužio, a pet mjeseci onaj tko je ubojica. Napisao je zbirno, dakle ukupno, a to je tragično.
Isto tako, izjavljivali su kako je pokojni Miro lijepio plakate s natpisima kako partizani ne mogu biti kumovi. To nije istina. Znalo se je tko može biti kum, a to je vrijedilo i vrijedi i danas, bilo u fašističkoj, ustaškoj ili komunističkoj Hrvatskoj. Pravila su uvijek ista.«
Kako je Miroslav bio mladi svećenik, njegov brat Josip ističe da su i danas aktualne njegove poruke za mlade. »Pročitajte, mladi, knjige o njemu, njegove poruke, neka one bude poticaj vama, isto tako pročitajte njegove dnevnike. Sve će vas to ojačati i nadahnuti da živite kršćanskim životom. Život ne može biti idealan, ali Miroslav pokazuje kako može biti putokaz kršćanskih vrijednosti. Život nije ravna crta. Imam 85 godina i bilo je svega u mom životu. Kad se sjetim, otac je bio na granici Austro-Ugarske, majka je išla u Moravsku jer su bili internirani. Ona se vratila 1918. Sve je mjesto bilo prazno, bez prihoda za život. Otac se vratio s fronte, a majka iz progonstva. Rodio se sin Miro, danas blaženik. To je dokaz da se s vjerom sve može!« (Foto: V. Čutura/GK)
