Suvremena kazališna i filmska scena

Sekcija za kazališnu i filmsku umjetnost jedna je od najstarijih i najbrojnijih ULUPUH-ovih sekcija. Prvi predsjednik ULUPUH-a, Kamilo Tompa, bio je između ostalog i eminentni scenograf. Najistaknutiji predstavnici struke a članovi sekcije bili su i Ljubo Babić, Pavel Froman, Vladimir Žedrinski, Inga Kostinčer, Vanda Pavelić Weinert i dr. U začetku, Sekcija se orijentirala na dva segmenta primijenjene umjetnosti, scenografiju i kostimografiju, a tijekom godina svoje je redove popunila i istaknutim majstorima krojačima, majstorima perika i maske, dizajnerima svjetla te rekviziterima. Danas sekcija broji 103 člana.

Koncem 2009. godine Sekcija je realizirala najveći izložbeni projekt u struci – Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije 1909.-2009., sastavljen od pet izložbenih cjelina, kojima je dostojno obljetnice proslavila godišnjicu zapošljavanja prvog scenografa (i kostimografa) u zagrebačkom HNK. Stručne suradnice na izložbi, dr. sc.

foto: Deni Šesnić

Predgovor

Visoki estetski kriteriji u tom dijelu kazališne produkcija nastavak su tradicije ozbiljnog rada u svim kazalištima, te je itekako važno ustrajati u tome. Najbolji primjeri su kostimografija predstava za djecu autorice Barbare Bourek u Malom princu (Saint-Exupéryja) u kazalištu Virovitica, predstave u kojoj su kostimi istovremeno i ironični komentar pojedinih lica, ali i likovni okvir prštavog kolorita bajkovite priče; zatim kostimi Maria Leke u predstavi Duboko more ili kako smo sve pobrčkali (Silvije Šesto) Gradskog kazališta lutaka Split; te Katarine Radošević Galić u predstavi Vitez od pola (Itala Calvina) u Dječjem kazalištu Dubrava. Uz ove umjetnike, na brojnim drugim scenama širom Hrvatske, pa i u inozemstvu (Slovenija, Albanija) mogu se pratiti ostvarenja kostimografa i scenografa koji kontinuirano surađuju s teatrima podjednako u drami, operi ili baletu. Od scenografija izloženi su radovi iskusnih umjetnika poput Dinke Jeričević (Građanin plemić, Molière-Lully; Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu) koja gradi jedinstveni trapezasti prostor s brojnim vratima različite visine, otvarajući time mogućnosti brzih promjena i dajući glumcima, plesačima i pjevačima mogućnost bogatog mizanscena, vodeći računa i o duhu samog komada, ali i o suvremenim zahtjevima scene i dramaturgije prostora. U njezinoj scenografiji plesne predstave F.ado (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu) jedan jedini element putuje prostorom postajući kuća, toranj, sklonište ili zid, dok je scenografsko rješenje Straussove opere Šišmiš (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu) temeljeno na ideji željezničkog kolodvora iz XIX stoljeća koji se pretvara u odaje dobro stojeće obitelji ili mjesto razularene zabave pod maskama. Marin Gozze, pak u scenografiji predstave Maria Stuart (F.Schiller, HNK u Varaždinu) postavlja dva mobilna elementa na scenu, obložena aluminijem, koji u brzim promjenama otvaraju i zatvaraju prostor igre, tako da čas gledamo dvorske odaje, čas vanjski prostor. High-tech scenografija koja lebdi u prostoru je karakteristika predstave Tko se boji Virginie Woolf (Teatar Kombetar, Tirana, Albanija) mlade autorice Ljerke Hribar. Ostali izlošci pripadaju domeni kostimografije i tu možemo uočiti veliko bogatstvo stilova, različitih načina izrade kostima i tretiranja materijala, te akribiju i poigravanje sa stilovima. Bogata raskoš kostima opere Adriane Lecouvreur (HNK pl. Ivana Zajca, Rijeka) umjetnice Irene Sušac, kontrastirana je crnom masom zbora i bijelim maskama. Ludilo raskoši prisutno je i u kostimima Ane Savić Gecan u predstavi Građanin plemić, no autorica se ovdje igra s XVII stoljećem nadograđujući stilske haljine i muške kostime suvremenim elementima, da bi na kraju ušao muški zbor u odijelima i dresovima turske nogometne reprezentacije. Danica Dedijer u kostimima za predstavu Rat i mir (L.N.Tolstoja, HNK u Zagrebu) u izrazito monokromnoj gami boja stvara cijelu galeriju kostima temeljenu na kontrastu crno/bijelo i brojnim varijacijama na empire haljine, znalački koristeći crvene detalje uniformi u muškom dijelu ansambla. Doris Kristić i Ivana Bakal također temelje svoju kostimografiju u operi Offenbacha Orfej u podzemlju (HNK Osijek) na kontrastu crnog i bijelog, no poigravaju se bijelom bojom kada duhovito obuku bijele ovčice. Barbara Bourek u operi Adel i Mara (J. Hatze, HNK Split) znalački stilizira tradicionalne narodne nošnje obogaćujući kostime istančanim izborom vrste svila i zagasitih boja, od tamno plave do smaragdno zelene. U predstavi Zagorka (I. Boban, HNK u Zagrebu) Doris Kristić je u kostimografiji dočarala nekoliko desetljeća života Marije Jurić Zagorke, prateći spisateljicu od malih nogu (XIX st.) pa sve do smrti polovicom XX stoljeća, stvorivši nekoliko desetaka kostima od seoskih mangupa do mađarskih ministara u blagoj stilizaciji koja nije bila lišena ironijskih naglasaka (Zagorkin muž, veliki mađaron je stalno u zelenom odijelu). Marija Šarić Ban primjenjuje tehniku patch-worka u izradi kostimografskog šarenila u predstavi Stoše od Foše iliti Kate Kapuralica (HNK Zadar)  koristeći jeftine materijale i zanimljivo kombinira varijacije na renesansne kostime i suvremenu odjeću. Kostimi autorice Dženise Pecotić u predstavi Enciklopedija izgubljenog vremena (S. Šnajder, HNK Varaždin) varira suvremenu odjeću uz maštovite izlete u bajkovite kostime čarobnih šumskih bića. Jasne linije i stilska ujednačenost karakteristike su kostima Elvire Ulip u predstavi Posudi mi tenor (GK Komedija, Zagreb), dok je u mjuziklu Jalta, Jalta pribjegla pravom vatrometu boja na temu ruskih tradicionalnih nošnji, uz blagu stilizaciju vojnih uniformi. Kostimografski radovi su također vrlo zapaženi i u plesnim/baletnim predstavama. Katarina Radošević Galić u baletu Vojček (SNG Maribor, Slovenija) kreira stilizirane uniforme uz maštovite maske životinja; kostimi su monokromni uz izuzetak Marie koja je u crvenoj haljini. Dženisa Pecotić u predstavi Ljiljane Gvozdenović Ipak je san (HNK u Zagrebu) oblači plesače u nježne, prozirne tkanine, stvarajući dojam eteričnosti i lakoće. U predstavi Brel  (D. Bogdanić, GK Komedija, Zagreb) Elvira Ulip dočarava život velikog belgijskog šansonijera oblačeći plesače u moderne kostime bez ukrasa, jasnih linija i boja. Jadranka Tomić u predstavi Cijeli svijet je pozornica (S. Krnetić/ L. Vidović, Teatar Prestige) kostimografski obilazi nekoliko kontinenata od Afrike, Australije, Azije, pa sve do Europe i Pariza s monumentalnim krinolinama. Za razliku od nje, Igor Dobranić u predstavi Nevidljivi gradovi (I. Calvino, GK Sisak, Plesni studio) se odlučuje za bijelo-žutu kombinaciju boja, a izvedbu kostima temelji na origami tehnici. Na kraju, na ovoj izložbi su predstavljena i četiri rada oblikovatelja svjetla Denija Šesnića. Zadrživi uspon Artura Uija (B. Brecht, Ulysses Teatar, Brijuni) je primjer rasute rasvjete koja stvara različite prostore u eksterijeru, no omogućuje i stvaranje dojma intimnih, malih, unutrašnjih prostora. Na Otvaranju 2. azijskih igara na pijesku (Oman) vidi se raskoš pirotehnike i korištenje velikog otvorenog prostora za blještave svjetlosne efekte. U predstavi Da je proklet Kam Šesnić koristi velike baterije rasvjete otvorivši reflektore nad pozornicom, kreirajući stupove svjetla i otvarajući prostor za igru. Monumentalna vertikalnost prostora je znalački dočarana.

Rezimirajući, može se sa ponosom zaključiti kako kostimografija i scenografija, uz umjetnost oblikovanja svjetla, uspijevaju i u ne tako lakim vremenima zadržati visoki nivo izvedbe, uz nepresušnu maštu umjetnika koji nerijetko, ne svojom krivnjom ostaju malo po strani. Ovom izložbom će barem na trenutak biti u centru naše pažnje.