Foto: Morana Lerga

Još jedan reality show koji se ruga građanskoj pristojnosti

Postalo je prihvatljivo da ljudi za novac rade budale od sebe. Urođena znatiželja i sniženi kriteriji doveli su do nestanka srama
U engleskoj je poslovici znatiželja ubila mačku, a u svijetu komercijalne televizije i ostalih medija znatiželja često ubija obzirnost, dobar ukus i građansku pristojnost. Dovoljno ustrajnim, učestalim i dugotrajnim ponavljanjem u masovnim medijima bilo koja pojava može dobiti legitimitet.
Iskrivljena percepcija
Televizijska izmišljotina zvana "reality show" i dugogodišnje eksploatiranje njezinih različitih inačica, uz svesrdnu podršku sponzora i svih ostalih medija, ništa nije promijenila u ljudskoj prirodi, ali je promijenila percepciju i razgraničavanje društveno prihvatljivog i pristojnog od onog što to nije. U svijetu masovnih medija, koji imaju tendenciju ignoriranjem ukinuti sve druge paralelne svjetove i stvarnosti izvan njihova obzora, tako je postalo ne samo prihvatljivo nego u dobroj mjeri čak i poželjno pristajanje nekih ljudi da za novac od sebe rade budale ili da sve svoje manjkavosti i nedostatke pretvore u sredstvo izvlačenja iz anonimnosti i osrednjosti upravo na taj način da se do kraja, metaforično i doslovno, ogole i ponude na promatranje takozvanoj javnosti. Da bi stvar funkcionirala, trebalo je uvjeriti i populaciju izvan kaveza da nema ničeg zazornog niti lošeg u promatranju tih ljudskih jedinki tamo unutra. Pokazalo se da to i nije neki problem. Urođena znatiželja, u kombinaciji s dosadom, sniženim kulturnim potrebama i općenito kriterijima pristojnog ljudskog ponašanja, dovela je do ukidanja nekog prirodnog ljudskog srama i uvjerenja da nema ničeg ni lošeg ni štetnog ni u ekshibicionizmu prvih ni u voajerstvu drugih. Za mene osobno ta granica još uvijek postoji i bilo mi je neugodno dok sam na internetu gledao odabrane prizore iz najnovijeg takvog showa u domaćem medijskom prostoru pod nazivom Survivor.
Zašto sam to onda uopće gledao? Zato što sam dobio takav zadatak, s tim da bi moj tekst, iz osobnog, komentatorskog ugla, trebao pokazati i želju naših novina da ne bude samokonzument ili konzumeristički posrednik, nego da takvim društvenim pojavama i fenomenima pristupi na neki drugačiji, recimo ozbiljniji način. Takvog načina, međutim, u konačnici nema. Najozbiljniji i najdoličniji način na koji se može pristupiti takvim "fenomenima" jest taj da im se uopće ne pristupa. Vrijeme je da svi mediji koji žele (opet) postati ozbiljni iskušaju i tu metodu: ignoriranje. Uloge su u današnjem svijetu podijeljene, pa tako i odgovornosti, stoga je ovo tek novinarski i komentatorski prijedlog onima koji su u našem sustavu zaduženi i za komercijalni opstanak ovog i drugih sličnih medija.
Ne trebamo tepati
Kolega Davor Butković prošle je subote u Jutarnjem listu analizirao "kulturu trasha" koja je posljednjih godina zavladala Hrvatskom. U velikoj se mjeri slažem s njegovim tezama pa i kategorizacijom "trasha". Ali, mislim da njegovu tekstu nedostaje i (samo)kritički osvrt na ulogu svih komercijalnih medija, pa tako i onih najvećih i najutjecajnijih tiskanih u koje spadaju i Jutarnji i Večernji list.
Premda je engleska riječ postala i legitiman pojam koji ima svoje mjesto i određeno značenje u teoriji suvremene umjetnosti i kulture, u slučaju teme ovog teksta tepanje na engleskom nije korisno.


Foto: Morana Lerga

Da, Survivor, baš kao i sam "Big Brother" i sve njegove inačice, spadaju u televizijski "trash", a na hrvatskom se to kaže – smeće.

Izvor: Branimir Pofuk / Večernji list

Akademija-Art