Blaženka Šoić Štebih
Stručno putovanje u Mađarsku

U organizaciji KERAMEIKONA, Hrvatskog keramičarskog udruženja, 35 umjetnika keramičara i njihovih prijatelja: Štefanija Baranašić, Zinka Brekalo, Dragutin Ciglar, Ivančica Cvitić Znidarčić, Dunja Demartini, Nadica Eichhorn, Ana Ereš, Vlasta Gverić, Ksenija Hristov, Tatjana Kerovec Tomac, Suzana Kljuš, Nenad i Željka Korbar, Gordana Labaš, Ljiljana Letica, Lidija Maček Stanić, Adela Mrak, Danijela, Luka i Mirko Pičuljan, Dunja i Višnja Naerlović, Mirjana Nikolić, Vesna Osojnički, Snježana Papst, Snježana Pokos Vujec, Jadranka Popović, Boris Roce, Višnja Slavica Gabout, Jona Šoić, Blaženka Šoić Štebih, Zvezdana Unušić, Jelena Valkaj, Mario Vujec i Silvija Vuković uputilo se potkraj 2010. godine na jedno od svojih redovitih godišnjih stručnih putovanja: ovaj put u Mađarsku.

Budući da s mađarskim umjetnicima već godinama održavamo ugodne kontakte nije bilo teško dogovoriti kratak ali vrlo sadržajan posjet. Na programu je bio posjet slikovitom gradiću uz Dunav, Szentendreu, Budimpešti i znamenitom Studiju za keramiku u Kecskemétu.

Pogledajte galeriju fotografija!

Prohladno zimsko jutro podarilo nam je prelijepo svitanje pa su fotografski aparati Zinke Brekalo, Dunje Naerlović, Borisa Rocea, Jone Šoića i Blaženke Šoić Štebih stalno bili u pripravnosti. Oni su uredno snimali sva događanja kako bi čitalac ovog putopisa dobio bolju predodžbu o svemu zanimljivom što nam se događalo na putu.

Vozeći se modernom autocestom sve do Budimpešte stigli smo vrlo brzo do glavnog grada Mađarske hvatajući tek u prolazu i letimično obrise njegovih brojnih znamenitosti svjesni da ovaj put pred nama nije turistički razgled grada već ciljana odredišta.

Szentendre: Muzej Margit Kovács

Prvo odredište bilo je u Szentendreu: Kerámia Múzeum Kovács Margit iliti Muzej Margit Kovács, doajenke mađarske suvremene keramike. Dočekao nas je nažalost, reducirani izbor iz zbirke koju je umjetnica ostavila gradu, jer se građevina u kojoj je muzej inače smješten obnavlja iz temelja. Ipak, prezentiran je veliki i bitni dio njenog rada koji je obilježio mađarsku keramičku scenu.

Uz Istvána Gabora i Gézu Gorka, Margit Kovács je najvažnija osobnost moderne mađarske keramike. Rođena je 1907. u Györu gdje je već kao djevojčica radoznalo promatrala susjeda majstora pećara kako spretno glinom zamazuje svoje peći, maštajući kako će upravo glina biti materijal koji će joj omogućiti ostvarenje sna da postane umjetnica. U srednjoj školi stekla je prva iskustva rada na lončarskom kolu ali po završetku škole morala je početi raditi kao bankovna službenica. Obitelj je ipak uz velike napore prikupila neka sredstva i Margit je mogla upisala na studij grafike na privatnoj školi Álmosa Jaschika a zatim na tečaj oslikavanja u Školi za primijenjenu umjetnost u Budimpešti. U Beč se uputila 1926. gdje je počela izučavati keramiku kod poznate austrijske umjetnice Herte Bücher koja je pripadala grupi umjetnika koji su svojim djelovanjem željeli prostor življenja učiniti harmoničnijim i ljepšim. Nastavila je učiti i istraživati pa se uputila i u München gdje je na Državnoj školi za primijenjenu umjetnost studirala plastično oblikovanje i skulpturu. Studijsko putovanje 1932. u Kopenhagen donijelo joj je iskustvo u oblikovanju uporabne keramike a 1933. naučila je u Sèvresu modelirati figure od šamotirane gline i porculana.

Sva ta iskustva pretočila je u svoj umjetnički rad u kojem je ono što bi  izradila na kolu nadograđivala i preoblikovala slobodnim modeliranjem.
 

Na taj je način prekoračila granice koje su dijelile lijepe od  primijenjenih umjetnosti povevši keramiku definitivno na područje čiste umjetnosti.
Od samog svog umjetničkog početka Margit Kovács je oblikovala skulpture u terakoti, velike zidne ploče i kompozicije, reljefe i murale. Ostavljala je često terakotu neglaziranom kako bi naglasila svojstva materijala. Ako koristi glazuru onda je to bijela i prozirna glazura potpuno u funkciji teme koju obrađuje. A teme su joj bile različite i raznovrsne. Dopustila je da je inspirira folklorna mađarska baština i njena ornamentika, scene iz ruralnog života, posegla je iz za biblijskim temama, mitovima (naročito grčkim), bajkama i pričama pa i legendama.

Uz ponegdje izrazitu dekorativnost stila probija se i duboko proživljeni lirizam i osjećaj za ljude i život u svim njegovima emanacijama. U  njena najbolja djela spada portret majke u terakoti u koji je vrlo izražajno utkan duboko proživljen uzajamni odnos majke i kćeri koje su zajedno provele cijeli svoj život.

Margit Kovács pripadala je umjetnicima koje je ponio secesijski stil ali i ekspresionizam no inspiraciju je pronašla i u umjetnosti starog Rima kao i gotičkog stila.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustila je terakotu i iskušala se oblikovanju u jako šamotiranom glinenom materijalu. I tu je paletu svela na nekoliko osnovnih boja želeći naglasiti izvorne osobine materijala.

Margit Kovács bila je u svojoj domovini veoma priznata i uvažena umjetnica koja je bila i internacionalno veoma poznata budući da je izdašno nagrađivana na međunarodnim izložbama od Milana, Berlina, Bruxellesa do Praga.

Iako se velik dio njenih radova nalazi u javnim prostorima širom Mađarske, ipak je veći dio njih završio u Szentendreu u posebnom muzeju posvećenom umjetnici, njenom cjelokupnom životu i radu.
Mi smo kao keramičari bili očarani opusom Margit Kovács ali ne i odnosom osoblja koje čuva izloženu zbirku. Strogo se pazilo da ne napravimo neku fotografiju jer je i ovamo na velika vrata ušao poslovni duh, pa se sve naplaćuje, pa tako i fotografiranje.

U poslovnom duhu diše i Szentendre,  dražesni i šarmantni gradić smješten na desnoj obali Dunava nekih dvadesetak kilometara od Budimpešte. Nastao u 16. stoljeću, postao je svojevrsna multinacionalna i  multikulturalna oaza usred mađarskog tkiva. Osnovali su ga Srbi bježeći pred Turcima a  pridružili su im se naši Dalmatinci a kasnije kroz povijest, došli su i Bugari, Nijemci, Slovaci… Svaki je od naroda dao neki svoj doprinos kulturi i arhitekturi grada tako da se grad danas diči svojom kulturnom turističko ponudom u kojoj se ističu mnogobrojne crkve raznih konfesija, muzeji, galerije, gostionice i suvenirnice…. Osim različitih suvenira na temu folklornog nasljeđa u Szentendreu možete kupiti i umjetničku sliku, keramiku, umjetnički nakit ili neki od unikatnih odjevnih predmeta a nećete odoljeti ni ponudi raznih varijanti ljutih papričica, tipičnog mađarskog začina…

Prekratko smo bili u tom gradiću ( zapravo, taman toliko da poželimo opet doći) jer se trebalo vratiti prema Budimpešti gdje nas je u svojoj kući, zapravo velikom atelieru, već čekao Ántal Pázmándi, jedan od najzapaženijih suvremenih mađarskih keramičara i kipara.

U posjetu Ántalu Pázmándiju

Naš se autobus jedva probio starim uskim vinogradskim cestama koje vijugaju brežuljcima Budima na kojima su poput gljiva poslije kiše izrasle ogromne vile novopečenih mađarskih bogataša. Na uskom pojasu među njima također u bivšem vinogradu Ántal Pázmándi izgradio je većinom vlastitom rukom svoje mjesto za stanovanje i umjetničko stvaranje, okružen velikom količinom radova posloženih u svojevrsnu retrospektivnu izložbu na otvorenom i zatvorenom prostoru.

Iza umjetnika karijera je duga 35 godina. Rođen 1943. u Mezőhövesdu školovao se u Budimpešti na Akademiji za primijenjenu umjetnost gdje je i radio kao gost predavač na postdiplomskom studiju, sve do umirovljenja.

Već se na samom početku svoga umjetničkog djelovanja želio definitivno odmaknuti od zarobljavajuće uporabnosti koju je tada upravo nametala tradicionalistička, dekorativna, ornamentalna i tehnologijom omeđena i definirana  primijenjena umjetnost.

Pázmándi je želio da njegova umjetnost nosi obilježje «vibrantnog dinamizma» u kojem su se već ogledali njegovi kolege i prethodnici poput Istvána Gabora sa svojim keramičkim strukturama ili Imre Schrammel sa svojom arhitekturalnom keramikom, reljefima i keramičkim kompozicijama na otvorenom prostoru.

Oni ali i neki drugi bili su predvodnici novog smjera u modernoj mađarskoj umjetnosti.

Kad se šezdesetih i sedamdesetih godina vratio sa studijskih putovanja u Italiju gdje se susreo s najnovijim dostignućima moderne umjetnosti Pázmándi modelira svoju prvu veliku skulpturu.

Nakon toga stvorio je velik broj kompozicija za otvoreni prostor kao i kompozicije koje su nastale kao dio arhitekture na mnogim javnim zgradama. Izlagao je i u velikim izložbenim prostorima.

Do velikih poslova teško je dolazio nesklon kompromisu ali je ipak bio u tome uspješniji od mnogih drugih. Zanimljivo je bilo čuti od samog umjetnika svjedočenje o tome kako lokalni moćnici itekako mogu utjecati na umjetnost i život umjetnika. Naime, grad Debrecin naručio je od Pázmándija veliku fontanu da je postavi na glavi gradski trg. Fontana je izrađena, postavljena a zatim naglo «reducirana» jer se središnja figura sirene nikako nije sviđala supruzi gradonačelnika… Sirena se danas može razgledati na otvorenom prostoru ali kod umjetnika…

Međutim, Pázmándi je nastavio raditi posebno na instaliranju velikih arhitekturalnih kompozicija poput one iz 1984. koju smo imali prilike kasnije vidjeti u hotelu Hungaria a koja nosi naslov Avion od «papira»- veliki zidni reljef od porculana.
U mnogim je od tih radova morao ostati vezan uz tradiciju i lokalni prostor ali je i to učinio na njemu svojstven način.

Kao što piše Orsolya Kovács u povodu 13.nacionalnog bijenala keramike u Pečuhu, 1994. u članku pod naslovom «Ružno, lijepo i korisno»: «…nije čudno da se samo keramičari usude proizvesti objekte umjerene veličine u svom žanru, budući da su prisiljeni da zahtjevnijim komadima daju «svetačka», «kultna» ili «mitska « obilježja.» I nastavlja:

«To također razlog zbog kojeg se Ántal Pázmándi postavio  visoko iznad ovakvih obaveza i orijentirao se prema autonomnom umjetničkom obliku jednako kao što postojano i ustrajno odbija koristiti povijesne uhodane zadatosti i interpretira autonomnu skulpturu kao autonomnu skulpturu, nešto što ima prostornu protegu, konstrukciju i strukturu. On namjerno koristi sheme koje oblikuju prostor i kako god to zvučalo, radi protiv shematizma, njegov se prostor temelji na dinamičnoj ravnoteži različitih opsega, faktura i kvaliteta. Glatke, valovite, perforirane površine, rešetkasto naglašavaju prostor, jedinke su to različitih kvaliteta i namjerno proizvedene nepravilnosti ili fragmentarnost koja se nadopunjava uzajamno. Pázmándi se svrstao na stranu kontinuiteta klasične avangardne tradicije.»
Danas je umjetnik na svome budimskom brežuljku okružen s mnoštvom skulptura nastalih u posljednjim desetljećima kada je nakon zaokupljenosti pop artom i kasnije apstrakcijom, krenuo u transformaciju i dekomponiranje oblika sastavljajući ih ponovo u geometrizirane kompozicije u koje su uključeni i drugi različiti materijali, osim gline. Od modula sastavlja kompozicije koje se daju lakše sastaviti i rastaviti, transportirati i lakše zaštititi od ošećivanja.

Pázmándi i dalje svoje radove gradi od jako šamotirane gline i pali na vrlo visokim temperaturama a površinu ostavlja «nedovršenom» i neglaziranom,  iako neke od skulptura nose vrlo živu obojenu dekoraciju jarkih boja i površinu vrlo razvijene dinamike.

Ponekad ponavlja temu izrađujući slične ili gotovo jednake objekte po nekoliko puta, ipak, svaki je njegov rad svojevrsni unikat, jedinstveni umjetnički rad kojem nije namijenjena određena funkcija već je odraz potrebe za umjetničkim izražavanjem.
Umjetnik je nastavio raditi i u periodu velikih društvenih promjena ali je sada kada je posvuda zavladala ekonomska i svaka druga kriza pomalo izgubio na elanu, propitujući vlastiti identitet i integritet, ponešto rezigniran i razočaran.
Njegov prijatelj i kolega, ravnatelj Međunarodnog studija za keramiku iz Kecskemeta, Janos Probstner dobro poznaje umjetnika i divi se njegovoj energiji ali ostaje začuđen nad nekom vrstom umjetnikove rezignacije i razočaranja, budući da se osjeća nedovoljno poznat i priznat. On 2004. piše: (…) «On je rođeni umjetnik i vrlo osjetljiva osoba(…) Kad ga zapitate zašto je postavio ovaj valoviti element baš ovamo a onu rupu tamo, odgovor će uvijek biti: «Zato jer je tako moralo biti» ostavljajući povjesničarima umjetnosti da ga razvrstaju  u svojem sistemu «golubinjaka».(…) On sebe smatra instrumentom čije ruke oblikuju sve te oblike i nanose sve te boje često dosežući krajnje granice materijalnosti stvari na kojoj radi. On pušta da se stvar dogodi…

To se lijepo može vidjeti i po naslovima koje je dao nekim svojim radovima: «Pijani ufonaut sniva o ružičastom marcipanu» ili « Sunčani vjetrovi pušu s istoka srijedom noću». I dalje piše Probstner:» Ono što trebate učiniti s Pázmándijevim djelom nije da ga objašnjavate već ga gledajte i dopustite svome umu da švrlja posred njega, bez cilja. To je ona magija u njegovom djelu (…) Njegov talent ostavlja iza sebe nedvojbeno dragocjen trajan otisak:
«terra P. sigillata» iliti «zemlja obilježena Pázmándijem»

Posjet ateljeu Ántala Pázmándija završio je malom prigodnom zakuskom koju nam je priredio umjetnik i razmjenom kataloga kao i obećanjima da ćemo se opet sresti na nekom od keramičarskih skupova.

Susret u Olaf Palme hazu na Jesenskoj izložbi mađarskih keramičara

Dan se polako bližio večeri a nas je još čekao susret s Teréz Szemereki u izložbenom prostoru zvanom Olof Palme ház ili Kuća Olofa Palmea. Tu se odvija godišnja jesenska izložba (već dvadeseta po redu) keramičara Magyar Keramikusok Társasága (MKT)  ili udruženja mađarskih keramičara.

U prostranom prostoru paviljona koji je izgrađen u vrijeme svjetske izložbe u Budimpešti 1896. i  koji je smješten usred prelijepog parka, svoje je radove bez selekcije, izložilo šezdesetak mađarskih umjetnika keramičara. Zsuzsa Ujj, koju kao i Terez dobro poznajemo od  kada su sudjelovale  na našem Međunarodnom festivalu postmoderne keramike, objasnila nam je da ovogodišnju smotru ne prati nikakav katalog pa ni običan letak.

»Možda je tako i bolje, rekla je Zsuzsa, «nismo posebno oduševljeni kvalitetom radova pa nam nedostatak novca ovaj puta nije tako teško pao.» Ova je vrsta njihovih izložbi do sada uvijek bila posvećena nekoj temi važnoj za Mađarsku i njenu kulturu. «Važno je naglasiti da je ova izložba samo dio naših aktivnosti rado bismo surađivali s vašim udruženjem pa vas evo pozivamo u Hódmezövásarhely (u hrvatskoj varijanti Vašarhelj) na Tisi gdje održavamo redovite keramičarske simpozije.»

Uz svježe mađarsko pecivo koje su nam još vruće ponudile naše domaćice kojima se pridružila i znamenita Katalin Tóvölgyi, dogovorili smo suradnju koja će vjerujem, razveseliti mnoge članove KERAMEIKONA.

Večera u čardi

U hotelu Hungaria dočekalo nas je djelo Ántala Pázmándija „Avion od papira“. Večera u čardi uz tradicionalne plesove i tradicionala jela upotpunila je i zaokružila doživljaj ispunjenog i korisno provedenog dana.

Nedjeljno jutro u Budimpešti

U sunčano nedjeljo jutro Iparművészeti Múzeum ili Muzej primijenjene umjetnosti u Budimpešti bila je naša prva jutarnja destinacija nakon kratkog panoramskog pogleda na grad iz autobusa.  U obilasku grada autobusom uspjeli smo baciti tek kratak pogled na galeriju u kojoj je bila u toku samostalna izložba Ántala Pázmándija i njegovih porculanskih skulptura.

U Muzeju promijenjene umjetnosti  razgledali smo zbirke stalnog postava koji obuhvaća samo mali dio izvanrednih dostignuća mađarskog umjetničkog zanata ali i akvizicije iz drugih zemalja. Da je muzej prisiljen zarađivati vidjelo se po količini prostora koji je dat na raspolaganje vrlo poznatoj automobilskoj tvrtki za predstavljanje njenih najnovijih modela.

Nama keramičarima nije promaklo ni nekoliko izloženih suvremenih keramika među kojima se posebno isticala porculanska konstrukcija mlađe mađarske keramičarke Pálme Babos.

Budimpešta je toliko lijepa i zanimljiva da je u svakom od nas pobudila želju da ponovno dođemo ma koliko već puta bili ovdje. Obećali smo: slijedeći put dolazimo makar samo na gerbeaud (žarbo) šnite u znamenitoj slastičarni ispod koje se čuje tutanj stare budimpeštanske podzemne željeznice.

Posjet Međunarodnom studiju za keramiku u Kesckemétu

Međutim, prema programu požurili smo u Kesckemét.
Kao što nam je ispričala Emese Kormos, umjetnička direktorica Studija, ova specifična institucija – Nemzetközi Kerámia Stúdió, osnovana je 1976. na inicijativu keramičara Jánosa Prostnera uz pomoć lokalne vlasti. U to je vrijeme u Mađarskoj bilo vrlo teško dobiti dozvolu za putovanje u inozemstvo pa su se mađarski umjetnici osjećajući se izolirano, dosjetili kako da to riješe. Umjesto da putuju sami, odlučili su da strane umjetnike pozovu k sebi.

János Prostner, dugogodišnji direktor Studija kaže:» Ne tako davno, u zadnjim desetljećima 20.stoljeća nastala je najprije naša umjetnička kolonija znana također i kao «samostan» koji je prerastao u međunarodni studio zamišljen kao svojevrsni «meeting point» zapadne i istočne kulture.

U Europi koju je krvavo podijelio rat, želja umjetnika za slobodom bila je pokretačka snaga bazirana na stoljećima starom iskustvu nacije koja čuva svoja duhovna bogatstva i njenom naporu da zadrži svoju neovisnost.

Jer, ovaj naš «samostan» uvijek je bio spreman prihvatiti i usvojiti svaku vrijednost ma odakle god ona dolazila. Tajna i srž duha umjetničke kolonije jest iskustvo slobode: stanuje se kao u samostanu, slobodno se raspoređuje vlastito vrijeme, dobrovoljno se donosi odluka o udaljavanju od svakodnevice, živi se unutar zajednice koju odlikuju prihvatljive ljudske vrednote, njeguje se međusobno uvažavanje i uspostavlja intelektualni identitet, iskušavaju tajne individualne kreativnosti sve sa ciljem da se postigne viša kvaliteta općeg znanja, viši nivo odnosa i posebne metode podučavanja.»

Međunarodni studio za keramiku  postao je tako jedno od vodećih okupljališta keramičara u svijetu. Umjetnicima koji dolaze ovamo da bi bili «artists in residence» pruža se mogućnost da u dobro organiziranim i opremljenim radionicama rade po aktualnom programu Studija ili na svom individualnom projektu. Ostati mogu najmanje mjesec dana ali ako je to potrebno za projekt i do godinu dana. Umjetnicima su na raspolaganju osim prostora, materijala i raznih pomagala i velike redukcijske plinske peći koje dosižu temperaturu do 1400˚C i produciraju porculan najviše kvalitete, nekoliko električnih peći a tu je i  6 velikih peći na drva u kojima se može ostvariti solno glaziranje i paliti pepeljne glazure.

Smještaj je organiziran u jednokrevetnim sobama sa zajedničkom kupaonicom iako ima i nekoliko soba s vlastitom kupaonicom.
Umjetnici sami pripremaju svoje obroke u dobro opremljenoj kuhinji i druže se u zajedničkom dnevnom boravku. Umjetnik može raditi u skladu sa svojim radnim ritmom a radionica mu je na raspolaganju 24 sata na dan. Dvojica stalno zaposlenih tehničara i tri do četiri umjetnika pomažu gostujućim umjetnicima oko slaganja glazura, pripreme materijala i paljenja i rješavaju sva tekuća pitanja.

Kao što je istakla Emese Kormos, organiziran je i program suradnje s Odjelom za keramiku i staklo na Sveučilištu zapadne Mađarske a organizira se i niz intenzivnih programa i ljetnih škola za internacionalne sudionike. U studiju postoji i specijalizirana knjižnica. Tokom godina djelovanja Studija prikupljena je velika zbirka suvremene keramike (preko 3000 komada) koja se povremeno izlaže.

Studio organizira također od 7.kolovoza do 18. rujna 2011. već treći po redu Trijenale silikatne umjetnosti ( III. Nemzetközi Szilikátművészeti Triennálé) a prijave se primaju do 31.ožujka 2011. (pobliže na www.kerameikon.com)
Naša je grupa imala sreću da se iz Pariza i Poitiersa vratila izložba mađarskih i internacionalnih umjetnika koja je bila dio popratnih programa 44. Generalne skupštine IAC-a, Međunarodne akademije za keramiku iz Ženeve održane u rujnu 2010. godine u Parizu.
Izložba je sada postavljena u prostorima Studija a prezentirani su zaista vrhunski radovi poznatih keramičara poput Marie Geszler Garzuly, Imre Schrammela, Jánosa Probstnera, Pálme Babos, Sándora Kecskeméta, Lászla Feketija, Márte Nagy, Ildikó Polgár, Andrása Antala, Jindre Vikove, Nine Hole, Sergeia Isupova i drugih.

Nakon posjeta Međunarodnom studiju za keramiku smještenog samo pet minuta pješice od središta grada preostalo nam je još malo vremena da u osunčano nedjeljno poslijepodne malo prošetamo Kesckemétom, glavnim gradom županije Bács Kiskun.
Nastao kao trgovište u središtu prostrane mađarske ravnice grad se uspješno razvijao kroz stoljeća privlačeći ljude raznovrsnih narodnosti željne zarade i dobrog života. Gradile su se, naročito na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće mnoge vrlo slikovite kuće koje danas uljepšavaju vizuru grada koji je sve više i vrlo poželjna turistička destinacija. Turistima se nudi bogato kulturno nasljeđe izloženo u Muzeju naivne umjetnosti, Muzeju narodnih rukotvorina, Muzeju igračaka, Muzeju fotografije a u gradskim se galerijama ugošćuju i mnoge izložbe stranih umjetnika vezanih uz Međunarodni studio za keramiku.

Čak i u nedjeljnim poslijepodnevnim satima otvorene su bile mnoge trgovine i gostionice pa rijetko tko može odoljeti da kući ne ponese neki jestivi suvenir poput papričica ili rakije od marelica.

Pogledajte galeriju fotografija!

Blaženka Šoić Štebih
kerameikon@gmail.com

Akademija-Art.hr
09.01.2011.