Što je UDBA? Prenosimo tekst iz Wikipedie
UDBA je kratica za sr. Uprava državne bezbednosti (hr. Uprava državne sigurnosti). Bila je zloglasna tajna policija za vrijeme druge Jugoslavije, a nastala je 1946. preustrojem OZNE i prestala je djelovati pod tim imenom raspadom SFRJ u 1990-ima
Pomoću brojnih doušnika služila je i kao sredstvo zastrašivanja i terora protiv disidenta te kritičara režima. Danas u Srbiji djeluje reorganizirana agencija pod imenom Bezbednosno informativna agencija (BIA, hrv. Sigurnosno informativna agencija). Nakon sloma komunizma velik dio Udbaša u Hrvatskoj pod operativnim nadzorom Josipa Manolića prešao je u novouspostavljene hrvatske tajne službe. U Hrvatskoj je prema podatcima za 2011. godinu prosjek mirovina “radnika na određenim poslovima” (UDBA) koji imaju povlaštene mirovine 3.736,47 kuna, a dobiva je 16.314 osoba.[3] Brojni bivši agenti Udbe primljeni su u neovisnoj Hrvatskoj u sigurnosne i obavještajne službe.
UDBA je nastala u ožujku 1946., i to nakon reorganizacije OZNE, službe pod čijim su nadzorom i koordinacijom učinjeni zločini nad hrvatskim civilima i ratnim zarobljenicima nakon Drugog svjetskog rata. 1966. UDBA je preimenovana u Službu državne bezbednosti. Ona se kao civilna kontraobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a, sastojala se od četiri glavna odjela koja su se bavili:
- unutarnjim neprijateljima (hrvatsko domoljublje, nacionalizam, Crkva,…)
- emigracijom (hrvatska, albanska,…)
- stranim obavještajnim službama
- tehnikom praćenja i prisluškivanja
UDBA je od svog samog početka bila instrument Titovog režima. Glavna joj je zadaća bila praćenje i prisluškivanje osoba koje su predstavljale prijetnju za tadašnji režim, bilo u tuzemstvu ili inozemstvu. Nerijetko je pribjegavala i državnim teroru ubojstvima, i to mahom disidenta – emigranata iz bivše Jugoslavije, neovisno o nacionalnoj pripadnosti, koji su Jugoslaviji bili ozbiljna prijetnja.
U vrjemenskom razdoblju od 1946. do 1990. godine UDBA je ubila 69 hrvatskih disidenata, osmorica su nestala. Izvršila je 24 neuspjela atentata na hrvatske emigrante, žrtve su se izvukle s lakšim ili težim tjelesnim ozljedama. Trojica su oteta, a daljna četvorica su se uspjela spasiti od otmice. Najpoznatiji zločin te jugoslavenske službe je ubojstvo hrvatskog emigranta i vođe Brune Bušića 16. listopada, 1978. godine u Parizu.
1960. godine je u Buenos Airesu u dvorani Hrvatskog doma aktivirana bomba u čijoj je detonaciji poginula i trogodišnja Dinka Domančinović. Ta akcija je bila ciljano usmjerena[nedostaje izvor] protiv djece, s obzirom na to da se u spomenutoj dvorani slavio posljedni dan školskih praznika.
O ubojstvima je odlučivao Izvršni komitet Centralnog komiteta Saveza komunista iz republike iz koje je čovjek kojega će se ubiti. U SR Hrvatskoj odluke je donosio sekretar izvršnog komiteta Centralnog komiteta SK Hrvatske.
UDBINI doušnici i agenti u raznim su zemljama činili brojna ubojstva nad hrvatskim disidentima. Njemačko pravosuđe trenutačno vodi sudski postupak protiv nekoliko bivših suradnika tajne policije zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Oni trenutačno žive kao umirovljenici u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj još nisu provedeni pravosudni postupci protiv zločinačkih suradnika UDBE. Agent UDBE Josip Perković osuđen je u Njemačkoj zbog ubojstva na doživotan zatvor. U presudi se navodi da je “u Njemačkoj do 1989. UDBA iz političkih motiva ubila 67 Hrvata. 22 atentata su počinjena nakon 1970. godine.
Rijetki su uspjeli preživjeti atentate, kao što je to uspjelo Nikoli Štedulu.
Ni za jedan od tih zločina u Hrvatskoj dosad nije vođen sudski postupak, hrvatsko pravosuđe je odbijalo suradnju s njemačkim vlastima. Prema analizi nevladine udruge Kluba hrvatskih povratnika iz iseljeništva istraga i suđenje protiv Krunoslava Pratesa opstruirana je od raznih osoba bliskih strukturama UDBE[7] Bernd von Heintschel-Heinegg je kao predsjedavajući sudac na Bavarskom vrhovnom zemaljskom sudu 2008. godine je u Münchenu, optužio tadašnjeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića da se miješao u sudski postupak o ubojstvu hrvatskog disidenta Stjepana Đurekovića. Neveo je da je vršio pritisak na dva svjedoka koji žive u Hrvatskoj.
Komunističke zločine se i dalje negira, relativira ili ih se opravdava kao ‘antifašističke’.
Suradnici UDBE, su četrdeset i pet godina skupljali podatke o tzv. “narodnim neprijateljima”. Nekoliko desetaka tisuća dosjea sada se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu. Svaki građanin koji to želi može nakon odredene procedure pogledati svoj dosje. Bivši istočni Nijemci, Rumunji i Česi mogu vidjeti dosjee te imena agenata koji su ih pratili, dok se u Hrvatskoj mogu vidjeti samo kodna imena agenata.
Kritične izjave uglednog znanstvenika, teologa i bivšeg ministra u Tuđmanovoj vladi za prognanike i izbjeglice dr. Adalberta Rebića i pomoćnog biskupa zagrebačkog Valentina Pozaića, čine se prejakim onima koji su površno informirani i nisu svjesni čijem je sve utjecaju danas izložen hrvatski narod i država.
