Stjepan Šandrk: Nužnost slikanja


Naomi

Srećko Planinić, akademski slikar, voditelj izložbenog prostora Porezne uprave
art_sre@hotmail.com

Izložbeni prostor Porezne uprave, Avenija Dubrovnik 32, Zagreb
Stjepan Šandrk
Nužnost slikanja
0d 22. 09. (u 19.00 sati) do 29. 10. 2011.

Pogledajte galeriju radova!

Izložbu će otvoriti Sanda Stanaćev Bajzek, povjesničarka umjetnosti.


Scarlett

Nužnost slikanja

Najnovije predstavljanje Stjepana Šandrka ne demonstrira egzemplarni novitet u njegovu umjetničkom djelovanju. Riječ je, zapravo, o kontinuitetu umjetničkog rada ovoga mladog autora oformljene slikarske osobnosti koja nije potpuno iscrpila i iskoristila odabrano likovno pismo, već ga varirajući razrađuje i dalje u novim slikama. Ime toga likovnog pisma, u Šandrka izraslog u stil, jest HIPERREALIZAM.


Danas, od svoga prvog pojavljivanja 1972., na izložbi Documente V, hiperrealizam je izrastao u pravac koji ne afirmira nostalgiju za tradicionalnom slikom, već proizlazi iz nečega što nadilazi samu umjetnost. Naime, slika prestaje biti medij okrenut potrebi za izgradnjom svijeta kulturnih identiteta kao vizualnog identiteta. Hiperrealistička slika likovni je produkt posvećen vlastitoj materijalizaciji, ilustrirajući sve osim same umjetničke biti. U hiperrealističkom djelu izostaje poruka, odnosno ne nalazimo je u sadržaju, već se ona nalazi u samoj njegovoj formi. U njoj je sve značenje, u činjenici da slikar slika. On je pak posvećen zanatskoj i tehničkoj vještini kojima nastoji postići verističku iluziju stvarnosti. Slikari hiperrealisti virtuozni su izvođači i vrhunski iluzionisti. Njihova iluzija potpomognuta je fotografijom koju potpuno asimiliraju u slikarsku strukturu. Fotografija je idealno sredstvo čijim doslovnim kopiranjem slikar hiperrealist izražava samodostatnu prirodu snimljenog predmeta. Tako nova slika postaje retrospekcija već dogođenog. Hiperrealizam je podvostručena realnost (pretjerana realnost), stvarnost koja samu sebe nadilazi u savršenoj tehničkoj dovršenosti. Danas, kada su sadržaji fotografija, reklama, TV‑a, prospekata i reklamnih plakata stvarni svijet suvremenog čovjeka, oni postaju i ambijenti umjetnikove percepcije. On ih donosi na platno kao novostvoreni predmetni svijet izmijenjen od prirodnog, fetišiziran i transformiran do pretjeranosti. Stoga se čini i istinitom tvrdnja da hiperrealizam predstavlja zrcalnu sliku postmodernog doba. Nazivan hiperrealizmom ili, po Baudrillardu, simulacijom, produkt je čina zamjene stvarnog svijeta njegovom identičnom kopijom.

Koliko je Šandrkovo slikarstvo dobra simulacija, a koliko svojom “duhovno ostvarenom koncepcijom iskrenog iskaza” (I. Župan) odstupa od klišeja hiperrealizma? U slikama Stjepana Šandrka jasno se reflektiraju utjecaji suvremenih medija od kojih fotografija određuje slikarev “pogled” na stvarnost, a medijska manipulacija svijeta skrojenog reklamom, umjetnim silikonskim kriterijima ljepote i simuliranim događajima nalazi svoje mjesto u njegovoj slici kao motiv ili tema. U seriji slika posvećenoj suvremenim pop-ikonama, holivudskim glumicama i pjevačicama Šandrk poseže za fotografijom preuzetom s interneta. Pročišćena (Photoshop), visoko estetizirana i prilagođena formi plakata, u konačnici, pretvorena u umjetnički artefakt, pronalazi svoje mjesto u urbanome vanjskom ambijentu (kao jumbo plakat). Šandrkov proces potpunog preslikavanja fotografije svjedoči zanimanje za propitivanje čistoga vizualnoga govora, zanimanje za čistu vizualnu činjenicu, za sliku kao sliku, njezinu konstruktivnu i kompozicijsku organizaciju. Ljudski lik od samog početka predstavlja glavni izraz zbivanja, no njegove plastične i izražajne vrijednosti jednake su onima elemenata u pozadini slike. Šandrk se rano usredotočuje na plastične probleme slike, a ne na psihološki život modela, što dokazuje i prvi njegov ciklus “Current news”, kojim je, na neki način, anticipirao vlastitu stilističku orijentaciju temeljenu na izuzetnoj vještini kojom vlada tehničkoestetskim sredstvima izraza. U slikama ove serije, koristeći se vlastitim uratkom, fotografijama kojima je bilježio posjete raznim likovnim događanjima u društvu svojih kolega i mentora Rončevića, vješto je izrazio konvergenciju živog bića i neživog, umjetničkog artefakta. Citatnost, tj. korištenje likovnih djela drugih umjetnika, česta je u postmodernističkom propitivanju uloge umjetnosti i slikarstva, nerijetko onih koji su deklarirani kao “ikone likovne umjetnosti”. To objašnjava i Šandrkovu selekciju, odnosno odabir onih fotografija na kojima se nalaze slike V. Bukovca, L. Freuda ili G. Richtera. No odabirom određenog predloška budi se i Šandrkov slikarski nerv. Ne odabire ga nasumce, već bira one fotografije koje u sebi nose potencijalne elemente kako bi u polju slike postali artefakti umjetničkog. Šandrk zapravo ne reproducira samo umjetničko djelo, već ga kao činjenicu fotografijom zabilježene stvarnosti reproducira kao njezin dio i konfrontira sa živim likom u prednjem planu. No mijenjajući mu poziciju automatski mu mijenja i kontekst i postavlja nova značenja – njemu kao integralnom dijelu fotografije, ali i njoj samoj. Korištenje vlastitih fotografija, sada kao dijela cjelokupnoga autorskog projekta, određuje i ciklus “Ivana”, možda i “najslikarskiji” u predstavljenom Šandrkovu opusu. Njime se i najviše približio klasifikaciji hiperrealizma kao analitičke umjetnosti. Tehnička izvedivost prijenosa fotografijom zabilježenih elemenata na platno: simulacije prirodnih fenomena, refleksije svjetla, efekti vode i njezin utjecaj na promjene lica i tijela, to zanima Šandrka. On bilježi sve do i najsitnijeg detalja: prozirnost, fluidnost, poroznost, glatkoću, refleksiju, sjene, distorzije, pretvarajući u slici opažaj u plastičnost, doveden gotovo do skulpturalne taktilnosti. Ivanino lijepo tijelo nije figurativni entitet naglašen ili odvojen od ostalih elemenata. Njegova prisutnost potpuno je irelevantna, ono je samo sredstvo u službi formalnih i značenjskih propitivanja same slike. Posezanje za elementima suvremenog okruženja u gradnji vlastitog izraza vidljivo je u “Zlatnim slikama”, u kojima se ponovno koristi fotografijama poznatih glumica i manekenki posuđenih s internetskih stranica ili modnih tiskovina u kojima su dotične prikazane kao suvremene ikone stila, predmeti ljepote i božanstva kojima se danas klanja obezglavljeno konzumerističko društvo. Iako slike nose i neka druga značenja, ponajviše ona simbolička, primat je na značenju forme, a ne sadržaju. Ona je glavni nositelj simboličkih konotacija. Kadriranjem slike u dvije plohe Šandrk provocira dojam relevantnosti preuzetog sadržaja pa ono što postiže nije čisti odraz fotografije, već je individualizirana percepcija. U ovom ciklusu, nekad korištena neutralna boja pozadine zamijenjena je zlatnom, koja slici poznatog motiva daje novo značenje, a figura je izvedena u crno-bijeloj tehnici kako bi podsjećala na prve fotografije kojima se počeo veličati novi duh pop-kulture prezentiran u tadašnjim medijima. Pozadina doslovno slagana zlatnim listićima rijetka je u suvremenoj umjetnosti, a svrha njezina korištenja u jasnoj je usporedbi s religijskim ikonama. Upravo na njihovu značenju Šandrk je gradio smisleno i sadržajno svoje slike, učinivši ih doslovnim odslicima današnjeg svijeta spektakla i na formalnoj razini.


Stjepan Šandrk strpljivo ispituje stvarnost virtuozno je prenoseći u medij slike, koristeći se u iluzioniranju likova klišejima urbane scenografije, njezinim simbolima i ikonama. Ali perfekcija, koja daje bitno obilježje tehničkom aspektu njegova slikarstva, nije u službi otkrivanja jednoznačne istine. Premda svjesno nemogućnosti izvanlikovne spoznaje sadržaja, ovo slikarstvo svjedoči vid angažiranja, reakciju na irelevantnost slikarstva i besmislenost prikaza svijeta bez referenci na njegovu identitetsku osobnost u vremenu kada ga mnogi proglašavaju mrtvim. Jer za Šandrka je slikarstvo životna nužnost, potreba kroz koju će djelovati sve dok je bude osjećao.

Sanda Stanaćev Bajzek


Šandrk, Blažek, Markić, Rončević i Tomasović na izložbi I. Skvrcea, 2006.

Stjepan Šandrk rođen je 1984. godine u Osijeku. Već u osnovnoj školi pokazuje izuzetan likovni talent, posebno u crtežima likova prijatelja i znanaca koji ga okružuju. Zanimanje za likovnu umjetnost bilo je presudno u izboru daljnjeg školovanja. Godine 1998. upisuje se u novootvorenu Školu primijenjenih umjetnosti u Osijeku. U drugome razredu izabire slikarski odjel, koji je vodio akademski slikar Dinko Županović, koji mladom Stjepanu nesebično prenosi metjerske postupke, pripremajući ga za usvajanje likovnog izražavanja, otkrivajući mu ljepotu komponiranja i postupaka u gradnji crteža i tonskih slikarskih lirskih minijatura, do ostvarenja njegove osobne sugestivne slikarske individualnosti, uvodeći ga u slikarsko umijeće koje će s godinama postajati sve zrelije, poetsko i spontano, osobito u lakoći crtanja i slikanja. Tijekom školovanja dobio je nekoliko priznanja za svoj rad. Na državnom natjecanju srednjih škola primijenjenih umjetnosti u crtanju, 1999. godine zauzeo je 2. mjesto, da bi sljedeće godine na istome natjecanju zauzeo 4. mjesto. Godine 2001. dobio je 1. nagradu za dizajn plakata Ministarstva za obnovu, javne radove i graditeljstvo. Kao maturant i kao već formirana crtačka ličnost priređuje svoju prvu samostalnu izložbu u galeriji Škole primijenjenih umjetnosti. Sjajno pripremljen, daljnje usavršavanja nastavlja 2002. upisom na slikarski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Programski, prve dvije godine provodi u studiranju crteža i njegova kompozicijskog transponiranja te tonskog i kolorističkog slikanja kod izuzetnih profesora Rudolfa Labaša i Nikole Koydla, koji će svaki u svojoj maniri pridonijeti njegovu temeljitom formiranju. Sljedeće dvije godine proveo je u slikarskoj klasi profesora Igora Rončevića, koji mu pruža slobodu izbora u kojem Šandrk otkriva svoju izražajnu snagu u meditativnom fotorealizmu kroz kojega neposredno djeluje njegova pozitivna energija i osobni senzibilitet kako bi izrazio snagu svojih likova koje postavlja u centar slikarske vizije. Za diplomski rad predstavio je slike koje prikazuju njegove kolega i profesore snimljene na zajedničkim fotografijama prilikom posjeta galerijskim prostorima, na putovanjima na venecijanski Biennale i na Documentu u Kassel. Za te slike dobio je nagradu Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomante 2005./2006. i nagradu Hrvatske gospodarske komore, te posebno priznanje na XX. slavonskom biennalu. U kritičkim tekstovima koji prate njegov rad prisutna je naklonost prema njegovoj izuzetnoj darovitosti i slikarskom umijeću kojim slikarski gradi, od odabranog fotomaterijala, slike koje pretendiraju novom New ideally art of painting. Nastaju važni ciklusi slika: Current news, Estada a Barcelona (nastao tijekom 2008. godine, kada je na poziv nekoga galerista proveo ljeto u sjevernom dijelu Barcelone, slikajući 10 slika za samostalnu izložbu inspiriranu gradom. Otvorena je 2009. godine u Galeriji Kalos.). Zatim slika seriju dvadesetak slika velikog formata glumice Ivane, nastalu u Zagrebu 2009. i 2010., koje izlaže na samostalnim izložbama u Zagrebu i Karlovcu, a za triptih iz tog ciklusa dobio je nagradu “Ex aequo” Slavonskog biennala 2010. u Osijeku. Najnoviji ciklus “Zlatne slike” nastao je 2011., a predstavio ga je na samostalnim izložbama u Galeriji Kazamat u Osijeku i u sarajevskoj galeriji BlackBOX, ovoga ljeta, uoči otvaranja Sarajevo film festivala. Student je poslijediplomskoga doktorskog studija slikarstva na ALU u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Adresa:
Susedgradska 5, 10000 Zagreb
e-mail:
ssandrk@gmail.com
www.stjepansandrk.com


Angelina

Akademija-Art.hr
20.09.2011.