Subotica – Rudolf Sedlar: Ljepote Vojvodine i Jadrana

Slikarski opus što ga umjetnik Rudi Sedlar stavlja pred naše oči u vestibulu Gradske kuće u Subotici, znakovit je i rječit s više naglasaka slikarskog rukopisa. Taj rukopis – očito je! – otkriva nadarenog umjetnika i zrelog interpretatora umjetničkih doživljaja. Jer, slikar Sedlar – poput svih istinskih slikara, poznatih i nepoznatih – ne izmišlja, nego svoj slikarski nerv oslanja i stavlja ‘u ruke’ doživljaja čudesne prirode što nas posvuda okružuje, i ljudi, jednako čudesnih, s kojima se susrećemo i s kojima živimo u dubljim ili manje dubljim blizinama. U otmjenosti vlastitog slikarskog rukopisa, uokvirenog u maniru koju se uobičava zvati klasičnom i realističkom, Rudi Sedlar umije prenijeti upravo rečeno: čudesnost doživljaja. Naime, priroda, stvari i osobe – nerijetko pored privida ružnoće, nereda, pa i zloće – uvijek sa sobom i u sebi nose čudesnost postojanja. Umjetniku Sedlaru je, čini se, svojstveno da preko oblika, boje, proporcije i kompozicije, iz dubine duše izvlači na svjetlo dana upravo rečenu čudesnost i da je slikarski interpretira na vlastiti način. To on čini s doživljajima kod kuće, u svojoj Vojvodini, ali i drugdje, primjerice na moru, jer Sedlar je svagdje ‘kod kuće’, svugdje gdje se rađa istinski doživljaj čudesnosti. Čitav svijet i čitav svemir umjetnikov je ‘dom’, boravak ‘kod kuće’.

Motrimo li, primjerice, doživljaj koji je Rudi Sedlar naslovio imenom ‘Brač’ (2006.), pri čemu, dakako, misli na otok Brač na hrvatskoj jadranskoj obali, uočavamo da je sa slikarskom osjetljivošću sposoban ostvariti kontraste i poveznice mora i otočkoga kopna, zelenila mediteranskog bora i plavetnila morske pučine. Uz uspjelu kompoziciju tematskih pojedinosti (kopno, čempres, zemlja, kamen, more, nebo), u tom Sedlarovu slikarskom ostvarenju može se iščitati doživljaj: nagnutost bora sa strme obale otoka prema moru, što se doima kao ‘pozdrav’ tog stabla, opet čudesnog, moru, bez kojega ni zemlja, ni stabla, ni sve što je na zemlji ne bi moglo postojati. Taj pozdrav stabla bora moru, to je ono što umjetnik ‘vidi’ i doživljava.

Snagu i ljepotu doživljaja Sedlar, kao rođeni Vojvođanin, znade, dakako, izraziti i u slikanju krajolika u kojem je odrastao. ‘Zimski mraz’ (2010.) – da se opet oslonim na Sedlarov slikarski uradak – pruža nam drugačiju sliku od one s otoka Brača: doživljaj zimske idile vojvođanske ravnice s nekoliko znakovitih istaka (slikarskih naglasaka) u određenom je smislu nešto poput glazbenog kontrapunkta u slikarstvu. Umjesto morske pučine ovdje imamo ljepotu snježnog pokrivača na ravnici, ali ovdje sa slikarskim opažanjem ‘duše’ izabrane teme: na snježnom pokrivaču, u prvom planu, tragovi su čovjekova hoda po snježnoj površini , možda i kola s konjima, u središtu pak ravnice prekrivene snijegom mali je humak – poput malog otoka u hvarskom akvatoriju, gdje je Rudi Sedlar više puta boravio kod prijatelja – s istaknutim stablom i raslinjem što izranja iz snježnog pokrivača, te konačno, u dubini prostora, blago označeno seosko naselje. Iz svega, dakle, jedan jedinstveni slikarski doživljaj. Čitava bi se priča mogla satkati iz tog slikarskog zrcala. To je Sedlarov doživljaj, a motritelj – potaknut, bez sumnje slikarskim ostvarenjem – ima pregršt sadržaja za stvaranje vlastite priče nad umjetnikovom slikom.

Sedlar nas jednako dojmljivo uvodi u svoje slikarske doživljaje kada u priču unosi ljudske likove. Opet se moramo vratiti na otok, ovaj put na Hvar, odnosno u grad Hvar: ‘Moja žena Ruža i prijateljev pas Piso’ (2011.) pokazuje nam onu istu očaranost postojanja što smo je gore vidjeli kod Sedlara. Ako priroda već u samostalnom promatranju može zapaliti naš doživljaj, očito je da to još bolje može u spajanju s čovjekom. Slikareva supruga-čovjek i pas s dubinom su svojeg pogleda zagledani u hvarski morski krajolik, u otvorenu hvarsku uvalu u kojoj se našao kruzer (veliki turistički brod koji s turistima kruži po Jadranu). U tom sretnom spajanju otoka, mora, čovjeka i psa, Sedlar otkriva doživljaj zajedništva svega rečenog, dakle otoka, mora, čovjeka i psa. Takva je očaranost postojanja izrečena na slikarski način ravna napisanoj priči istog sadržaja od nekog literarnog umjetnika. To je umjetnost.

Završno rečeno, otkrivanje ljepote u svim stanjima prirode i čovjeka kroz duboki slikarski doživljaj, to je tema slikara Rudija Sedlara. On znade da se ljepota krije i u surovom otočkom krajoliku, i u hladnoj zimi na beskrajnim ravnicama u Vojvodini, i u močvari koju hvata magla, i – dakako – u čovjekovoj duši koja se znade zagledati u tu ljepotu i pretvoriti je u istinski doživljaj. To valja čitati u ovom slikarskom opusu Rudija Sedlara što po ovoj izložbi resi vestibul Gradske kuće u Subotici.

Bernardin Škunca

Rudolf Sedlar (1953) je sredinom 70-ih radio kao stručni grafi čar u tiskari Birografika. Slikanjem se počeo baviti prije 30 godina, prvu samostalnu izložbu je imao 1984 u rodnom Čantaviru. Pored svog redovnog posla dugi niz godina je učio povijest likovne umjetnosti, a istovremeno je podrobno proučavao tehniku starih majstora. Marljivim učenjem i vježbanjem je stekao veliko iskustvo koje mu je pomoglo da u slikarstvu nađe svojstveni stil i tehniku. Jedan je od suosnivača (1993) mjesne likovne udruge koju je vodio sve do kraja 2010. Kao organizator mnogih izložbi i likovnih kolonija i osobno je učestvovao na njima te je sada rado viđen gost na domaćim i na poznatim međunarodnim likovnim kolonijama. Od 2005. je član likovne udruge HKC Bunjevačko Kolo u Subotici a kasnije Zagrebačke Akademije-art. Sedlar sa istim žarom slika rodnu Vojvodinu i voljeni mu Jadran kao i ljude s oba područja. Njegovi su radovi podjednako viđeni u zbirkama ozbiljnih sakupljača umjetnina kao i kod „običnih” ali zahvalnih ljudi širom Dalmacije i Vojvodine. Ove je godine posvećena njegova jedinstvena i stalna postavka Križnog Puta u Čantaviru. Franjevac i svećenik dr. prof. Bernardin Škunca ovim riječima piše o Sedlarovoj umjetnosti: „…otkrivanje ljepote u svim stanjima prirode i čovjeka kroz duboki slikarski doživljaj, to je tema slikara Rudija Sedlara. On znade da se ljepota krije u surovom otočkom krajoliku, i u hladnoj zimi na beskrajnim ravnicama u Vojvodini, i dakako u čovjekovoj duši koja se znade zagledati u tu ljepotu i pretvoriti je u istinski doživljaj…”

Bernardin Škunca je franjevac i katolički svećenik, doktor teoloških znanosti, umirovljeni profesor sakralne umjetnosti, pisac, dobitnik veoma ugledne nagrade ‘August Šenoa’ za najbolji roman godine 2008. pod naslovom ‘Mirotvorac u Bolonji’, kritičar likovnih i literarnih umjetnosti.

Akademija-Art.hr
10.10.2011.