Svađa među kritičarima: Kome pripada nobelovac?

 

 

 

Ma koliko god se Nenad Rizvanović, kao urednik knjige trudio razgovor voditi u okvirima isključivo književnoga diskursa, on je u jednom trenutku skrenuo u spor oko toga kome naime nacionalno pripada taj naš jedini nobelovac.

Teofil Pančić, književni kritičar iz Beograda, drži da je Andrić od onih velikih pisaca koji svojim životom i djelom prelazi granice, te da je stoga pisac svih identiteta. Radikalno drukčije mislio je Vlaho Bogišić, ustvrdivši da je Andrić bazično srpski književnik, sarajevski pisac Ivan Lovrenović, koji je odgovoran za izbor pripovjedaka u ovoj jedinstvenoj knjizi, nije se složio s Bogišićem, već je svoj stav pojasnio rekavši – Andrić jest srpski pisac na taj način što je bazično jugoslavenski, s tim da pridjev jugoslavenski treba shvatiti u kulturnom smislu, a ne u onom političkom i geopolitičkom. Jer doživljaj njegova svijeta nije bio tripartitan, nego integralan.

I Ivo Andrić i Miroslav Krleža, dodao je, imali su sreću da su na vrijeme umrli. Jer pitanje je, da su doživjeli 92 za koju bi se opciju odlučili i s kojim bi narodom krenuli?

Foto: Rajko Šobat

Svi sugovornici su se ipak složili da Andrić jest izrazito nacionalan pisac, no ta država koju je Andrić volio više ne postoji, stoga je na vječno pitanje kome Andrić pripada jedini logičan odgovor svima njima, odnosno nama.

Zato je ova knjiga, koja je u nastanku Andrića željela reducirati samo na katoličku, odnosno hrvatsku temu, zapravo pokušaj da se pokaže kako je »hrvatski Andrić«, prisutan u gotovo cijelom njegovu pričaškom opusu. Lovrenovićev izbor proza tako ispravlja odavna uvriježen stereotip da se Andrićevo zanimanje za prikazivanje bosanskohercegovačkog miljea iscrpljuje na „franjevačkom ciklusu“ pripovjedaka i na vrijeme osmanlijskoga vladanja Bosnom.

Priče iz drugog dijela knjige donose niz novih tema i likova smještenih u jedno sasvim drugo, postotomansko vrijeme. Ova kongenijalno priređena knjiga, koja je zahtijevala hrabrost, kako ju je okarakterizirao Vlaho Bogišić, željela je pokazati da je Ivo Andrić zapravo nepročitan pisac.

– Želio sam Andrića pokazati na drugi način. To je onaj Andrić opsjednut Bosnom kao civilizacijskim toposom. Do danas se nije pojavio pisac koji je toliko bio posvećen bosansko-balkanskim kolopletom koji je ostao nakon povlačenja kolonija – pišući o svemu tomu, pojašnjavao je Lovrenović – pod pero su mu dolazile i hrvatske katoličke teme u Bosni. Ovaj izbor pokušao sam prilagoditi da odgovara kronologiji i kronografiji cijeloga opusa. Kad sam sve to obavio pojavio se novi Andrić čija je trajna predanost istraživanju zla. Jer, dodao je Teofil Pančić, ljudi na ovim prostorima kontaminirani su zlom, pa ga stalno ili čine ili trpe. Proze su to koje ne dociraju, jalovo ne filozofiraju, u kojima se pejsaži zla izmjenjuju s proplancima tople komike. Andrić je to kakav do sada nije pročitan.

Stoga polemika s početka teksta postaje suvišna, jer onaj tko odluči ponovo čitati Andrića u odličnom izboru Ivana Lovrenivaća , nedvojbeno će uživati u neprolaznoj vrijednosti Andrićeva briljantna književnog uratka.

Uvodna foto: Rheatheranger
Izvor: Branka DŽebić / Vjesnik.hr

Akademija-Art