Svetlana Dragojević: Urbana utopija

Galerija Pizana, Hercegovačka 60, Podgorica (Crna Gora)

Svetlana Dragojević
Urbana utopija
Od 01. 11. 2010.

U nastavku predstavljanja crnogorskih slikara galerija Pizana najavljuje izložbu istaknute crnogorske slikarice Svetlane Dragojević. Riječ je o ciklusu slika pod nazivom "Urbana utopija” (akrilici, akvareli, ulja na platnu) koje su nastale u posljednje četiri godine.

Autor teksta u katalogu je likovni kritičar Pavle Goranović.

Slike Svetlane Dragojević

Italo Kalvino je volio Torino, smatrao ga je čak idelnim gradom za pisanje, jer tu su, „prošlost i budućnost izraženije od sadašnjosti“ i jer poziva na „storogost, na stil“. On govori o gradovima koje prisvajamo čitanjem, o Njujorku kao najjednostavnijem gradu, Parizu i Rimu kao gradovima o kojima je previše napisano. Na koncu, Kalvino je stvorio i fascinantne „Nevidljive gradove“. U potrazi za stvarnim i izmaštanim gradovima odvija se i slikarstvo Svetlane Dragojević. Sveprisutna je rafinirana filozofija grada kojom se objašnjavaju njeni osnovni motivi, čitav mikrokosmos izgrađen od opsesivnih prizora, naizmjenično smještenih u prostore stvarnosti i mašte.
Svetlana Dragojević stvara jednu imaginarnu mapu mjestâ koja joj se ukazuju i kojima suptilno i sigurno objašnjava svijet oko sebe. A taj svijet je satkan od raznovrsnih građevina, baš kao što raznovrsna mogu biti osjećanja svijeta i raspoloženja prema onome što se odvija tu, oko nas, u našim susretima sa atmosferama koje nas i naše misli okružuju. Te građevine nerijetko se naslanjaju jedna na drugu ili žive posve samostalno, privlače nas na različite načine. Pojam grada u svojoj punoći podrazumijeva susret sa mnogim, često i nepredvidljivim ispoljavanjima; tako je i u ovim radovima. Postoji više ravni grada – više nivoa slike. Dok punoća kolorita uvjerljivo ukazuje na boje zastora nekog grada. Tako naviru cjeline, koje opet čine neke cjelovite oblike, u kojima se odigrava javni i tajni život učmale i zamišljene, lijene i razigrane, ljudske zajednice. A gdje je naše mjesto? Valjda, parafrazirajmo Siorana, negdje između bića i nebića, između dvije fikcije.
Na radovima Svetlane Dragojević, dakle, dominiraju neka mjesta, neki predjeli. A to mogu biti i mjesta u srcu, predjeli razmišljanja, putevi saznanja, nekad vijugavi, nekad određeni pravilnim linijama. Opet su to mogućnosti dospijevanja do svijeta, do sebe, do nas. To su vizije od kojih se sastavljaju red i košmar, sklad i metež – u istom ambijentu postavljeni. Hramovi su to egzistencije koja se uvijek drugačije doživljava. U tom zahtjevnom procesu, umjetnica vješto sačinjava redosljed simbola, gradi jednu arhitekturu mogućeg smisla. I pri tom ne zaboravlja da slika (da grad!) ipak mora nositi neku ljepotu. Njena sposobnost da primijeti omogućava nam da se lako prepustimo tim tajanstvima, pločnicima i svjetionicima, stubištima i kulama, bedemima i trgovima, prozorima u kojima se ogleda more… Vidjećemo tu i Mediteran, i to ne nužno u motivima, koliko u osobenom senzibilitetu umjetnice.
U likovni izraz Svetlane Dragojević ušli su, vjerovatno s istom namjerom, viđeni pejzaži i oni do kojih se došlo intuicijom. Ovdje se i spoj civilizacija odvija u prirodnom susretu. Takođe, susret drevnog i savremenog je moguć, na svim onim mjestima gdje se promišlja o položaju čovjeka. Tako i u ovim lavirintima posmatramo kako se smjenjuju, recimo, barokne i ekspresivne strukture, unutar urbanih doživljaja vavilonske zbrke koja stoljećima traje. Kao da najveća čuda nijesu ona koja očima vidimo. Toliko neobičnih realnosti vidimo, skladnih i suprotstavljenih, u Jedno posloženih; treba im pronaći mjesto u mislima i u slikama.
Nema ovdje sporenja sa civilizacijom u kojoj živimo, niti rasprave sa onim prethodnim. Štaviše, naglašeno je uvažavanje nasljeđa starih civilizacija, svega što je čovjek po nekom svom obrascu stvorio. Ovo slikarstvo nalazi se, takoreći, u mreži civilizacija – a to podrazumijeva i snažnu pripadnost gradu, kao trajnom simbolu ljudskog postojanja. Svetlana Dragojević je svjesna da razumijevanje grada nudi raznovrsne mogućnosti; u njegovim meandrima sve je odživljeno. Pod njegovim se svodovima dešava sve što trebamo osjećati i spoznavati. Stoga su ove urbane utopije u fantastičnom nizu, nizu koji funkcioniše kao provjereni osjećaj prostora i vremena. Ispod fasada (a zato su i one takve, naoko krhke, naoko u izmaglici i lelujavom snoviđenju) odvijaju se nekim svojim redom dobro i zlo, i pozivaju na zapitanost ili potpuno otuđenje. Ovo su slike prožimanja. Taj izdvojeni kosmos čini nam bliskim pouzdano ushićenje činom stvaranja koje prepoznajemo kod umjetnice. I tako, predstavljeni doživljaj cjelina u kojima se dešavaju sve stvari, osjećamo svojim, ta sloboda obuzima nas lagano. I taj temeljni iskaz koji i na jakoj komunikativnosti počiva.
Likovni postupci Svetlane Dragojević su strpljivi, ali odlučni, jedni se drugima podupiru, usaglašavaju sa izgrađenom poetikom. Pred ovim tehnikama i bojama stojimo kao pred uvjerljivim prividima. Pretpostavljeni i viđeni prostori idealna su mjesta za manevar metafora i alegorija. Kako samo umjetnica nalazi pejzaže pogodne za iskazivanje onoga u čemu se svi možemo nekad prepoznati. Čak i pretežno odsustvo likova (ili je i to dio privida) navodi na misao da se predjeli sami sobom objašnjavaju, da su oni lica ljudi, sličnih i suprotstavljenih, ali onih sa kojima se poistovjećujemo.
Grad je, pozovimo se ponovo na Kalvina, onaj simbol u koji se mogu „smjestiti sva promišljanja, iskustva, pretpostavke“. I snažne emocije, iskušene identifikacije s nekim gradom (gradovima, naravno), načine na koje prošlost ulazi u sadašnjost ili direktno u budućnost, načine prelamanja stvarnosti – dodaćemo nakon posmatranja radova Svetlane Dragojević. Bogatstvo izraza u ovoj priči o simbolima čini nepregledne pejzaže i donosi mnoge putokaze za tumačenje i  izbor da budemo dobrovoljno zatočeni u ovoj utopiji.
Pavle Goranović

Svetlana Dragojević je rođena 1968. godine u Kotoru, Crna Gora. Godine 1990. završila je Fakultet restauracije i konzervacije u Cetinju, odsjek štafelajnog slikarstva te 1992. godine u istom gradu diplomirala na Likovnoj akademiji, odsjek slikarstvo. Nakon toga odlazi na studijski boravak u London do 1998. godine. Godine 2004. odlazi na studijski boravak u La Valetu na Malti.

SAMOSTALNE IZLOŽBE:

Podgorica, Bar,Ulcinj,Budva, Herceg Novi, Kotor, Sveti Stefan, La Valeta, Novi Sad
GRUPNE IZLOŽBE:
London, Keln, Atina, Skoplje, Pariz, Bec, Podgorica, Herceg Novi, Zrenjanin

NAGRADE:

1997 – Kraljevski Institut Slikara Akvarelista, London
1998 -Nagrada za najbolju sliku Londonske regije-Laing Art-London
Nagrada “W&N Young Artist” – Kraljevski Institut Slikara-London
Memorijalna Nagrada “Agnes Reeve” za najbolju sliku izlozbe – Chelsea
Umjetničko Udruženje- London-Velika Britanija
2006 – Nagrada Podgorickog likovnog salona za najbolju sliku-Podgorica
2007 -Nagrada VII Internacionalnog Bijenala akvarela – Zrenjanin

Ivan Šuković
galerijapizana@t-com.me

Galerija Pizana
www.pizana.me

Akademija-Art.hr
27.10.2010.